Gotovo pa nemoguće je govoriti o prenošenju znanja, o edukaciji, o odgoju i obrazovanju unutar učionica, a ne govoriti o metodici u nastavi. A u cijeloj metodici posebno mjesto zauzimaju nastavne metode kao metodologija prenošenja znanja na učenike.
Nastavne metode su bitan faktor odgojno-obrazovnog procesa i traže od muallima i nastavnika, posebnu pripremu, a u isto vrijeme za učenike predstavljaju mogućnost ispunjenja njihovih potreba za stilovima učenja. Kao i svaki predmet, mektebska nastava i nastava islamske vjeronauke je posebnim zalaganjima muallima, nastavnika, i određenih univerzitetskih profesora razvila svoju metodiku a u okviru metodike razvila je i neke posebne nastavne metode koje olakšavaju implementaciju nastave i postizanje odgojnih ciljeva nastave. Izbor i implementacija nastavnih metoda u mektebu i nastavi vjeronauke je specifična po mnogo faktora. Prije svega što je veći dio nastavnih tema imaginarno i neopljivo za djecu. Stoga, kako bi se postigao cilj časa, muallim i nastavnik mora biti edukovan i osposobljen da upotrijebi pravu nastavnu metodu kako bi prenio znanje na učenike na način i u kontekstu koji je definiran općim kurikulumom.
Nesagledive posljedice za društvo i za zajednicu muslimana konkretno mogu se izazavati nestručnim i neprofesionalnim edukovanjem mlađih generacija, a koje nastaju nepravilnim shvatanjem i tumačenjem vjere i vjerskih propisa. Smatramo za bitnim obraditi ovu temu u našem radu, ali sa posebnim aspektom na implementaciju nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke. Kao što se navodi u jednoj mudrosti, „Nije znanje znjanje znati, već je znanje znanje dati“, mi želimo u radu naglasiti to da nije znanje poznavati nastavne metode, nego je pravo znanje i prava vrijednost putem tih nastavnih metoda učenicima prenijeti znanje. Dati im putokaz za život i prenijeti im univerzalne vrijednosti.
Nadamo se da će naš rad dati svoj doprinos u implementaciji nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, te preporučujemo da se ovo polje istražuje i razvija u našim naučnim krugovima, kako bi bilo od koristi i pomoglo onima koji rade u praksi, muallimima i nastavnicima islamske vjeronauke. Također, detaljno iščitavanje teorija o metodama nastave će uveliko obogatiti našu mektebsku i nastavu vjeronauke i samim time omogućite lakše i efikasnije savladanje gradiva i unutarnje promjene kod učenika.
Šta su to nastavne metode?
Jezičkim određenjem riječi metoda, uvidjet ćemo da ona potiče od grčke riječi methodos, što znači put ili postupak kojim se dolazi do nekog postavljenog cilja ili zadatka.
Ne postoji univerzalna definicija nastavne metode, jer nastavna metoda je termin koji varira od nastavnika do nastavnika, od udžbenika do udžbenika i svakako od predmeta do predmeta jer svaki predmet ponaosob posjeduje svoje specifične, ali i zajedničke metode za sve predmete.
Ćatić i Pehlić (2004) pojam nastavne metode definiraju kao odabrani put ili postupak pomoću koga učenici, pod posrednim i neposrednim rukovodstvom nastavnika stiču i utvrđuju, na što lakši i ekonomičniji način, znanja, umijeća, vještine i navike i istovremeno razvijaju svoje sposobnosti, izgrađuju svoju ličnost i osposobljavaju se za samostalan život i rad u određenom društvu. Elvi Piršl nastavne metode definira kao putove ili načine zajedničkog rada nastavnika i učenika u nastavnom procesu pomoću kojih učenici stječu nova znanja razvijaju psihofizičke sposobnosti.
U svojoj biti nastavene metode su različiti elementi, manifestacije objektivne stvarnosti koje se iskorištavaju na specifičan način da bi se postigao predviđeni cilj. Nastavna metoda može biti svaka djelatnost koja se susreće u svakodnevnom životu, ako se primjenjuje u nastavne svrhe i ispunjava određene pedagoške uvjete.
Ćatić i Pehlić (2004) navode da se nastavni metod očituje kao sistem koji implicira:
– Sasvim konkretne sadržaje, poruke, informacije koje se učenicima prezentiraju na različite načine;
– Poticanje, praćenje, vrednovanje, usmjeravanje, regulacija učenja;
– Reakcije prijema i obrade, interpretaciju prezentiranih sadržaja, poruka, informacija;
– Očitovanje i iskazivanje učenjem stečenih znanja i vještina.
Drugi dio naziva našeg rada govori o nezavisnoj varijabli mektebske i nastave islamske vjeronauke. Pojam mektebske i nastave islamske vjeronauke je pojam koji označava proces poučavanja učenika odgojno-obrazovnim aspektima islama kojima nas obavezuje Uzvišeni Allah a kojima nas je podučio Poslanik a.s. Kao veoma bitan aspekat u psihološkom i odgojnom razvoju djeteta, mektebska i nastava islamske vjeronauke ima posebne odgojne i obrazovne nastavne metode kojima nastoji na učenike prenijeti znanje i vrijednosti koje su visoko cijenjene u sociokulturnoj sredini u kojoj dijete boravi, koje su također visoko cijenjene univerzalne vrijednosti.
Klasifikacija nastavnih metoda
U različitim metodikama nastavne metode se klasificiraju prema različitim kriterijima. U našoj nastavnoj praksi najčešće se susreće klasifikacija prema izvorima spoznaje, klasifikacija prema fazama saznanja, prema komunikacijsko-informacijskom kriteriju, klasifikacija prema različitim elementima i manifestacijama stvarnosti kojima se koristimo u nastavi.
U radu ćemo pažnju posvetiti klasifikaciji Vladimira Mužića kod kojeg je glavni kriterij dominantni osjetilni kanal kojim se emituju i primaju nastavni sadržaji. Smatramo bitnim posebno obraditi Mužićevu klasifikaciju jer u njoj pronalazimo metode koje možemo najuže povezati sa metodama koje se mogu koristiti u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke.
U svojoj klasifikaciji Mužić (1996) navodi podjelu na sljedeće metode:
– Verbalne metode (pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje, predavanje, usmeno izlaganje učenika, metode usmenog izlaganja putem radija, televizije, magnetofona, usmena riječ angažiranih osoba u nastavnom procesu, rad na tekstu, metode pismenih i grafičkih radova, razgovor)
– Vizuelne metode (metoda demonstracije, metoda laboratorijskih radova, metoda crtanja)
– Prakseološka metoda.
Verbalne metode
Govor je jedna od najbitnijih karakteristika čovjeka. Čovjek je jedino živo biće na svijetu koje ima sposobnost govora, dok je za ostala živa bića svojstve sposobnost komunikacije. Upravo verbalne metode naglašavaju govornu komponentu. Riječi kao znakovi, simboli govora imaju karakter informacije trećeg reda, jer su posrednici između stvarnih predmeta, učitelja i učenika.
Govorom se služimo kao:
– Sredstvom prenošenja sadržaja;
– Sredstvom komuniciranja kojim učitelj i učenici šalju i primaju poruke, uspostavljaju međusobne odnose;
– Sredstvom mišljenja, prijema i obrade prispjelih sadržaja, poruka, informacija, siganala. (Ćatić i Pehlić, 2004)
Najčešće kada govorimo o verbalnim metodama misli se na predavanje, odnosno na frontalni oblik rada nastavnika, u kojoj je nastavnik dominantan i vlada jednostrana komunikacija. Predavati znači “predati” ili “dati” znanje ili neki sadržaj do kojeg učenici ne mogu direktno ili nekim drugim načinom.
Općenito u nastavi se koriste mnoge verbalne metode i u ranijim sistemima obrazovanje zauzimale su veoma bitnu poziciju jer se nastava uglavnom odvijala frontalno. Razvojem obrazovanja i težnjom ka savremenijoj i efikasnijoj nastavi, i verbalne metode su se razvijale i mogu se klasificirati na objašnjavanje, obrazlaganje i opisivanje.
Opisivanje je navođenje svojstava, osobina, odlika značajnih za predmet, pojava i procesa realnog svijeta. Opisom se također iznose ona svojstva koja su doživljena našim čulnim organima. Opisivanjem dominira subjektivnost i iznošenje naših osjećaja koje smo stekli tokom podražaja koje nam je taj predmet ili događaj koji opisujemo dao. Opisivanje je dosta efikasnija metoda od čitanja teksta ili nekog drugog oblika usmenog izlaganja jer tokom opisivanja muallim ili nastavnik koristi očni kontakt sa učenicima, nastoji im na najbolji način prenijeti ono što je osjetio i doživio.
Obrazlaganje je misaono-verbana aktivnost koju karakteriše iznošenje argumenata za neku tvrdnju ili teoriju koju smo postavili.
Usmena predaja znanja je najstariji metod kojom se i danas najviše prenose iskustva sa generacije na generaciju. U mnogim predmetima to je osnovna metoda a poseban značaj dobija u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke jer dio vjere je prenešen vjerodostojnim predajama od Poslanika a.s. (Ćatić i Pehlić, 2004)
U mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, muallim i nastavnik će koristiti metodu usmenog izlaganja u sljedećih nekoliko slučajeva:
– kada učenici nemaju dovoljno predznanja o nekoj temi (npr. O Sudnjem danu, nastavnik će koristeći hadise i ajete koji govore o tome, ali pazeći na to da je pitanje Sudnjeg dana imaginarno i neopipljivo za djecu, opisati i iznijeti dio znanja)
– kada učionica nema dovoljno tehničkih sredstava za bolje predstavljanje sadržaja (npr. Sadržaje iz Historije islama ili Sire Poslanika a.s je dosta lakše predstaviti učenicima ukoliko imamo projektor, računar, televizor itd., a ukoliko to nije slučaj muallim ili nastavnik će morati pribjeći usmenim metodama izlaganja sadržaja);
– kada muallim i nastavnik ima za cilj potaknuti emocionalni razvoj učenika (obzirom da dosta nastavnih sadržaja ima za cilj uticaj na dječije emocije kako bi ih učvrstilo na putu vjere, nekada zavisno od cilja časa, treba koristiti metodu usmenog izlaganja jer je njome moguće utisati na emocije);
– kada se mora voditi računa o ekonomičnosti vremena (ponekad je gradivo opširno i nemoguće je koristiti više sredstava da se objasni određeni sadržaj tako da treba koristi usmenu metodu koja će uštedjeti njihovo vrijeme).
U mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke najviše se koriste sljedeće metode usmenog izlaganja, koje ćemo mi u nastavku rada detaljno obraditi:
– Pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje i predavanje nastavnika;
– Usmeno izlaganje učenika;
– Usmena riječ putem radija, televizije i magnetofona;
– Usmena riječ osoba koje se mogu uključiti u nastavni proces.
Pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje i predavanje muallima i nastavnika
Pripovijedanje kao verbalna nastavna metoda se koristi kada učenici nastavni sadržaj ne mogu saznati na druge nečine ili kada nemaju dovoljno predznanja o nekim sadržajima. Dobar muallim i nastavnik će iskoristi ovu metodu za prenošenje sadržaja na takav način što će učenicima toliko uvjerljivo i maštovito pripovijedati određeni sadržaj, da će oni u svojoj mašti gotovo pa razviti sliku o tom događaju.
Uglavnom možemo govoriti o dvije vrste pripovijedanja: o naučno-popularnom i umjetničkom. Muallimi i nastavnici islamske vjeronauke rijetko će koristiti naučno-popularni stil pripovijedanja dok će više koristiti umjetničko pripovijedanje.
Da bi umjetničko pripovijedanje koje koristi muallim i nastavnik islamske vjeronauke imalo efekat mora ispunjavati nekoliko zahtjeva: mora voditi računa o tačnosti pripovijedanja, pripovijedanje mora biti u okviru nastavnog plana i programa, pripovijedanje mora biti sistematično i hronološki, pripovijedanjem se treba postići odgojni efekat, sadržaj mora biti predstavljen što slikovitije i zanimljivije.
Kada govorimo o opisivanju možemo reći da je i ono dosta zastupljeno u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, ali da može biti kao sastavni dio pripovijedanja ili kao samostalna metoda. Prilikom opisivanja mora se voditi računa o dobnoj starosti djece i tome koje karakteristike oni mogu da razumiju. Opisivanje treba biti slikovito i uvjerljivo.
Objašnjavanje ima veoma značajnu ulogu. Često nastavni sadržaj zahtjeva detaljno objašnjavanje vjerskih načela ili određenih sadržaja koji se obrađuju. Objašnjenje i usvajanje znanja je preduvjet za praktično usvajanje nastavnih sadržaja. Zahvaljući razvoju metodičke teorije, objašnjavanje kao metoda rada je danas zastupljena u kombinaciji samo sa nekom drugom metodom. Objašnjavanje je često zamorno, dosadno i monotono za učenike. Zato se preporučuju, ukoliko je to neophodno, da se koristi sa nekom drugom metodom koja će stvoriti ugodniju atmosferu u radu i koja će razbiti monotonost.
Kako na pravi način objasniti učenicima određene pojmove? Pojmove koje objašnjavamo najbolje je povezati sa sličnim pojmovima ili sinonimima, kako bi kroz asocijacije učenici to zapamtili. Sljedeći savjet jeste da se objašnjavanje izrazi kroz neki otjelovljen životni primjer u kojem se učenici nađu svakodnevno ili su bili u takvim situacijama. Takav pristup postići će bolji efekat od samog izlaganja i definiranja muallima i nastanika. Treba voditi računa da se učenicima ne spominju pojmovi i da se učenicima ne objašnjava putem pojmova o kojima nemaju nikakvih predodžbi.
Predavanje ili tzv. fakultetska eks katedra je metoda koju treba koristiti samo u iznimnim situacijama kada nemamo mogućnosti upotrebe druge metode. U višim razredima osnovne škole ili starijim mektebskim grupama, moguće je držati predavanje do najduže 20 minuta, a u srednjoj školi mogu da traju i po čitav čas. Ovaj oblika usmenog izlaganja se ne preporučuje za čestu upotrebu iz razloga što ne postoji interakcija sa učenicima, nastava je jednostrana, a teško se mogu pratiti i povratni efekti predavanja sa druge strane.
Usmeno izlaganje učenika
Savremeni koncept nastave zagovara uključenost učenika u nastavni proces kao podjednakih suradnika. Postoji nekoliko načina za njihovo uključivanje u nastavni proces, a jedan od njih jeste i usmeno ulaganje učenika. Poticanjem na usmeno izlaganje učenika, povećava se motivacija i interes za nastavom.
Poslanik a.s učio nas je komunikaciji i lijepom odnosu prema svakom, s toga je usmeno izlaganje učenika kao nastavna metoda veoma korisna. Uključiti učenika u nastavni proces na ovaj način, pomoći mu i omogućiti verbalno izlaganje pred auditorijem, razvija mnoge kompetencije djeteta. Učenik koji ima priliku da se obrati auditoriju vodit će računa da njegovo izlaganje bude jezgrovito, jasno, tečno i tačno.
Ovaj nastavni metod može biti uključen u svim dijelovima nastavnog časa, počevši od uvoda pa do završnog dijela časa.
Usmena riječ putem vizuelno-tehničkih sredstava
U današnjem vremenu sve se više emisija na radiju i televiziji planira i realizuje kroz prizmu vjerskog gledišta. Islamska zajednica je također pokrenula radio-televiziju „BIR“, radio-televiziju Islamske zajednice koje svakodnevno emituje vjerske sadržaje.
Ovakav vid usmenog izlaganja je neiscrpan i nedovoljno iskorišten. Radio i televizija se javni mediji i kao takvi imaju veliku i odgojnu i jezičku dimenziju razvoja slušalaca. Posebno mediji koji imaju vjerske predznake, moraju voditi računa o ovome, te bi ova metoda trebala da doživi ekspanziju u upotrebi.
Jedini nedostatak ove metode jest što ne postoji direktni „face to face“ kontakt između komunikatora, pa se ne ostvaruju ni sve funkcije koje jezik pruža čovjeku.
Usmena riječ angažiranih osoba u nastavnom procesu
Ponekad muallim i nastavnik islamske vjeronauke u nastavni proces može uključiti usmeno izglanje neke od autoritativnih osoba a koje bi doprinijele boljem savladavanju i razumijevanju sadržaja. To može biti stručna osoba za neku naučnu oblast a koja je u vezi sa nastavnim planom i programom te sadržajem koji se obrađuje. Ovakve metode usmenog izlaganja omogućavaju direktno prenošenje iskustava ili primjer onog o čemu govori nastavni sadržaj. Naprimjer, ako se govori o Kur'anu i obrađuju se dijelovi o poznavnaju učenja Kur'ana napamet i gledajući, najbolji efekat će na učenike ostaviti ako u nastavni proces uključimo hafiza koji će učenicima pokazati šta znači biti hafiz Kur'ana i kako se Kur'an uči. On može da omogući djeci da mu otvaraju Kur'an i počinju sure, koje on može učiti napamet, što će učenicima pokazati da je to osoba koje kompletan Kur'an zna napamet. Takav oblik rada će ostaviti mnogo bolji efekat nego objašnjavanje pojmova.
Rad na tekstu, metoda pisanja pismenih i grafičkih radova
Razni tekstovi koji se mogu naći u udžbenicima, knjigama, novinama, stručnoj literaturu su koristan izvor sadržaja koji se mogu koristiti u radu na časovima mskteba i islamske vjeronauke. Tekst koji obrađujemo mora biti pažljivo odabran, sa posebnim ciljem i zadatkom koji će se postići. Rad na tekstovima prema Ćatiću i Pehliću (2004) očituje se u:
– Uočavavanju, izdavanju, prezentaciji ideja, poruka, podataka;
– Kreiranju različitih pregleda;
– U opisivanju, objašnjavanju sadržaja izdatog u tekstu;
– U pokušajima vizuelizacije sadržaja;
– U praktičnim aktivnostima;
– U rješavanju zadataka, odgovaranju na pitanja.
Rad na tekstu može se zasnivati na prepričavanju teksta ili na čitanju pomenutog teksta ukoliko muallim i nastavnik ima posebno izražene sposobnosti čitanja. Mora voditi računa o pravilima akcentuacije, o pravilnom naglašavanju rime ili poruke u zavisnosti od ciljeva časa.
Tekstove možemo razlikovati po tematici o kojoj govore, pa tako mogu biti naučno-popilarni tekstvi, čitanje litararnog ili umjetničkog teksta, instruktivni tekstvo, tekstovi iz novina itd. U struci je razvijena posebna metodika, metodika književnosti za djecu, koja se bavi metodikom književnih tekstova za posebnim aspektom na njihovo korištenje kao „dokaz“ za određeno društveno ponašanje, dobre ili loše osobine, društvene devijacije itd. Naša, bosansko-hercegovačka književnost je jako bogata ovakvim primjerima i pruža veliki potencijal za ovu nastavnu metodu.
Kada govorimo o metodama pismenih i grafičkih radova govorimo o iznošenju pismenih sadržaja: termina, definicija itd. ili grafoprijekcije a koju nastavnik podupire usmenim izlaganjem. Značajni su u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke iz razloga što se njima utvrđuje znanje, postiže se trajnost znanja, aktiviranje proširenja rječnika, razvija određene komponente ličnosti itd.
Najveći doseg metode pisanih i grafičkih radova jeste pisanje i grafičko izražavanje od strane samih učenika. Ovakav vid izražavanje može očekivati, naravno poslije rada sa učenicima, tek u starijim grupama i razredima.
Razgovor
Razgovor je najdirektniji, najdinamičniji i najrazvrsniji način komuniciranja posebno u metkebskoj i nastavi islamske vjeronauke. (Ćatić i Pehlić, 2004)
U osnovi razgovor se uvijek vodi sa određenim povodom, a uloga muallima i nastavnika u nastavnom procesu kada koristi ovu metodu jeste da kanališe razgovor i da učenike vodi ka postizanju određenih ciljeva odgoja i obrazovanja. Pretpostavka je da sagovornici ulaze u razgovor sa predzananjem o tomi o kojoj komuniciraju, sa ciljem da ta znanja razvije, proširi ili eventualno korigira usred argumentacije s druge strane.
Oblici razgovora su sljedeći:
– Katehetički (razgovor koji se vodi tačno određenim pitanjima i odgovorima);
– Sokratovna metoda razgovora (Pitanja u razgovoru su disjuktivna i time se prodire u dubine svijesti sagovornika)
– Heuristički razgovor (Postavljanje lančanih i razvojnih pitanja na koja sagovornici daju odgovore)
– Slobodan razgovor (Razgovor koji nije unaprijed određen i definiran nego se vodi prema prirodnom slijedu)
– Diskusija (karakteristika demokratskih odnosa u mektebu i školi i predstavlja najviši oblik razgovora u nastavi. Pretpostavka je dobro poznavanje teme, zatim iznošenje kritičkog mišljenja sagovornika, iznošenje argumenata itd.)
Vizuelne metode
Kognitivni stilovi koji su karakteristični za svakog pojedinca su stilovi njegovo učenja i sticanja znanja. Da bismo zadovoljili potrebe kognitivnih stilova svih učenika moramo konstanstvo kombinirati nastavne metode, od verbalnih preko vizulenih pa do prakseoloških metoda. Kada govorimo o vizulenim metoda ne smijemo zaboraviti da one nerijetko uključuju i verbalnu metodu u toku realizacije, iako je osnov vizuelna metoda iz sljedećih razloga:
– Mnogi sadržaji koji se prenose govorom gube znatan dio onoga što oni zaista jesu;
– Mnogi sadržaji, pogotovo oni iz prirodnih i tehničkih nauka, ne mogu se bez informacijskih gubitaka prenostiti govorom.
U vizuelne metode koje se koriste u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke ubrajamo: metodu demonstracije i metodu crtanja.
Metoda demonstracije
Metoda demonstracije pripada skupini nastavnih metoda koje su se koristile još u prvim organizovanim oblicima nastave. Istovremeno, ona je zahvaljujući razvoju tehničkih pomagala, te svojoj učinkovitosti i prikladnosti, naročito u određenim prilikama, našla svoje istureno mjesto među nastavnim metodama u savremenoj mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke.
Zahvaljujući širokom spektru mogućnosti upotrebe ove metode, našla je svoje mjesto u svim oblicima nastave kao i svim fazama i tipovima nastavnog sata. Demonstracija (lat. demonstratio – dokazivanje, očigledno prikazivanje…) u didaktičkoj teoriji predstavlja nastavnu metodu kojom se u nastavnom procesu pokazuje sve što je moguće perceptivno doživjeti. Kada je riječ o demonstraciji, bitno je napomenuti da ovu nastavnu metodu, ni u kom slučaju, ne možemo posmatrati izolovano u odnosu na ostale nastavne metode, nego se one međusobno prožimaju i nadopunjuju. Isto tako, ova nastavna metoda se nalazi u direktnoj vezi sa nastavnim sredstvima kao i tehničkim pomagalima bez kojih se ne bi mogla u potpunosti primjenjivati u realizaciji nastavnih sadržaja. (Arifović, A. 2010)
U didaktičkoj teoriji se navodi kako predmet demonstracije može biti: statični predmet, dinamička pojava, aktivnost. Ovaj rad ima za cilj da pokaže mogućnosti primjene metode demonstracije u mektebskoj i nastavi vjeronauke uzimajući u obzir specifičnosti vezane za ovaj predmet i karakteristike ove nastavne metode.
U sklopu realizacije nastavnih sadržaja iz vjeronauke, često puta se javlja potreba za demonstracijom statičnih predmeta. Najbolji način demonstracije statičnih predmeta je demonstracija iz izvorne stvarnosti. Pa tako, ako je nastavna jedinica koju obrađujemo džamija, onda je najbolje odvesti učenike do najbliže džamije i na terenu pokazati učenicima osnovne elemente koji se nalaze u sastavu svake džamije. Predmete koji se mogu donijeti u kabinet kao što su: levha, mestve, misvak, kibletnama, ihrami, i sl., treba obezbijediti i koristiti ih kao nastavna sredstva kada bude prilika za to. Postoji značajna razlika u tome da li ćete učenicima samo govoriti o drvenom štapiću koji se koristi za higijenu zubi i usne šupljine, ili ćete uz govor priložiti i sliku tog štapića pa će imati priliku i da ga vide, ili ćete donijeti misvak na čas pa pružiti mogućnost učenicima da ga osjete u ruci.
I kod dinamičkih pojava, izvorna stvarnost se javlja kao najprimjerenija za demonstriranje određenih pojava i kretanja koji su u vezi s nastavnim sadržajima koje obrađujemo. Ali i kod ovog vida demonstracije nećemo se ustručavati da posegnemo za onim nastavnim sredstvima koja će nam omogućiti da posmatranu pojavu demonstriramo u njenom zaokruženom ciklusu. Na primjer, ako želimo prikazati vezu između položaja sunca sa namaskim vremenima, to možemo učiniti uz pomoć raznih didaktičkih pomagala (crtež, slika, prezentacija, i sl.), s tim što ćemo učenike uputiti da ove položaje registruju, u prirodi, u predviđenom vremenu, uz podsjetnik ezana ili vaktije. Istu stvar možemo uraditi kada su u pitanju mjeseci hidžretskog kalendara i posmatranje oblika mjeseca u vedrim noćima.
Demonstriranje aktivnosti svakako ima najveći značaj, jer je u direktnoj vezi sa mnogim radnjama i postupcima koji su sastavni dio naše svakodnevnice, te na taj način se učenici upućuju na samostalno izvođenje demonstrirane radnje. Demonstracijom aktivnosti muallim i nastavnik poučava učenike kako će praktično obavljati određene radnje, kako će se pravilno izražavati, kako posmatrati pojave oko sebe, kako razmišljati. Prilikom prve demonstracije aktivnosti, radnje moraju biti laganije da bi je učenici mogli pratiti u svim njenim fazama i detaljima, a nakon toga po potrebi se aktivnost može još nekoliko puta ponoviti ubrzavanjem tempa. Naravno, samu demonstraciju je nužno propratiti sa verbalnim izlaganjem i davanjem potrebnih pojašnjenja. Nakon ovog učenici pristupaju izvođenju demonstrirane aktivnosti uz nadzor i sugestije demonstratora. Naročit oprez treba posvetiti prikladnosti date demonstracije sposobnostima učenika, jer ako bi se desilo da je demonstrirana aktivnost prezahtjevna za učenike, to bi uzrokovalo mnoge štetne posljedice. Složenije aktivnosti treba rasčlaniti i u etapama prezentirati narednu tek nakon usvajanja prethodne.
Metoda laboratorijskih radova
Ova metoda ima svoju direktnu praktičnu vrijednost i usko je vezana sa eksperimentalnom metodom. Ova metoda se provodi u specifičnim uvjetima uz primjenu određenih sredstava i u organizovanom mjestu. Sadrži nekoliko faza koje ističu autor Ćatić i Pehlić (2004) u svojoj knjizi:
– Faza: pripreme tj. Dati upute učenicima za rad, izvršiti izbor materijala, podijeliti učenike u grupe, upozoriti učenike ako je potrebno;
– Faza: izvođenje laboratorijsko-eksperimentalnih radova uz nadzor nastavnika;
– Faza: detaljna analiza rada, odnosno vrednovanje.
Ovu metodu je moguće koristiti i na časovima mekteba i islamske vjeronauke kada muallim inastavnik želi da praktično učenicima pokaže određenu pojavu, kako bi učvrstio njihovo vjerovanje i uvjerenja o određenoj temi.
Metoda crtanja
Kada muallim i nastavnik procijeni da ni na koji drugi način ne može bolje opisati nastavni sadržaj, odnosno kada učenici neće dobro razumjeri određeni sadržaj ukoliko im se predstavi na drugi način, nastavnik će koristiti metodu crtanja. Ilustrativne metode (crtanje i grafički radovi) obuhvataju i psihofizičku stranu:
– Pravilno promatranje objekta crtanja u svim njegovim pojedinostima i u cjelini;
– Zadržavanje slike u svijesti tj. Vizuelno pamćenje do prenošenja slika na podlogu;
– Prijenos slike na podlogu, odnosno crtanje.
Različiti su vidovi crtanja i crteža, a ovdje ćemo istaknuti neke: grafikono i dijagrami, shematski prikazi, genetički (razvojni) crteži, vizuelizacija apstrakcija…
Kao i kod većine metoda, vizulenu metodu, konkretno metodu crteža podupiše verbalno objašnjenje i neizostavan je dio za pravilno shvaćanje ilustrovanog sadržaja.
Prakseološka metoda
Prakseološka metoda dobila je naziv po tome što se odnosi na primjenu teorijskog znanja u praksi. Ova riječ, ili metoda, našla je svoje mjesto u mnogim drugim znanostima osim u metodici, pa je Aristotel koristi i u filozofiji gdje joj je dao stabilnije značenje.
On smatra da postoje tri glavne vrste znanja: teorijsko, praktično i poetično. Za Marxa pojam prakse je postao centralni pojam novog mišljenja. Kant pojam prakse kao etički relevantno ponašanje čovjeka. „Budući da je nastava ujedno i proces spoznavanja u cijelom svom toku, to i praksa kao spoznajna funkcija treba da bude prisutna u svim etapama nastavnog procesa, tako da se prema zadacima pojedine etape iskoristi njena spoznajna karakteristika.“ (Ćatić i Pehlić, 2004, str.102.)
Prakseološku metodu možemo gledati kroz trougao koji čini mišljenje, promatranje i praksu, dok se u centru nalazi problem koji istražujemo a o kojem učenici nemaju puno predznanja. Promatranje obuhvata uoćavanje vanjskih karakteristika, mišljenje obuhvata odnos među pojedinostima objekta te praksa kojom se objekat transformira radi lakšeg savladavanja.
Prakseološka metoda se može još nazvati i laboratorijskom, a praktični rad se može izvoditi individualno, u paru ili u grupi.
Određivanje nastavnih metoda
Određivanje nastavnih metoda je također aktuelan problem i predstavlja pravi izazov za ambicioznog i kreativnog muallima i nastavnika. Kako odabrati prave metode, metode koje će motivirati i zainteresovati učenike, koje će stvoriti dinamiku u radu? Naravno, na odabir metoda utiče mnogo faktora na koje se mora obratiti pažnju kako bi se postigao cilj časa i kako bi ostvario očekivane ishode nastave.
Neki od faktora o kojima se mora voditi računa kod određivanja nastavnih metoda su: kognitivni stilovi učenika, materijalno-tehnička sredstva kojima raspolažemo, zainteresovanost učenika, učenička zamorenost na određenom času itd.
Kako bi pravilno postupio i kako ne bi ugrozio cilj nastave, kod odabira nastavnih metoda muallim i nastavnik moraju krenuti od sljedećih činjenica:
– Od toga kako teče proces učeničkog saznanja i sticanja vještina i navika u nastavi, i kakvo je mjesto učenika u tom procesu;
– Od toga šta služi kao izvor znanju u nastavi i
– Šta želimo da postignemo nastavnom.
Odgojno-obrazovnim radom koji ostvarujemo u nastavi želimo formirati čovjeka koji je osposobljen da samostalno radi, stiče znanje, vještine i navike, i lahko i spretno ih primjernjuje u praksi. Da bismo to postigli moramo voditi računa o pravilnom određivanju nastavnih metoda kako bi učenici stekli konkretne predstave o predmetima i pojavama koje proučavaju.
Za koju ćemo se metodu odlučiti u pojedinim konkretnim slučajevima, zavisi uglavnom od sljedeća četiri momenta:
– Od didaktičkog cilja časa;
– Od uvjeta u kojima radimo;
– Od uzrasta učenika i
– Od prirode gradiva.
Sasvim je razumljivo iz našeg rada da je nemoguće koristiti samo jednu metodu u nastavi, i da se to čak šta više i ne preporučuje, nego se metode međusobno prepliču i postižu onaj cilj i rezultat koji želimo.
Implementacija nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke
U radu smo već istakli koja je bitnost pravilno odabranih metoda posebno u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke. Međutim, da bi metode koje upotrijebimo u kombinaciji sa nastavnim sredstvima i pogalima, kod učenika bile usvojene i protumačene na pravi način, potrebno je da se vodi računa još o nekoliko faktora:
– Usklađenost sa Kur'anom i Sunnetom (nijedan dio implemetacije nastavne metode ne smije se kršiti sa osnovnim načelima Islama);
– Poslanikovi metodi odgojnog rada ( u implementaciji nastavnih metoda mora se voditi računa o Poslanikovim odgojnim metodama, i postupajući po njima ukomponovati se u standardizirane nastavne metode);
– Ezoterijsko značenje neki ajeta i hadisa (Muallim i nastavnik moraju voditi računa o tome da je ponekad ajet ili hadis nemoguće protumačiti i predstaviti učenicima na tačno njima razumljiv način. Stoga u samoj pripremi nastave, mora se voditi računa o korištenju nerazumljivih ajeta i hadisa, onih koje bi učenici mogli protumačiti na svoj, netačan i bukvalan način)
– Znanje koje prenosimo učenicima treba da bude univerzalno islamsko znanje, ne smijemo upotrebljavati činjenice koje su postavili naučnici a koje nalaze svoju suprotnost u Kur'anu ili Sunnetu.
Literatura:
– Arifović A.: Metoda demonstracije u nastavi islamske vjeronauke, Novi Muallim XI br. 43, El Kalem, Sarajevo, 2010.
– Ćatić R. i Pehlić I.: Metodika islamske vjeronauke, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2004.
– Halilović N.: Primjena suvremenih nastavnih metoda i pomagala u kombiniranim razrednim odjeljenjima islamskog vjeronaka, Predavanje održano u Zagrebu 15. i 16. 06 2013. Godine.
– Mužić, V. : Programirana nastava, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
– www.sajt.com.hr, Nastavne metode i spoznajni procesi, dostupno 12.01.2014. godine.
Piše: Muhamed Bilčević (www.preporod.com)
