Razumijevanje drugih: Čovjek može osmijehom sve reći i nadomjestiti mnoge riječ

Razumijevanje drugih: Čovjek može osmijehom sve reći i nadomjestiti mnoge riječ

Instinkt ili nagon zajednički je nama i životinjama, samo što je kod životinja izrazitiji nego kod nas ljudi koji imamo razum.

Ovca odmah pobjegne, čim opazi vuka, iako ga nikada prije nije vidjela i ne poznaje ga. Velimo, da “predosjeća” ili da “vidi” opasnost u vuku: ima instinkt i intuiciju ( slutnju ) opasnosti već od rođenja, po naravi, bez posredovanja razuma. Za tu intuiciju nisu joj potrebne ni škole, ni nikakva pouka. Dovoljan joj je nagonski predosjećaj i nagonsko predviđanje. Međutim, ako ugleda psa ovčara, koji je čak i veći od vuka, ne uplaši se i ne bježi od njega. Ne zna izreći razloge, zašto je to tako, ali je ipak njezino ponašanje savršeno pouzdano.

Slično govorimo o nagonskom ili instinktivnom, intuitivnom razumijevanju čovjeka i njegove ličnosti: poznavanje čovjeka na prvi pogled. Također je i kod čovjeka takva spoznaja bez razloga, ne možeš dokazati, zašto tako osjećaš, zašto se tako ponašaš, a možda čak i smatraš, da je tvoj strah nerazuman, ali jedno znaš sigurno: ne varam se, tako je i nikako drukčije.

PRVI OSMIJEH

Šta je to, što zbližava dva bića da se razumiju, da imaju jedan u drugoga povjerenja, te da se tako sjedine u užu ljudsku zajednicu.

Najprisniji izraz toga razumijevanja je kada duša poput električne iskre pronađe put, te preskoči ka drugoj duši koju doživljava kao sebi srodnu. To možemo primjetiti već i kod djeteta koje se nakon šest sedmica prvi put osmijehne svojoj majci. To je za svaku majku ganutljivi trenutak, jer odmah u tom času majka doživi dijete kao zaista svoje. To je prvo javljanje dječijeg ličnog odnosa prema majci, prvi sporazum među njima krije se upravo u tom instinktivnom, podsvjesnom osmijehu. Zato je i prirodno, što svaka majka jedva čeka, kada će joj se dijete nasmiješiti. Već bi u prvim danima htjela izmamiti taj mili izraz sa dječijeg lica, ali uzalud: pa čak kada pokušava škakljiti ga po licu, ne ide. Istom se polagahno u djetetu budi njegov ja s prvim njezinim osmijehom: u djetetu se javlja razumijevanje vlastite majke.

Zato je i osmijeh za cijelog života najprirodniji i najneusiljeniji govor čovjeka. Sa osmijehom može daleko uvjerljivije izraziti svoje misli i osjećaje, nego s ne znam kako jasnim i učenim riječima.

Čovjek može osmijehom – uz punu upotrebu razuma – sve reći i nadomjestiti mnoge riječi: veselje i žalost, zadovoljstvo i razočarenje, ljubav i neprijateljstvo, poniznost i prezir, dobrotu i zlobu, podršku i zavist.

Zato nije ni čudo, što su stari označili čovjeka kao “ens risible”, biće koje se može smijati. Ni za jedno drugo biće nije smijeh tako značajan, kao za čovjeka. Često se naglašava, da se samo čovjek može smijati, dok se životinja ne smije.

Pogled također razotkriva razumijevanje čovjeka. Smijeh i pogled obično se dopunjavaju, jer kod smijeha ne sudjeluje samo lice, nego i oči. Oči imaju duboko razumijevajući govor od duše ka duši i često je govor očiju potresniji i uvjerljiviji od praznih riječi. Kada zastane riječ, onda je govor očiju daleko izrazitiji.

Neizreciv je i neshvatljiv govor naših očiju. Šta se sve događa između dvoje ljudi kada im se pogledi sretnu i kada bez riječi gledaju jedan drugoga. Taj govor ljudskog pogleda isto je tako svestran i lični i djetetu u prvim mjesecima njegova života, dok još nije sposobno izgovoriti nijednu riječ. Kako dijete raste, tako se povećava i tankoćutnost njegovih očiju i njegova govora.

Pogled je poput munje koja uvijek pronađe najkraći put.

Nije samo smijeh i pogled, nego je i glas koji obuhvaća razumijevanje između dva čovjeka.

U nekom pogledu glas predstavlja najintimniji, najnježniji put od čovjeka ka čovjeku. Ljudi su premalo svjesni te činjenice. Čudesna snaga glasa, dirljivost, privlačnost, ali i odbojnost, u kome je često tajanstvenost i čarobnost, sve mi potcjenjujemo. Možda baš zato, jer je glas po razvoju posljednji most koji u djetetu stvara razumijevanje onoga bića, koje se nadvija nad bešiku i koje ono počne nazivati: mama.

S glasom jače nego li s pogledom i smijehom ostvarujemo osobne odnose između čovjeka i čovjeka. Prođu nas trnci po cijelom tijelu, ako začujemo glas drage osobe. Glas nas nježnije miluje, nego ruka i pogled.

Ako čovjeka duže vremena nismo vidjeli, pogled nam zakaže, postane nepouzdan, te ne možemo njime prepoznati ni svoje drago biće. Istom po glasu, kada te zovne imenom, trgneš se i prepoznaš ga.

I naučnici su dokazali, da glas ima značajnije oznake, nego što ih imaju pogled i lice. To vidimo u svakodnevnom susretu s ljudima. Gledaš pred sobom čovjeka, lice ti je strano, voziš se s njime u vozu, u istom kupeu već satima, sjedi pred tobom, ali kad progovori, u času se trgneš i pomisliš: “ Gdje sam čuo taj glas?” I sjetiš se, da je to glas tvoga nekadašnjeg kolege, s kojim si prije dvadeset pet godina sjedio u istoj školskoj klupi. Pitaš ga, je li to zaista on-i na veliku se radost prepoznate. Zbližio vas je glas, po živom govoru došlo je do ponovnog prepoznavanja. Tamo, gdje je svjetlost oka zakazala, glas je svojom neposrednošću našao put od čovjeka ka čovjeku.

Glas ima tako svoje vlastite i individualne oznake da ga prepoznamo i u šapatu. Nije potrebno glasno govoriti, dovoljno je da čovjek šapće, pa će ga isto tako sigurno prepoznati. Ono što je tama za oči, to je šapat za glas, a ipak, kakva razlika! U mraku nikako ne možemo vidjeti lice, ne možemo ga prepoznati, ali u šapatu uvijek dobro prepoznajemo glas.

Oči imaju svoju tamu, u kojoj im je svako lice nedostupno, ali glas ne poznaje tamu, pa je čak i najtiši šapat uvijek jasan, osobno značajan i prepoznatljiv. Da, čak je jasniji, osobniji je šapat, lakše ga prepoznamo nego glasove koji odjekuju.

Piše: Habib Mandžić (www.preporod.com)