Medžlis islamske zajednice Zenica vas obavještava da je večeras, petak, poslije jacije namaza u Ensar džamiji “Omladinska tribina”. Gost predavač je hfz. Nedim Botić a tema tribine je “Važnost hifza”.
Pozivamo omladinu, džematlije, a posebno buduće kandidate za hafiza, da prisustvuju ovoj omladinskoj tribini, kako bi saznali jedno posebno iskustvo mladog hafiza Nedima Botića.
Dobro nam došli.
Medžlis IZ-e Zenica
Islamske informativne novine „Preporod“ skoro 50 godina promoviraju vrijednosti islama, informiraju muslimane i donose aktuelne islamske tekstove, sadržaje iz bošnjačke kulture i tradicije.
U novom broju Preporoda od 15. februara čitajte:
1. Preporod u novom broju donosi pregled naučnih činjenica koje potvrđuju visok stepen umiješanosti Srbije u izvršenju genocida nad Bošnjacima. Preporod otkriva da li je obnova procesa revizije presude više pitanje prava i morala ili politike i politikanstva?
2. Povodom 40 godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Preporod donosi intervju sa profesorom Adnanom Silajdžićem na temu poimanja tradicionalnog islama u BiH, te izazovima koje nam vrijeme nosi i donosi;
3. Jesmo li svjesni de se svaka naša aktivnost na internetu pohranjuje s ciljem kreiranja profila naše ličnosti?! Preporod ukazuje na činjenicu koliko se u digitalnoj eri u kojoj živimo podaci o nama koriste u svrhe o kojima uopće ne razmišljamo.
U mnoštvu medija koji su se danas fokusirali na senzacionalizam i jeftinu zabavu, pozivamo vas, poštovane džematlije, da redovno čitate Preporod, jedini medij u službi muslimana u BiH i dijaspori. Pretplatiti se možete u svojim džematima ili svoj primjerak Preporoda potražiti na najbližoj trafici.
U prvoj polovini januara tekuće godine Gazi Husrev-begova medresa i Gazi Husrev-begova biblioteka obilježile su znamenite jubileje: 480 godina kontinuiranog djelovanja na polju obrazovanja i prosvjećivanja, duhovnog i kulturnog uzdizanja i progresa. Također, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu ove godine nizom programskih sadržaja obilježit će 40 godina od osnivanja. Tim povodom Preporod će kroz razgovore sa jednim brojem profesora Fakulteta, kao svjedocima i akterima početka rada i njegovog akademskog razvoja i trajanja, evocirati uspomene na period početka rada, te pružiti mogućnost da se progovori o visokom obrazovanju Islamske zajednice i kvalitetu naučnog doprinosa. U ovom broju razgovaramo s akademikom Enesom Karićem.
Razgovarao: Ekrem Tucaković, glavni i odgovorni urednik Preporoda, islamskih informativnih novina
Uvaženi akademiče Kariću, Fakultet islamskih nauka ove godine obilježava 40 godina od početka rada. Pripadate prvoj generaciji njegovih studenata, a, s druge strane, i svoj radni vijek ste proveli na Fakultetu. Šta je potrebno da znaju i imaju na umu mlađe generacije kada je riječ o društveno-političkom i vjerskom kontekstu u kojem je došlo do osnivanja fakulteta?
KARIĆ: Prije svega, hvala vama i Redakciji “Preporoda“ na prilici koju mi dajete da se sjećam tih godina kad je Islamski teološki fakultet (ITEF), kako se zvao do akademske 1992. godine, polahko započinjao sa svojim radom. A sve te godine pred otvaranje ITEF-a meni su bile lijepe u usporedbi sa vremenima rata i stradanja 1992.-1995., i vremenima poratnih potraga za mirom. Vjerovatno ne griješim puno ako kažem da su jugoslavenske “društveno-političke“ prilike od 1974. godine naovamo bile umnogome gipkije. Tadašnja Jugoslavija bila je u nekoj fazi potrage za demokratizacijom, iako vrlo kontroliranom, naravno. Od 1970. godine počinju izlaziti ozbiljne publikacije o islamu. Formira se i krug oko lista “Preporod“. Husein ef. Đozo je (već od svoga rehabilitiranja od strane tadašnje vlasti, oko 1960. godine) bio u punom naponu pisanja svojih reformističkih tekstova, itd. K tome, Islamska zajednica je oko 1970. godine bila kako-tako obnovila svoj rad, našla je modus vivendi sa tadašnjim sistemom. Onovremena generacija uleme, muderisa i najodgovornijih ljudi u Islamskoj zajednici osnivanje Fakulteta smatrala je glavnim ciljem, ako ne i potvrdom svoga rada. Tadašnji reisu l-ulema Sulejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo kao vjersko-prosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, osnivanje Fakulteta stavili su u sam vrh “naših prioriteta“.
Kada ste se prvi put susreli s konkretnom idejom osnivanja fakulteta i šta je u tom periodu njegovo pokretanje značilo za muslimane, Islamsku zajednicu, Vas lično i Vašu generaciju?
KARIĆ: Godine 1973., krenuo sam u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, tada se govorilo da Islamska zajednica namjerava otvoriti “svoj“ fakultet. U publikacijama Islamske zajednice tih godina osnivanje Fakulteta spominjano je sve češće. Za muslimane, one obične, skromne i šutljive džematlije, koji su bili daleko od bilo kojih oblika tadašnje političke moći, “naš fakultet“ je pretvoren u vijest, dragu i važnu, koja ih je nekako magično objedinjavala u nejasnoj nadi “da ćemo i mi muslimani imati nešto velʼko u Sarajʼvu“. Sjećam se: Pred završetak izgradnje same zgrade Fakulteta 1977. godine, pa i kasnije, organizirane su ekskurzije “sa terena“ u Sarajevo, muslimani u francuzicama i muslimanke u katovima i šamijama dolazili su u velikom broju da vide to što je “napravila naša Islamska zajednica“. Bilo je to vrijeme, rekao bih, našega snažnoga entuzijazma, pa i moga, ako je uopće pristojno sebe isticati. Tadašnji maturanti Gazi Husrev-begove medrese, iz 1977. godine, oni sa najboljim uspjehom, upisali su se na “naš fakultet“, to su učinili i mnogi maturanti iz 1978., i kasnije. Okupljali smo se oko naših profesora Huseina Đoze, Hamdije Ćemerlića, Ahmeda Smajlovića, Jusufa Ramića, Ibrahima Trebinjca, Ešrefa Kovačevića, Hamida Hadžibegića, Midhata Riđanovića…, tu su bili i asistenti Hilmo Neimarlija, kasnije i Fikret Karčić… Za godinu, dvije, ili tako nekako došli su i drugi profesori i predavači: Omer Nakičević, Nijaz Šukrić, Azra Saračević, Mesud Hafizović, Ibrahim Džananović, Mustafa Sjenar, Sena Al-Adly… Profesor Džemal Ćehajić predavao nam je tesavvuf i sufizam, a kao sekretar Fakulteta uskoro je počeo raditi prof. Džemal Salihspahić.
Za nas, tadašnje studente, nastava je bila vrlo važna, ali jednako tako i čitanje opsežne literature. Sve te sada već davne godine, 1979., 1980., 1981., itd., u svijetu su bile godine “pobunjenog islama“ i “pobunjenog katoličanstva“, sav Iran tresao se od islamske revolucije, sva Poljska tresla se od, u osnovi katoličkog, pokreta “Solidarnost“… Tada je moja generacija studenata rado čitala “prevratne pisce“, “buntovne knjige“… Prof. Hilmo Neimarlija nam je tih godina posuđivao na čitanje knjige od Aleksandra Solženjicina, Milana Kundere, Karla Štajnera, Česlava Miloša. Oduševljeno smo čitali i djela Iqbala, Korbena, Kamija, itd.
Dakako, u to vrijeme počeli smo čitati i djela Abdulaha Šarčevića, Muhameda Filipovića, Nerkeza Smailagića, Kasima Prohića, Atifa Purivatre… Pratili smo i čitali i tada najnovija djela iz srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti… Ne pamtim da sam ikada poslije imao takvo oduševljenje za rad, čitanje, cjelonoćno “skapavanje“ uz knjige… Ali, eto, sve prođe, pa i ta lijepa raspoloženja.
Danas kada razmišljate o 40 godina FIN-a, da li ste zadovoljni njegovom razvojnom dinamikom? Šta biste izdvojili kao doprinos Vaše generacije profesora, a u čemu je ona podbacila?
KARIĆ: Prvih deset godina (do 1988. godine) Fakultet je bilježio snažan uspon, u tadašnjoj javnosti to nije bilo vidljivo. Nažalost, Đozo i Trebinjac umrli su 1982. godine, bio je to strašan gubitak. Ali na Fakultet su tada došli prof. Omer Nakičević (stalno) i Salih Čolaković (honorarno)… Nažalost, profesor Ahmed Smajlović umire 1988. godine, tada je na Fakultetu angažiran dr. Mustafa Cerić. Također, domalo kasnije, i dr Ismet Kasumović. Vrijeme ide dalje, 1990. umire već ranije penzionirani akademik Hamdija Ćemerlić… Dolazi rat, strašna agresija, stradanje… Ali, Fakultet je vrijedno radio u svim godinama opkoljenog Sarajeva, iako se nastava odvijala u strahu, patnji, ruševnim prostorijama… Granate su bile načele zgradu Fakulteta sa svih strana. Da nije bilo rata vjerujem da bi Fakultet ranije stekao zrelost koju danas već ima.
Generacija profesora kojoj ja pripadam, bilo bliskim vršnjačkim godinama ili duhovnim i obrazovnim raspoloženjem: Hilmo Neimarlija, Fikret Karčić, Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Dževad Hodžić, Ismet Bušatlić, Džemal Latić, hfz. Fadil Fazlić, Orhan Bajraktarević, Mehmed Kico, Enes Ljevaković… dala je ogromne fakultetske učinke koji se vrijednošću i opsegom mogu mjeriti sa učinkom jednog univerziteta! Održali smo respektabilan kontinuitet u nastavi, k tome, napisali smo ili preveli čitavu biblioteku. Rekao bih i ono najvažnije: Mi smo ti koji smo doprinijeli osavremenjivanju naše tradicije islamskog obrazovanja, kao i jezika kojim se ona promovira, u vremenima koja su bila teška, u okolnostima koje nisu bile drage “ni Bogu ni čovjeku“! Pitate me: U čemu je “moja generacija“ podbacila? Možda se naša djelomična odgovornost može tražiti u tome što nismo uspjeli ubijediti Islamsku zajednicu, i one koji u njoj donose odluke, da je, u ovim lomnim i trusnim vremenima, bilo potrebno donijeti dekrete, stroge ako treba, da se naše visoko islamsko obrazovanje opečaćuje ponajprije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Ali, rado ostavljam te naše propuste drugima, neka ih isprave i riješe sadašnji agilni nastavnici i profesori, poletni mladi ljudi, hfz. Dževad Šošić, Nedžad Grabus, Ahmet Alibašić, Almir Fatić, Samir Beglerović, Zuhdija Hasanović, hfz. Aid Smajić, Mustafa Hasani, Asim Zubčević, Amrudin Hajrić, Dina Nadarević, Kenan Musić, Zehra Alispahić, Nedim Begović, Senad Ćeman, Amira Trnka, Amina Arnautović, Orhan Jašić, hfz. Abdulaziz Drkić, Azra Kulenović, Muhamed Fazlović, Samedin Kadić, Fadil Maljoki, Ahmed Čolić… Neka se ne ljute oni koje sam, možda, sada zaboravio spomenuti.
Gdje biste na potencijalnoj rang listi smjestili FIN s aspekta kvaliteta studija i znanja u poređenju s drugim islamskim fakultetima na istoku ili zapadu u čiji ste rad i organizaciju imali uvida?
KARIĆ: Ja želim na stvari gledati realno. U poređenje koje spominjete nužno treba uključiti i parametre sredstava, uvjeta, mogućnosti i, općenito, savremenih okolnosti i kretanja u kojima djeluju obrazovne institucije. Imamo li u vidu spomenuto, Fakultet islamskih nauka ostvario je prave podvige, s obzirom na mogućnosti koje je imao na raspolaganju. Naši alumnisti, njih oko 1100, najbolje potvrđuju kvalitet Fakulteta, oni danas rade i djeluju diljem svijeta. To su sadašnji ili bivši univerzitetski profesori, glavni imami, imami u velikim centrima, ali i imami u bosanskim selima, muftije, vjeroučitelji, novinari, književnici, respektabilni teolozi, ministri, članovi parlamenata, diplomate… Ne znam da se ikada desilo da je bilo koji univerzitet u Evropi i na Zapadu odbio ijednog našeg alumnistu i njegovu diplomu, i onemogućio mu daljnje školovanje na masteru ili doktorskom studiju. To ponajbolje govori o visokoj vrijednosti Fakulteta islamskih nauka.
Kakve su danas prednosti ili nedostaci studiranja na Al-Azharu ili nekim drugim inostranim univerzitetima i na FIN-u? Da li studirati islamske nauke u BiH ili vani?
KARIĆ: Nisam za opciju “ili-ili“, skloniji sam opciji “i-i-i-i…“ Neka “privatno“ studira gdje ko hoće. Ali, na sistemskoj ravni i kad je Islamska zajednica posrijedi, kao i predan i organiziran rad u njoj, pa i zaposlenje u njoj, ja sam za to da naši studenti iz BiH i sa Balkana završe prvo Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ili ovdašnji islamski fakultet približnoga ranga, pa da potom, u okvirima planirane svrhe, naše a ne nečije tuđe, idu u Rijad, u Kom, u Tuebingen, u Beč… da simbolički spomenem tek neka mjesta.
Ja kritički gledam na današnje naučavanje (i “predavanje islama“) na velikim islamskim univerzitetima, pa i na Al-Azharu, ako hoćete. Osjećam nelagodu kad se predaje “drevni islam“, “apologetski islam“, ili “arogantni islam“, kao i “islam zlatnoga doba“ (kojeg danas nigdje nema, a ne znam da li je baš takav bio i prije sedam ili deset stoljeća), itd. Ja sam za pozicioniranje islamskih studija na način izučavanja “islama u stvarnosti“. Dakako, treba nam tradicije, historije, i historijskih studija, treba nam i proučavanja prošlosti. Ali nipošto na način da se prošlošću opijemo i iz tog “pijanstva“ projiciramo falsificiranu sadašnjost ili budućnost. Nikada nisam smatrao da nam islamski autoriteti, npr. oni od prije sedam stoljeća, mogu riješiti naše današnje potrebe.
Šta je potrebno u budućnosti visokom obrazovanju IZ, kakav koncept i smjer razvoja bi trebalo imati?
KARIĆ: Usudio bih se reći da smo zagazili u vrijeme kad je potrebno ono što nazivamo “planiranjem kadrova“. U prvih dvadesetak godina na Fakultetu islamskih nauka entuzijazam je nosio sve, bio je neka prirodna zamjena za planiranje. Želje mladih i starih, u ovom intervjuu spomenutih profesora na Fakultetu islamskih nauka, da se da maksimum trajale su dvadeset ili trideset godina… Ali, siguran sam da je vrijeme zanosa splasnulo. Odgovorni u Islamskoj zajednici naći će se uskoro, ako već nisu, pred zadaćom “podvlačenja crte“. Postoji hiperprodukcija kadrova koji su završili “islamsko ovo“ i “islamsko ono“. A gdje će ti ljudi raditi? I još važnije: Šta će oni raditi? I najvažnije: Kako će to raditi? Ne znam ja sve odgovore na ova pitanja. Naravno da ih ne znam. Ali dodajem i ovo: Strah me je ove hiperprodukcije “razularene slobode“ govora o religiji, i iz religije, diljem svijeta. A kao muslimana posebno me obuzima strah od mnogolikih, pa i neukih i mrzilačkih, diskursa o islamu, i iz islama, danas u svijetu, pa mjestimice i na Balkanu i u Evropi. Na našu veliku žalost, o tome ćemo uskoro morati početi razmišljati. Umjesto da nam vjera u Boga bude radost i duhovna relaksacija, danas su mnogolike pomame oko religije, ali i mahniti diskursi koji dolaze zloupotrebom same religije, postali jedna zastrašujuća stvar. Bojim se da se razmišljanje o svemu ovome neće odvijati ni u kakvoj dokonosti.
Može li FIN biti referentni islamski fakultet za EU i da li uopće treba imati takvih ambicija?
KARIĆ: Svršenici Fakulteta islamskih nauka već odavno rade u velikim središtima Evropske Unije. FIN je već odavno referentan u Evropskoj uniji. Nadam se da će u budućnosti naših svršenika tamo biti i više. Da objasnim na čemu temeljim svoje nade. Prvo, Fakultet je višegodišnji plod našeg bosanskog, balkanskog i evropskog iskustva. Mi smo više od stotinu godina na našim bosansko-hercegovačkim islamskim učilištima i institucijama, prethodnicama FIN-a, izgradili metodologiju predavanja i tumačenja islama u kohabitaciji ili mirnom i integrativnom življenju sa sekularnom državom i mnoštvom sekularnih autoriteta i sektora u njoj. Drugo, mi smo u Bosni i Hercegovini od 1878. naovamo postigli, umnogome bezbolnim procesima, zavidne razine međusobnog uvažavanja i kad je posrijedi sekularno tumačenje kulture i civilizacije. Naše tumačenje islama je kosmopolitsko, multilateralno. Npr. pišu se i objavljuju “teološke“ ili, pak, “mističke“ studije o nekom književnom djelu (npr. “Dervišu i smrti“ Meše Selimovića) istovremeno kad se tom djelu objavljuju i posve sekularna tumačenja. Primjera ima još mnogo i na različitim područjima. I tu je sve manje varničenja. Treće, naši alimi i znalci vjere, uglavnom, nisu podbunjivali narod protiv države. Tražili su uvijek modus vivendi, a i sami doprinosili da se za taj modus vivendi iznađe što bolji modus operandi. Sve ove pobrojane tradicije u islamskom obrazovanju i nastavi njeguju se i danas na Fakultetu islamskih nauka.
Kako Vi vidite ideju islamskog univerziteta u Sarajevu?
KARIĆ: Ovo vaše pitanje je važno, naravno. Ali, od jednake su važnosti i sljedeća pitanja: Da li svi postojeći islamski (pedagoški ili teološki) fakulteti, kojima je osnivač Islamska zajednica, treba da nastave raditi u ovakvom stanju studentske i nastavničke “kapacitiranosti“? Da li je tačna (nikad provjerena statistika) da sa naših islamskih fakulteta, kao i sa islamskih fakulteta sa Istoka i Zapada, imamo nekoliko stotina svršenika koji su bez zaposlenja, angažmana ili bilo koje “sistemske obuhvaćenosti“? Da li bi prenaglo osnivanje Univerziteta islamskih nauka imalo za posljedicu daljnje besciljno “umnožavanje“ nosilaca visokih diploma teološke, vjersko-pedagoške i imamske naobrazbe koji plutaju Balkanom bez angažmana? I kojima bi, možda, palo na pamet da sami za sebe, iz pukog očaja, a u cilju traženja nekog izlaza, osnuju “svoju islamsku zajednicu“ sa vrlo konkretnom potrebom: da riješe svoj egzistencijalni status! Takvo što, naravno, niko ne želi…
Ostatak intervjua pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 01. februara 2017. godine
(www.preporod.com)
Zahvala Allahu, Uzvišenom, koji nam daje nepobrojene blagodati. Salavat i selam na Allahovog Miljenika, Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i sve one koji su živjeli sa istinom na srcu! U ovim mubarek trenucima džume sjetimo se i naših najboljih sinova, šehida!
Gospodar svjetova nas na dosta mjesta u Kur'anu podjeća, naređuje i objašnjava bogobojaznost. On, Uzvišeni, kaže:”O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite drugačije osim kao muslimani.” (Ali Imran, 102.) ”Allaha se bojte koliko god možete…” (Tegabun, 16.) ”O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu” (Al-Ahzab, 70.)
Na pitanje šta je takvaluk ili bogobojaznost, Alija ibn Ebi Talib, r.a., je rekao: ”Bogobojaznost – to je strah od Veličanstvenog, vjerovanje u Objavu, zadovoljenje sa malim i priprema za Dan povratka.” S pravom se možemo upitati: koliko je danas bogobojaznih, koliko nas koji se muslimanima zovemo je onih koji se istinski Boga boje! Biti bogobojazan znači biti svjestan Boga na svakom mjestu jer je takvaluk-bogobojaznost svijest o božijoj sveprisutnosti. Lažu, kradu, varaju, podmićuju, korumpirani su, podmeću, spletkare, otimaju, uzurpiraju, i još svašta slično mnogi oni koji se muslimanima zovu kao da ne strahuju od Svevišnjeg, kao da ne vjeruju u Objavu i kao da misle da im Dan povratka neće nikad doći! Možemo reći da nam takvaluka-bogobojaznosti fali.
Poslanik, a.s., nas uči ša je istinska vjera kada kaže: ”Iman-vjera nije u praznim željama, u slatkorječivosti”, jer ko je bio slatkorječiviji od munafika koji su prednjačili i u slavatima na poslanika, Muhammeda, a.s., i koji su čak i džamiju sagradili, ”…već je iman u onome što srce osjeća, što srce prožima i što se djelom potvrđuje.” Allah, dž.š., je bogobojaznost smjestio na najsigurnije mjesto, u čovjekovo srce pa Poslanik, a.s., jedne prilika ashabima kaže:”Bogobojaznost je ovdje”-ponavljajući tri puta pokazujući na svoja prsa, svoje srce. Tamo, gdje ne može doći niko osim Allaha, dž.š. Zato Allah, dž.š., na nekoliko mjesta u Kur'anu kaže: ”…samo Allah zna šta srca kriju!” (Šura, 24.)
Vlast, sistem, tiranin, neka sila i sl.sve ti mogu oduzeti, i kuću, i njivu, i radno mjesto, i odjeću s tebe ali odjeću bogobojaznosti ti ne mogu uzeti. Doista je bogobojaznost najveća vrijednost ovog svijeta za koju će mnogi biti spremni u jednom trenutku dati sve, i roditelje, i ženu i djecu, samo da dobiju jedno dobro djelo koje je prožeto bogobojaznošću. Na onom svijetu ćemo imati najviše koristi od bogobojaznosti. Kaže Resulullah: ”Na Sudnjem danu će doći roditelj djetetu svome i reći: ‘O sine, jesam li ja bio dobar prema tebi?’ –'Jesi.’ Jesam li te odgojio?’ – ‘Jesi.’ ‘Jesam li te školiovao i na stjecanje znanja usmjerio?’ – ‘Jesi.’ ‘Jesam li te oženio?’ – ‘Jesi.’ ‘Ima li jedno dobro djelo da mi dađ danas?’ Sin će zaplakati i reći: ‘Babo, ja bih ti dao, ali nemam ni ja, i meni je potrebna odjeća bogobojaznosti!” Isti odgovor će dobiti i sin kada bude pitao svog roditelja. Na Dunjaluku smo putnici oji trebaju ponijeti ono što im je za puta najpotrebnije. Požurimo da se opskrbimo bogobojaznošću jer Uzvišeni kaže: ”Pripremite se, ponesite poputbinu, a najbolja poputbina je bogobojaznost i bojte se Mene, o umom obdareni!”
Bogobojaznost je lijek za dvije bolesti današnjice, lijek za beznađe i naizgled nemogućnost izlaska iz teške situacije te je lijek za one koji se boje za opskrbu. Uzvišeni kaže: ”…a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada…” (Talak, 2.-3.)
Danas je sve više onih koji u očaj padaju kada ih pritisnu teške životne nedaće, bolest, tuga, depresija, kriza i slično. Sve je više mladih koji se ne odlučuju na brak bojeći se za opskrbu i sve je više onih koji se prepuste šejtanu i jadikovanju u teškoj situaciju kada ne vide izlaz. Takvima, a i nama svima je pravi primjer Ibrahim, a.s. Ibrahimu, a.s., je izlaz iz teške situacije pružila bogobojaznost. Biva bačen u vatru tolike veličine da ni jedna ptica nije mogla iznad tog pojasa da preleti i toliko veliku da ga iz katapulta bacaju a bacaju ga golog, bez odjeće. Ali Ibrahim, a.s., je imao najbolju odjeću kako Uzvišeni kaže:”..a odjeća bogobojaznosti je najbolja odjeća!” Tu mu odjeću niko nije mogao skinuti! Ni nama niko tu odjeću neće moći skinuti osim ako je mi svojim grijesima ne skinemo, ne daj Bože!
U ratu smo sa šejtanom i sa drugim neprijateljima a za tu borbu nam je bogobojaznost najbolje oružje. Hazreti Omer, r.a., jedanput je oporučio svom vojskovođi: ”Oporučujem tebi i tvojima da se Allaha bojite, u svakom trenutku, jer je bogobojaznost najjače oružje u borbi. Poručujem tebi i tvojima da se više bojite svojih grijeha nego neprijatelja jer vojska grijeha je mnogo opasnija. Ako budemo isti u griješenju, nećemo im ništa moći, jer ih je više i bolje su naouružani. Zato, stidite se Allaha i nemojte na Njegovom putu griješiti!”
Molimo Uzvišenog Allaha da budemo svjesni višestruke koristi bogobojaznosti i na Dunjaluku i na Ahiretu! Amin!
Sifet ef. Hadžić, imam džamije Stenjak-Teslić (www.preporod.com)
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada vam dođe neko ko želi da se oženi, a vi budete zadovoljni sa njegovom privrženošću vjeri i njegovim ponašanjem, oženite ga. Ako tako ne budete postupali zavladaće iskušenje, smutnja (fitnet) na zemlji i javni nered.” (hadis je sahih. Tirmizi i Ibn Madže)
Allah dž.š. isto nam to naređuje: “Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (En-Nur, 32.)
Poslanik, s.a.v.s., je također savjetovao: “Ženite se, jer vam žene doista donose u kuće bereket (Nemojte se plašiti da zbog opskrbe ne stupite u brak).” (El-Bezzar, hasen)
Ako je roditeljima ili starateljima glavna preokupacija da svoje kćerke, sestre i ostale od rodbine udaju samo za ugledne i bogate ljude, to će rezultirati time da će dosta djevojaka ostati neudato, i mladića neoženjeno, što će opet rezultirati širenjem nemorala, iskušenja i nereda među ljudima. A pored toga smanjit će se natalitet, što je opet jedan od problema u koje čovječanstvo uveliko zapada.
Malik ibn Enes je smatrao da je vjera jedini i glavni kriterij kod izbora bračnog druga.
Islam podstiče i teži onome što je pozitivno i što je dobro, pa prilikom izbora bračnog druga smatra da je kriterij privrženosti vjeri i ponašanja ono na šta treba gledati, jer ako se ne bude tako radilo, desit će se smutnja na zemlji. Vrlo često staratelji prilikom udaje svojih štićenica gledaju na imetak, porijeklo, pleme, stalež i tome slično, a zapostavljaju vjeru. Poslanik, s.a.v.s., nas upućuje kako da biramo svoju suprugu pa kaže:
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, njeno porijeklo, njena ljepota i njena vjera, pa drži se one koja je vjernica. Teško tebi, (ako ne poslušaš ovaj savjet).” (Buhari i Muslim)
Poslanik, s.a.v.s., u ovom hadisu nas obavještava o onome kako ljudi uobičajeno postupaju prilikom izbora bračnog druga i na što gledaju. Zadnje što je spomenuto je vjera, pa Poslanik, s.a.v.s., savjetuje onoga ko slijedi uputu da se drži one koja je vjernica.
Neki čovjek je upitao Hasana Basrija: -Moju kćerku prosi nekoliko mladića, pa za koga da je udam? On reče: -Udaj je za onoga koji se boji Allaha, jer takav, ako je zavoli on će joj iskazati poštovanje, a ako je prestane voliti, neće joj činiti nepravdu (zulum).
Čim se steknu optimalni uvjeti za sklapanje braka, time ne treba oklijevati, nego s tim treba požuriti, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“O skupino mladića, ko je od vas u mogućnosti da se brine o ženi, neka se oženi, a ko nije u mogućnosti neka posti jer će mu post pomoći da obuzda svoje strasti.” (muttefekun alejhi)
U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Ženite one koje se omiljene i koje rađaju djecu, jer ću se ja ponositi sa vašim mnoštvom na Sudnjem danu.” (sahih, Ahmed i Ibn Hibban) Poslanik, s.a.v.s., podstiče svoje sljedbenike na sklapanje braka, jer će im to pomoći u formiranju novih porodica, obaranju pogleda od onoga u što je zabranjeno gledati, čuvanju morala, poboljšavanju nataliteta i spašavanje od smutnje i općeg nereda u društvu. Ovom prilikom ćemo navesti:
DESET SAVJETA BRIŽLJIVOG OCA SINU PRIJE ŽENIDBE:
Sinko moj, ti nećeš postići sreću u svome braku osim sa deset karakteristika koje ćeš ponuditi svojoj ženi, pa dobro ih zapamti i vodi računa o njima:
– Prvo i drugo (zbog njihove posebne važnosti): Žena voli da se prema njoj bude pažljivo i nježno i voli da joj se govori kako je voliš, pa nemoj da škrtariš u tome, jer ako u tome budeš škrtario napravićeš između nje i sebe distancu krutosti i nedostatak u ljubavi.
– Treće: Žena ne voli grubog i svojeglavog čovjeka, niti voli blagog i slabog, pa zato vodi računa da svakoj od ovih osobina dadneš njeno pravo mjesto i mjeru, jer će to biti veći motiv za međusobnu ljubav i smirenost.
– Četvrto: Žena od svoga muže voli ono što muž voli od nje, od ljepote govora, lijepog izgleda, higijene i urednosti, pa nastoj da uvijek budeš takav.
– Peto: Kuća je kraljevina žene i ona se tu osjeća kao vladar na svome prijestolju i ona je tu gospodarica, pa vodi računa da ni slučajno ne pokušaš srušiti tu kraljevinu, ili da je pokušaš skinuti s tog prijestolja, jer time ugrožavaš njenu vladavinu. Nijedan vladar nema veće neprijatelja od onoga ko mu ugrožava njegovu vlast, pa makar to javno i ne pokazivao.
– Šesto: Žena želi da pridobije svoga muža ali da ne izgubi svoju porodicu, pa nemoj slučajno da pokušavaš staviti sebe i njenu porodicu na isti rang, pa da joj uvjetuješ: ili ti ili njena porodica, jer ona i ako odabere tebe, uvijek će ostati povrijeđena i negativnosti tog osjećaja će vas pratiti u cijelom životu.
– Sedmo: Žena je stvorena od krivog rebra i to je tajna njene ljepote i privlačnosti, a to nije nikakva mahana kod nje, jer: “Ljepota obrve je u njenoj zakrivljenosti.” Ako pogriješi, nemoj toliko prenagliti prema njoj i pokušavati ispraviti tu krivinu, jer će to dovesti do pucanja rebra, a to je razvod braka, ali nemoj je ostavljati u grešci, pa da joj se zakrivljenost povećava, jer će se time udaljiti od tebe i neće biti među vama bliskosti, niti će više slušati nešto od tebe. Uvjek budi između to dvoje.
– Osmo: Svojstveno ženi je da zaboravi dobro koje joj muž učini, pa ako joj cijelog života činiš dobro, a samo jednom uradiš suprotno, ona će reći: “Nisam od tebe nikada ni vidjela dobra.” Nemoj da te ova ženina posebnost i svojstvenost učini da je mrziš, niti da se od nje udaljavaš, jer iako ti se ova njena osobina ne dopada, ima mnogo više lijepih osobina kod nje koje te zadivljuju i sa kojima si zadovoljan.
– Deveto: Žena prolazi kroz faze tjelesne slabosti i duševne rastrojenosti, tako da ju je Svemogući Allah oslobodio nekih farzova (strogih obaveza). Od nekih obaveza ju je potpuno oslobodio (namaz) a neke je odgodio za kasnije (post), sve dok se ona fizički i psihički ne oporavi i ne uravnoteži. Zato budi prema njoj u ovim situacijama plemenit i nježan, ako ju je Allah, dž.š., oslobodio farzova, pa i ti je poštedi svojih naredbi i zahtjeva.
– Deseto: Znaj da je tvoja žena poput zarobljenika kod tebe, pa budi milostiv prema njenom stanju i pređi preko njenih slabosti, ona će ti biti najbolja dunjalučka blagodat i najbolji saputnik.
Što i Poslanik, s.a.v.s., potvrđuje hadisom: “Cio ovaj svijet (život) je privremeno uživanje, a najbolji užitak (ovosvjetsko zadovoljstvo) je dobra i čestita žena.” (Muslim, Ahmed, Nesai – sahih)
Piše: Fuad Sedić (www.preporod.com)
Instinkt ili nagon zajednički je nama i životinjama, samo što je kod životinja izrazitiji nego kod nas ljudi koji imamo razum.
Ovca odmah pobjegne, čim opazi vuka, iako ga nikada prije nije vidjela i ne poznaje ga. Velimo, da “predosjeća” ili da “vidi” opasnost u vuku: ima instinkt i intuiciju ( slutnju ) opasnosti već od rođenja, po naravi, bez posredovanja razuma. Za tu intuiciju nisu joj potrebne ni škole, ni nikakva pouka. Dovoljan joj je nagonski predosjećaj i nagonsko predviđanje. Međutim, ako ugleda psa ovčara, koji je čak i veći od vuka, ne uplaši se i ne bježi od njega. Ne zna izreći razloge, zašto je to tako, ali je ipak njezino ponašanje savršeno pouzdano.
Slično govorimo o nagonskom ili instinktivnom, intuitivnom razumijevanju čovjeka i njegove ličnosti: poznavanje čovjeka na prvi pogled. Također je i kod čovjeka takva spoznaja bez razloga, ne možeš dokazati, zašto tako osjećaš, zašto se tako ponašaš, a možda čak i smatraš, da je tvoj strah nerazuman, ali jedno znaš sigurno: ne varam se, tako je i nikako drukčije.
PRVI OSMIJEH
Šta je to, što zbližava dva bića da se razumiju, da imaju jedan u drugoga povjerenja, te da se tako sjedine u užu ljudsku zajednicu.
Najprisniji izraz toga razumijevanja je kada duša poput električne iskre pronađe put, te preskoči ka drugoj duši koju doživljava kao sebi srodnu. To možemo primjetiti već i kod djeteta koje se nakon šest sedmica prvi put osmijehne svojoj majci. To je za svaku majku ganutljivi trenutak, jer odmah u tom času majka doživi dijete kao zaista svoje. To je prvo javljanje dječijeg ličnog odnosa prema majci, prvi sporazum među njima krije se upravo u tom instinktivnom, podsvjesnom osmijehu. Zato je i prirodno, što svaka majka jedva čeka, kada će joj se dijete nasmiješiti. Već bi u prvim danima htjela izmamiti taj mili izraz sa dječijeg lica, ali uzalud: pa čak kada pokušava škakljiti ga po licu, ne ide. Istom se polagahno u djetetu budi njegov ja s prvim njezinim osmijehom: u djetetu se javlja razumijevanje vlastite majke.
Zato je i osmijeh za cijelog života najprirodniji i najneusiljeniji govor čovjeka. Sa osmijehom može daleko uvjerljivije izraziti svoje misli i osjećaje, nego s ne znam kako jasnim i učenim riječima.
Čovjek može osmijehom – uz punu upotrebu razuma – sve reći i nadomjestiti mnoge riječi: veselje i žalost, zadovoljstvo i razočarenje, ljubav i neprijateljstvo, poniznost i prezir, dobrotu i zlobu, podršku i zavist.
Zato nije ni čudo, što su stari označili čovjeka kao “ens risible”, biće koje se može smijati. Ni za jedno drugo biće nije smijeh tako značajan, kao za čovjeka. Često se naglašava, da se samo čovjek može smijati, dok se životinja ne smije.
Pogled također razotkriva razumijevanje čovjeka. Smijeh i pogled obično se dopunjavaju, jer kod smijeha ne sudjeluje samo lice, nego i oči. Oči imaju duboko razumijevajući govor od duše ka duši i često je govor očiju potresniji i uvjerljiviji od praznih riječi. Kada zastane riječ, onda je govor očiju daleko izrazitiji.
Neizreciv je i neshvatljiv govor naših očiju. Šta se sve događa između dvoje ljudi kada im se pogledi sretnu i kada bez riječi gledaju jedan drugoga. Taj govor ljudskog pogleda isto je tako svestran i lični i djetetu u prvim mjesecima njegova života, dok još nije sposobno izgovoriti nijednu riječ. Kako dijete raste, tako se povećava i tankoćutnost njegovih očiju i njegova govora.
Pogled je poput munje koja uvijek pronađe najkraći put.
Nije samo smijeh i pogled, nego je i glas koji obuhvaća razumijevanje između dva čovjeka.
U nekom pogledu glas predstavlja najintimniji, najnježniji put od čovjeka ka čovjeku. Ljudi su premalo svjesni te činjenice. Čudesna snaga glasa, dirljivost, privlačnost, ali i odbojnost, u kome je često tajanstvenost i čarobnost, sve mi potcjenjujemo. Možda baš zato, jer je glas po razvoju posljednji most koji u djetetu stvara razumijevanje onoga bića, koje se nadvija nad bešiku i koje ono počne nazivati: mama.
S glasom jače nego li s pogledom i smijehom ostvarujemo osobne odnose između čovjeka i čovjeka. Prođu nas trnci po cijelom tijelu, ako začujemo glas drage osobe. Glas nas nježnije miluje, nego ruka i pogled.
Ako čovjeka duže vremena nismo vidjeli, pogled nam zakaže, postane nepouzdan, te ne možemo njime prepoznati ni svoje drago biće. Istom po glasu, kada te zovne imenom, trgneš se i prepoznaš ga.
I naučnici su dokazali, da glas ima značajnije oznake, nego što ih imaju pogled i lice. To vidimo u svakodnevnom susretu s ljudima. Gledaš pred sobom čovjeka, lice ti je strano, voziš se s njime u vozu, u istom kupeu već satima, sjedi pred tobom, ali kad progovori, u času se trgneš i pomisliš: “ Gdje sam čuo taj glas?” I sjetiš se, da je to glas tvoga nekadašnjeg kolege, s kojim si prije dvadeset pet godina sjedio u istoj školskoj klupi. Pitaš ga, je li to zaista on-i na veliku se radost prepoznate. Zbližio vas je glas, po živom govoru došlo je do ponovnog prepoznavanja. Tamo, gdje je svjetlost oka zakazala, glas je svojom neposrednošću našao put od čovjeka ka čovjeku.
Glas ima tako svoje vlastite i individualne oznake da ga prepoznamo i u šapatu. Nije potrebno glasno govoriti, dovoljno je da čovjek šapće, pa će ga isto tako sigurno prepoznati. Ono što je tama za oči, to je šapat za glas, a ipak, kakva razlika! U mraku nikako ne možemo vidjeti lice, ne možemo ga prepoznati, ali u šapatu uvijek dobro prepoznajemo glas.
Oči imaju svoju tamu, u kojoj im je svako lice nedostupno, ali glas ne poznaje tamu, pa je čak i najtiši šapat uvijek jasan, osobno značajan i prepoznatljiv. Da, čak je jasniji, osobniji je šapat, lakše ga prepoznamo nego glasove koji odjekuju.
Piše: Habib Mandžić (www.preporod.com)
Prenijeti znanje na mlađe generacije, još pri tome ostaviti dublje odgojne tragove na ličnosti odgajanika, postala je posebno danas, a bila je i ranije, privilegija i prednost onih koji se zaista nadnesu na svoje obrazovanje i stručno usavršavanje.
Nastavne metode su bitan faktor odgojno-obrazovnog procesa i traže od muallima i nastavnika, posebnu pripremu, a u isto vrijeme za učenike predstavljaju mogućnost ispunjenja njihovih potreba za stilovima učenja. Kao i svaki predmet, mektebska nastava i nastava islamske vjeronauke je posebnim zalaganjima muallima, nastavnika, i određenih univerzitetskih profesora razvila svoju metodiku a u okviru metodike razvila je i neke posebne nastavne metode koje olakšavaju implementaciju nastave i postizanje odgojnih ciljeva nastave. Izbor i implementacija nastavnih metoda u mektebu i nastavi vjeronauke je specifična po mnogo faktora. Prije svega što je veći dio nastavnih tema imaginarno i neopljivo za djecu. Stoga, kako bi se postigao cilj časa, muallim i nastavnik mora biti edukovan i osposobljen da upotrijebi pravu nastavnu metodu kako bi prenio znanje na učenike na način i u kontekstu koji je definiran općim kurikulumom.
Nesagledive posljedice za društvo i za zajednicu muslimana konkretno mogu se izazavati nestručnim i neprofesionalnim edukovanjem mlađih generacija, a koje nastaju nepravilnim shvatanjem i tumačenjem vjere i vjerskih propisa. Smatramo za bitnim obraditi ovu temu u našem radu, ali sa posebnim aspektom na implementaciju nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke. Kao što se navodi u jednoj mudrosti, „Nije znanje znjanje znati, već je znanje znanje dati“, mi želimo u radu naglasiti to da nije znanje poznavati nastavne metode, nego je pravo znanje i prava vrijednost putem tih nastavnih metoda učenicima prenijeti znanje. Dati im putokaz za život i prenijeti im univerzalne vrijednosti.
Nadamo se da će naš rad dati svoj doprinos u implementaciji nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, te preporučujemo da se ovo polje istražuje i razvija u našim naučnim krugovima, kako bi bilo od koristi i pomoglo onima koji rade u praksi, muallimima i nastavnicima islamske vjeronauke. Također, detaljno iščitavanje teorija o metodama nastave će uveliko obogatiti našu mektebsku i nastavu vjeronauke i samim time omogućite lakše i efikasnije savladanje gradiva i unutarnje promjene kod učenika.
Šta su to nastavne metode?
Jezičkim određenjem riječi metoda, uvidjet ćemo da ona potiče od grčke riječi methodos, što znači put ili postupak kojim se dolazi do nekog postavljenog cilja ili zadatka.
Ne postoji univerzalna definicija nastavne metode, jer nastavna metoda je termin koji varira od nastavnika do nastavnika, od udžbenika do udžbenika i svakako od predmeta do predmeta jer svaki predmet ponaosob posjeduje svoje specifične, ali i zajedničke metode za sve predmete.
Ćatić i Pehlić (2004) pojam nastavne metode definiraju kao odabrani put ili postupak pomoću koga učenici, pod posrednim i neposrednim rukovodstvom nastavnika stiču i utvrđuju, na što lakši i ekonomičniji način, znanja, umijeća, vještine i navike i istovremeno razvijaju svoje sposobnosti, izgrađuju svoju ličnost i osposobljavaju se za samostalan život i rad u određenom društvu. Elvi Piršl nastavne metode definira kao putove ili načine zajedničkog rada nastavnika i učenika u nastavnom procesu pomoću kojih učenici stječu nova znanja razvijaju psihofizičke sposobnosti.
U svojoj biti nastavene metode su različiti elementi, manifestacije objektivne stvarnosti koje se iskorištavaju na specifičan način da bi se postigao predviđeni cilj. Nastavna metoda može biti svaka djelatnost koja se susreće u svakodnevnom životu, ako se primjenjuje u nastavne svrhe i ispunjava određene pedagoške uvjete.
Ćatić i Pehlić (2004) navode da se nastavni metod očituje kao sistem koji implicira:
– Sasvim konkretne sadržaje, poruke, informacije koje se učenicima prezentiraju na različite načine;
– Poticanje, praćenje, vrednovanje, usmjeravanje, regulacija učenja;
– Reakcije prijema i obrade, interpretaciju prezentiranih sadržaja, poruka, informacija;
– Očitovanje i iskazivanje učenjem stečenih znanja i vještina.
Drugi dio naziva našeg rada govori o nezavisnoj varijabli mektebske i nastave islamske vjeronauke. Pojam mektebske i nastave islamske vjeronauke je pojam koji označava proces poučavanja učenika odgojno-obrazovnim aspektima islama kojima nas obavezuje Uzvišeni Allah a kojima nas je podučio Poslanik a.s. Kao veoma bitan aspekat u psihološkom i odgojnom razvoju djeteta, mektebska i nastava islamske vjeronauke ima posebne odgojne i obrazovne nastavne metode kojima nastoji na učenike prenijeti znanje i vrijednosti koje su visoko cijenjene u sociokulturnoj sredini u kojoj dijete boravi, koje su također visoko cijenjene univerzalne vrijednosti.
Klasifikacija nastavnih metoda
U različitim metodikama nastavne metode se klasificiraju prema različitim kriterijima. U našoj nastavnoj praksi najčešće se susreće klasifikacija prema izvorima spoznaje, klasifikacija prema fazama saznanja, prema komunikacijsko-informacijskom kriteriju, klasifikacija prema različitim elementima i manifestacijama stvarnosti kojima se koristimo u nastavi.
U radu ćemo pažnju posvetiti klasifikaciji Vladimira Mužića kod kojeg je glavni kriterij dominantni osjetilni kanal kojim se emituju i primaju nastavni sadržaji. Smatramo bitnim posebno obraditi Mužićevu klasifikaciju jer u njoj pronalazimo metode koje možemo najuže povezati sa metodama koje se mogu koristiti u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke.
U svojoj klasifikaciji Mužić (1996) navodi podjelu na sljedeće metode:
– Verbalne metode (pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje, predavanje, usmeno izlaganje učenika, metode usmenog izlaganja putem radija, televizije, magnetofona, usmena riječ angažiranih osoba u nastavnom procesu, rad na tekstu, metode pismenih i grafičkih radova, razgovor)
– Vizuelne metode (metoda demonstracije, metoda laboratorijskih radova, metoda crtanja)
– Prakseološka metoda.
Verbalne metode
Govor je jedna od najbitnijih karakteristika čovjeka. Čovjek je jedino živo biće na svijetu koje ima sposobnost govora, dok je za ostala živa bića svojstve sposobnost komunikacije. Upravo verbalne metode naglašavaju govornu komponentu. Riječi kao znakovi, simboli govora imaju karakter informacije trećeg reda, jer su posrednici između stvarnih predmeta, učitelja i učenika.
Govorom se služimo kao:
– Sredstvom prenošenja sadržaja;
– Sredstvom komuniciranja kojim učitelj i učenici šalju i primaju poruke, uspostavljaju međusobne odnose;
– Sredstvom mišljenja, prijema i obrade prispjelih sadržaja, poruka, informacija, siganala. (Ćatić i Pehlić, 2004)
Najčešće kada govorimo o verbalnim metodama misli se na predavanje, odnosno na frontalni oblik rada nastavnika, u kojoj je nastavnik dominantan i vlada jednostrana komunikacija. Predavati znači “predati” ili “dati” znanje ili neki sadržaj do kojeg učenici ne mogu direktno ili nekim drugim načinom.
Općenito u nastavi se koriste mnoge verbalne metode i u ranijim sistemima obrazovanje zauzimale su veoma bitnu poziciju jer se nastava uglavnom odvijala frontalno. Razvojem obrazovanja i težnjom ka savremenijoj i efikasnijoj nastavi, i verbalne metode su se razvijale i mogu se klasificirati na objašnjavanje, obrazlaganje i opisivanje.
Opisivanje je navođenje svojstava, osobina, odlika značajnih za predmet, pojava i procesa realnog svijeta. Opisom se također iznose ona svojstva koja su doživljena našim čulnim organima. Opisivanjem dominira subjektivnost i iznošenje naših osjećaja koje smo stekli tokom podražaja koje nam je taj predmet ili događaj koji opisujemo dao. Opisivanje je dosta efikasnija metoda od čitanja teksta ili nekog drugog oblika usmenog izlaganja jer tokom opisivanja muallim ili nastavnik koristi očni kontakt sa učenicima, nastoji im na najbolji način prenijeti ono što je osjetio i doživio.
Obrazlaganje je misaono-verbana aktivnost koju karakteriše iznošenje argumenata za neku tvrdnju ili teoriju koju smo postavili.
Usmena predaja znanja je najstariji metod kojom se i danas najviše prenose iskustva sa generacije na generaciju. U mnogim predmetima to je osnovna metoda a poseban značaj dobija u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke jer dio vjere je prenešen vjerodostojnim predajama od Poslanika a.s. (Ćatić i Pehlić, 2004)
U mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, muallim i nastavnik će koristiti metodu usmenog izlaganja u sljedećih nekoliko slučajeva:
– kada učenici nemaju dovoljno predznanja o nekoj temi (npr. O Sudnjem danu, nastavnik će koristeći hadise i ajete koji govore o tome, ali pazeći na to da je pitanje Sudnjeg dana imaginarno i neopipljivo za djecu, opisati i iznijeti dio znanja)
– kada učionica nema dovoljno tehničkih sredstava za bolje predstavljanje sadržaja (npr. Sadržaje iz Historije islama ili Sire Poslanika a.s je dosta lakše predstaviti učenicima ukoliko imamo projektor, računar, televizor itd., a ukoliko to nije slučaj muallim ili nastavnik će morati pribjeći usmenim metodama izlaganja sadržaja);
– kada muallim i nastavnik ima za cilj potaknuti emocionalni razvoj učenika (obzirom da dosta nastavnih sadržaja ima za cilj uticaj na dječije emocije kako bi ih učvrstilo na putu vjere, nekada zavisno od cilja časa, treba koristiti metodu usmenog izlaganja jer je njome moguće utisati na emocije);
– kada se mora voditi računa o ekonomičnosti vremena (ponekad je gradivo opširno i nemoguće je koristiti više sredstava da se objasni određeni sadržaj tako da treba koristi usmenu metodu koja će uštedjeti njihovo vrijeme).
U mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke najviše se koriste sljedeće metode usmenog izlaganja, koje ćemo mi u nastavku rada detaljno obraditi:
– Pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje i predavanje nastavnika;
– Usmeno izlaganje učenika;
– Usmena riječ putem radija, televizije i magnetofona;
– Usmena riječ osoba koje se mogu uključiti u nastavni proces.
Pripovijedanje, opisivanje, objašnjavanje i predavanje muallima i nastavnika
Pripovijedanje kao verbalna nastavna metoda se koristi kada učenici nastavni sadržaj ne mogu saznati na druge nečine ili kada nemaju dovoljno predznanja o nekim sadržajima. Dobar muallim i nastavnik će iskoristi ovu metodu za prenošenje sadržaja na takav način što će učenicima toliko uvjerljivo i maštovito pripovijedati određeni sadržaj, da će oni u svojoj mašti gotovo pa razviti sliku o tom događaju.
Uglavnom možemo govoriti o dvije vrste pripovijedanja: o naučno-popularnom i umjetničkom. Muallimi i nastavnici islamske vjeronauke rijetko će koristiti naučno-popularni stil pripovijedanja dok će više koristiti umjetničko pripovijedanje.
Da bi umjetničko pripovijedanje koje koristi muallim i nastavnik islamske vjeronauke imalo efekat mora ispunjavati nekoliko zahtjeva: mora voditi računa o tačnosti pripovijedanja, pripovijedanje mora biti u okviru nastavnog plana i programa, pripovijedanje mora biti sistematično i hronološki, pripovijedanjem se treba postići odgojni efekat, sadržaj mora biti predstavljen što slikovitije i zanimljivije.
Kada govorimo o opisivanju možemo reći da je i ono dosta zastupljeno u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke, ali da može biti kao sastavni dio pripovijedanja ili kao samostalna metoda. Prilikom opisivanja mora se voditi računa o dobnoj starosti djece i tome koje karakteristike oni mogu da razumiju. Opisivanje treba biti slikovito i uvjerljivo.
Objašnjavanje ima veoma značajnu ulogu. Često nastavni sadržaj zahtjeva detaljno objašnjavanje vjerskih načela ili određenih sadržaja koji se obrađuju. Objašnjenje i usvajanje znanja je preduvjet za praktično usvajanje nastavnih sadržaja. Zahvaljući razvoju metodičke teorije, objašnjavanje kao metoda rada je danas zastupljena u kombinaciji samo sa nekom drugom metodom. Objašnjavanje je često zamorno, dosadno i monotono za učenike. Zato se preporučuju, ukoliko je to neophodno, da se koristi sa nekom drugom metodom koja će stvoriti ugodniju atmosferu u radu i koja će razbiti monotonost.
Kako na pravi način objasniti učenicima određene pojmove? Pojmove koje objašnjavamo najbolje je povezati sa sličnim pojmovima ili sinonimima, kako bi kroz asocijacije učenici to zapamtili. Sljedeći savjet jeste da se objašnjavanje izrazi kroz neki otjelovljen životni primjer u kojem se učenici nađu svakodnevno ili su bili u takvim situacijama. Takav pristup postići će bolji efekat od samog izlaganja i definiranja muallima i nastanika. Treba voditi računa da se učenicima ne spominju pojmovi i da se učenicima ne objašnjava putem pojmova o kojima nemaju nikakvih predodžbi.
Predavanje ili tzv. fakultetska eks katedra je metoda koju treba koristiti samo u iznimnim situacijama kada nemamo mogućnosti upotrebe druge metode. U višim razredima osnovne škole ili starijim mektebskim grupama, moguće je držati predavanje do najduže 20 minuta, a u srednjoj školi mogu da traju i po čitav čas. Ovaj oblika usmenog izlaganja se ne preporučuje za čestu upotrebu iz razloga što ne postoji interakcija sa učenicima, nastava je jednostrana, a teško se mogu pratiti i povratni efekti predavanja sa druge strane.
Usmeno izlaganje učenika
Savremeni koncept nastave zagovara uključenost učenika u nastavni proces kao podjednakih suradnika. Postoji nekoliko načina za njihovo uključivanje u nastavni proces, a jedan od njih jeste i usmeno ulaganje učenika. Poticanjem na usmeno izlaganje učenika, povećava se motivacija i interes za nastavom.
Poslanik a.s učio nas je komunikaciji i lijepom odnosu prema svakom, s toga je usmeno izlaganje učenika kao nastavna metoda veoma korisna. Uključiti učenika u nastavni proces na ovaj način, pomoći mu i omogućiti verbalno izlaganje pred auditorijem, razvija mnoge kompetencije djeteta. Učenik koji ima priliku da se obrati auditoriju vodit će računa da njegovo izlaganje bude jezgrovito, jasno, tečno i tačno.
Ovaj nastavni metod može biti uključen u svim dijelovima nastavnog časa, počevši od uvoda pa do završnog dijela časa.
Usmena riječ putem vizuelno-tehničkih sredstava
U današnjem vremenu sve se više emisija na radiju i televiziji planira i realizuje kroz prizmu vjerskog gledišta. Islamska zajednica je također pokrenula radio-televiziju „BIR“, radio-televiziju Islamske zajednice koje svakodnevno emituje vjerske sadržaje.
Ovakav vid usmenog izlaganja je neiscrpan i nedovoljno iskorišten. Radio i televizija se javni mediji i kao takvi imaju veliku i odgojnu i jezičku dimenziju razvoja slušalaca. Posebno mediji koji imaju vjerske predznake, moraju voditi računa o ovome, te bi ova metoda trebala da doživi ekspanziju u upotrebi.
Jedini nedostatak ove metode jest što ne postoji direktni „face to face“ kontakt između komunikatora, pa se ne ostvaruju ni sve funkcije koje jezik pruža čovjeku.
Usmena riječ angažiranih osoba u nastavnom procesu
Ponekad muallim i nastavnik islamske vjeronauke u nastavni proces može uključiti usmeno izglanje neke od autoritativnih osoba a koje bi doprinijele boljem savladavanju i razumijevanju sadržaja. To može biti stručna osoba za neku naučnu oblast a koja je u vezi sa nastavnim planom i programom te sadržajem koji se obrađuje. Ovakve metode usmenog izlaganja omogućavaju direktno prenošenje iskustava ili primjer onog o čemu govori nastavni sadržaj. Naprimjer, ako se govori o Kur'anu i obrađuju se dijelovi o poznavnaju učenja Kur'ana napamet i gledajući, najbolji efekat će na učenike ostaviti ako u nastavni proces uključimo hafiza koji će učenicima pokazati šta znači biti hafiz Kur'ana i kako se Kur'an uči. On može da omogući djeci da mu otvaraju Kur'an i počinju sure, koje on može učiti napamet, što će učenicima pokazati da je to osoba koje kompletan Kur'an zna napamet. Takav oblik rada će ostaviti mnogo bolji efekat nego objašnjavanje pojmova.
Rad na tekstu, metoda pisanja pismenih i grafičkih radova
Razni tekstovi koji se mogu naći u udžbenicima, knjigama, novinama, stručnoj literaturu su koristan izvor sadržaja koji se mogu koristiti u radu na časovima mskteba i islamske vjeronauke. Tekst koji obrađujemo mora biti pažljivo odabran, sa posebnim ciljem i zadatkom koji će se postići. Rad na tekstovima prema Ćatiću i Pehliću (2004) očituje se u:
– Uočavavanju, izdavanju, prezentaciji ideja, poruka, podataka;
– Kreiranju različitih pregleda;
– U opisivanju, objašnjavanju sadržaja izdatog u tekstu;
– U pokušajima vizuelizacije sadržaja;
– U praktičnim aktivnostima;
– U rješavanju zadataka, odgovaranju na pitanja.
Rad na tekstu može se zasnivati na prepričavanju teksta ili na čitanju pomenutog teksta ukoliko muallim i nastavnik ima posebno izražene sposobnosti čitanja. Mora voditi računa o pravilima akcentuacije, o pravilnom naglašavanju rime ili poruke u zavisnosti od ciljeva časa.
Tekstove možemo razlikovati po tematici o kojoj govore, pa tako mogu biti naučno-popilarni tekstvi, čitanje litararnog ili umjetničkog teksta, instruktivni tekstvo, tekstovi iz novina itd. U struci je razvijena posebna metodika, metodika književnosti za djecu, koja se bavi metodikom književnih tekstova za posebnim aspektom na njihovo korištenje kao „dokaz“ za određeno društveno ponašanje, dobre ili loše osobine, društvene devijacije itd. Naša, bosansko-hercegovačka književnost je jako bogata ovakvim primjerima i pruža veliki potencijal za ovu nastavnu metodu.
Kada govorimo o metodama pismenih i grafičkih radova govorimo o iznošenju pismenih sadržaja: termina, definicija itd. ili grafoprijekcije a koju nastavnik podupire usmenim izlaganjem. Značajni su u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke iz razloga što se njima utvrđuje znanje, postiže se trajnost znanja, aktiviranje proširenja rječnika, razvija određene komponente ličnosti itd.
Najveći doseg metode pisanih i grafičkih radova jeste pisanje i grafičko izražavanje od strane samih učenika. Ovakav vid izražavanje može očekivati, naravno poslije rada sa učenicima, tek u starijim grupama i razredima.
Razgovor
Razgovor je najdirektniji, najdinamičniji i najrazvrsniji način komuniciranja posebno u metkebskoj i nastavi islamske vjeronauke. (Ćatić i Pehlić, 2004)
U osnovi razgovor se uvijek vodi sa određenim povodom, a uloga muallima i nastavnika u nastavnom procesu kada koristi ovu metodu jeste da kanališe razgovor i da učenike vodi ka postizanju određenih ciljeva odgoja i obrazovanja. Pretpostavka je da sagovornici ulaze u razgovor sa predzananjem o tomi o kojoj komuniciraju, sa ciljem da ta znanja razvije, proširi ili eventualno korigira usred argumentacije s druge strane.
Oblici razgovora su sljedeći:
– Katehetički (razgovor koji se vodi tačno određenim pitanjima i odgovorima);
– Sokratovna metoda razgovora (Pitanja u razgovoru su disjuktivna i time se prodire u dubine svijesti sagovornika)
– Heuristički razgovor (Postavljanje lančanih i razvojnih pitanja na koja sagovornici daju odgovore)
– Slobodan razgovor (Razgovor koji nije unaprijed određen i definiran nego se vodi prema prirodnom slijedu)
– Diskusija (karakteristika demokratskih odnosa u mektebu i školi i predstavlja najviši oblik razgovora u nastavi. Pretpostavka je dobro poznavanje teme, zatim iznošenje kritičkog mišljenja sagovornika, iznošenje argumenata itd.)
Vizuelne metode
Kognitivni stilovi koji su karakteristični za svakog pojedinca su stilovi njegovo učenja i sticanja znanja. Da bismo zadovoljili potrebe kognitivnih stilova svih učenika moramo konstanstvo kombinirati nastavne metode, od verbalnih preko vizulenih pa do prakseoloških metoda. Kada govorimo o vizulenim metoda ne smijemo zaboraviti da one nerijetko uključuju i verbalnu metodu u toku realizacije, iako je osnov vizuelna metoda iz sljedećih razloga:
– Mnogi sadržaji koji se prenose govorom gube znatan dio onoga što oni zaista jesu;
– Mnogi sadržaji, pogotovo oni iz prirodnih i tehničkih nauka, ne mogu se bez informacijskih gubitaka prenostiti govorom.
U vizuelne metode koje se koriste u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke ubrajamo: metodu demonstracije i metodu crtanja.
Metoda demonstracije
Metoda demonstracije pripada skupini nastavnih metoda koje su se koristile još u prvim organizovanim oblicima nastave. Istovremeno, ona je zahvaljujući razvoju tehničkih pomagala, te svojoj učinkovitosti i prikladnosti, naročito u određenim prilikama, našla svoje istureno mjesto među nastavnim metodama u savremenoj mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke.
Zahvaljujući širokom spektru mogućnosti upotrebe ove metode, našla je svoje mjesto u svim oblicima nastave kao i svim fazama i tipovima nastavnog sata. Demonstracija (lat. demonstratio – dokazivanje, očigledno prikazivanje…) u didaktičkoj teoriji predstavlja nastavnu metodu kojom se u nastavnom procesu pokazuje sve što je moguće perceptivno doživjeti. Kada je riječ o demonstraciji, bitno je napomenuti da ovu nastavnu metodu, ni u kom slučaju, ne možemo posmatrati izolovano u odnosu na ostale nastavne metode, nego se one međusobno prožimaju i nadopunjuju. Isto tako, ova nastavna metoda se nalazi u direktnoj vezi sa nastavnim sredstvima kao i tehničkim pomagalima bez kojih se ne bi mogla u potpunosti primjenjivati u realizaciji nastavnih sadržaja. (Arifović, A. 2010)
U didaktičkoj teoriji se navodi kako predmet demonstracije može biti: statični predmet, dinamička pojava, aktivnost. Ovaj rad ima za cilj da pokaže mogućnosti primjene metode demonstracije u mektebskoj i nastavi vjeronauke uzimajući u obzir specifičnosti vezane za ovaj predmet i karakteristike ove nastavne metode.
U sklopu realizacije nastavnih sadržaja iz vjeronauke, često puta se javlja potreba za demonstracijom statičnih predmeta. Najbolji način demonstracije statičnih predmeta je demonstracija iz izvorne stvarnosti. Pa tako, ako je nastavna jedinica koju obrađujemo džamija, onda je najbolje odvesti učenike do najbliže džamije i na terenu pokazati učenicima osnovne elemente koji se nalaze u sastavu svake džamije. Predmete koji se mogu donijeti u kabinet kao što su: levha, mestve, misvak, kibletnama, ihrami, i sl., treba obezbijediti i koristiti ih kao nastavna sredstva kada bude prilika za to. Postoji značajna razlika u tome da li ćete učenicima samo govoriti o drvenom štapiću koji se koristi za higijenu zubi i usne šupljine, ili ćete uz govor priložiti i sliku tog štapića pa će imati priliku i da ga vide, ili ćete donijeti misvak na čas pa pružiti mogućnost učenicima da ga osjete u ruci.
I kod dinamičkih pojava, izvorna stvarnost se javlja kao najprimjerenija za demonstriranje određenih pojava i kretanja koji su u vezi s nastavnim sadržajima koje obrađujemo. Ali i kod ovog vida demonstracije nećemo se ustručavati da posegnemo za onim nastavnim sredstvima koja će nam omogućiti da posmatranu pojavu demonstriramo u njenom zaokruženom ciklusu. Na primjer, ako želimo prikazati vezu između položaja sunca sa namaskim vremenima, to možemo učiniti uz pomoć raznih didaktičkih pomagala (crtež, slika, prezentacija, i sl.), s tim što ćemo učenike uputiti da ove položaje registruju, u prirodi, u predviđenom vremenu, uz podsjetnik ezana ili vaktije. Istu stvar možemo uraditi kada su u pitanju mjeseci hidžretskog kalendara i posmatranje oblika mjeseca u vedrim noćima.
Demonstriranje aktivnosti svakako ima najveći značaj, jer je u direktnoj vezi sa mnogim radnjama i postupcima koji su sastavni dio naše svakodnevnice, te na taj način se učenici upućuju na samostalno izvođenje demonstrirane radnje. Demonstracijom aktivnosti muallim i nastavnik poučava učenike kako će praktično obavljati određene radnje, kako će se pravilno izražavati, kako posmatrati pojave oko sebe, kako razmišljati. Prilikom prve demonstracije aktivnosti, radnje moraju biti laganije da bi je učenici mogli pratiti u svim njenim fazama i detaljima, a nakon toga po potrebi se aktivnost može još nekoliko puta ponoviti ubrzavanjem tempa. Naravno, samu demonstraciju je nužno propratiti sa verbalnim izlaganjem i davanjem potrebnih pojašnjenja. Nakon ovog učenici pristupaju izvođenju demonstrirane aktivnosti uz nadzor i sugestije demonstratora. Naročit oprez treba posvetiti prikladnosti date demonstracije sposobnostima učenika, jer ako bi se desilo da je demonstrirana aktivnost prezahtjevna za učenike, to bi uzrokovalo mnoge štetne posljedice. Složenije aktivnosti treba rasčlaniti i u etapama prezentirati narednu tek nakon usvajanja prethodne.
Metoda laboratorijskih radova
Ova metoda ima svoju direktnu praktičnu vrijednost i usko je vezana sa eksperimentalnom metodom. Ova metoda se provodi u specifičnim uvjetima uz primjenu određenih sredstava i u organizovanom mjestu. Sadrži nekoliko faza koje ističu autor Ćatić i Pehlić (2004) u svojoj knjizi:
– Faza: pripreme tj. Dati upute učenicima za rad, izvršiti izbor materijala, podijeliti učenike u grupe, upozoriti učenike ako je potrebno;
– Faza: izvođenje laboratorijsko-eksperimentalnih radova uz nadzor nastavnika;
– Faza: detaljna analiza rada, odnosno vrednovanje.
Ovu metodu je moguće koristiti i na časovima mekteba i islamske vjeronauke kada muallim inastavnik želi da praktično učenicima pokaže određenu pojavu, kako bi učvrstio njihovo vjerovanje i uvjerenja o određenoj temi.
Metoda crtanja
Kada muallim i nastavnik procijeni da ni na koji drugi način ne može bolje opisati nastavni sadržaj, odnosno kada učenici neće dobro razumjeri određeni sadržaj ukoliko im se predstavi na drugi način, nastavnik će koristiti metodu crtanja. Ilustrativne metode (crtanje i grafički radovi) obuhvataju i psihofizičku stranu:
– Pravilno promatranje objekta crtanja u svim njegovim pojedinostima i u cjelini;
– Zadržavanje slike u svijesti tj. Vizuelno pamćenje do prenošenja slika na podlogu;
– Prijenos slike na podlogu, odnosno crtanje.
Različiti su vidovi crtanja i crteža, a ovdje ćemo istaknuti neke: grafikono i dijagrami, shematski prikazi, genetički (razvojni) crteži, vizuelizacija apstrakcija…
Kao i kod većine metoda, vizulenu metodu, konkretno metodu crteža podupiše verbalno objašnjenje i neizostavan je dio za pravilno shvaćanje ilustrovanog sadržaja.
Prakseološka metoda
Prakseološka metoda dobila je naziv po tome što se odnosi na primjenu teorijskog znanja u praksi. Ova riječ, ili metoda, našla je svoje mjesto u mnogim drugim znanostima osim u metodici, pa je Aristotel koristi i u filozofiji gdje joj je dao stabilnije značenje.
On smatra da postoje tri glavne vrste znanja: teorijsko, praktično i poetično. Za Marxa pojam prakse je postao centralni pojam novog mišljenja. Kant pojam prakse kao etički relevantno ponašanje čovjeka. „Budući da je nastava ujedno i proces spoznavanja u cijelom svom toku, to i praksa kao spoznajna funkcija treba da bude prisutna u svim etapama nastavnog procesa, tako da se prema zadacima pojedine etape iskoristi njena spoznajna karakteristika.“ (Ćatić i Pehlić, 2004, str.102.)
Prakseološku metodu možemo gledati kroz trougao koji čini mišljenje, promatranje i praksu, dok se u centru nalazi problem koji istražujemo a o kojem učenici nemaju puno predznanja. Promatranje obuhvata uoćavanje vanjskih karakteristika, mišljenje obuhvata odnos među pojedinostima objekta te praksa kojom se objekat transformira radi lakšeg savladavanja.
Prakseološka metoda se može još nazvati i laboratorijskom, a praktični rad se može izvoditi individualno, u paru ili u grupi.
Određivanje nastavnih metoda
Određivanje nastavnih metoda je također aktuelan problem i predstavlja pravi izazov za ambicioznog i kreativnog muallima i nastavnika. Kako odabrati prave metode, metode koje će motivirati i zainteresovati učenike, koje će stvoriti dinamiku u radu? Naravno, na odabir metoda utiče mnogo faktora na koje se mora obratiti pažnju kako bi se postigao cilj časa i kako bi ostvario očekivane ishode nastave.
Neki od faktora o kojima se mora voditi računa kod određivanja nastavnih metoda su: kognitivni stilovi učenika, materijalno-tehnička sredstva kojima raspolažemo, zainteresovanost učenika, učenička zamorenost na određenom času itd.
Kako bi pravilno postupio i kako ne bi ugrozio cilj nastave, kod odabira nastavnih metoda muallim i nastavnik moraju krenuti od sljedećih činjenica:
– Od toga kako teče proces učeničkog saznanja i sticanja vještina i navika u nastavi, i kakvo je mjesto učenika u tom procesu;
– Od toga šta služi kao izvor znanju u nastavi i
– Šta želimo da postignemo nastavnom.
Odgojno-obrazovnim radom koji ostvarujemo u nastavi želimo formirati čovjeka koji je osposobljen da samostalno radi, stiče znanje, vještine i navike, i lahko i spretno ih primjernjuje u praksi. Da bismo to postigli moramo voditi računa o pravilnom određivanju nastavnih metoda kako bi učenici stekli konkretne predstave o predmetima i pojavama koje proučavaju.
Za koju ćemo se metodu odlučiti u pojedinim konkretnim slučajevima, zavisi uglavnom od sljedeća četiri momenta:
– Od didaktičkog cilja časa;
– Od uvjeta u kojima radimo;
– Od uzrasta učenika i
– Od prirode gradiva.
Sasvim je razumljivo iz našeg rada da je nemoguće koristiti samo jednu metodu u nastavi, i da se to čak šta više i ne preporučuje, nego se metode međusobno prepliču i postižu onaj cilj i rezultat koji želimo.
Implementacija nastavnih metoda u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke
U radu smo već istakli koja je bitnost pravilno odabranih metoda posebno u mektebskoj i nastavi islamske vjeronauke. Međutim, da bi metode koje upotrijebimo u kombinaciji sa nastavnim sredstvima i pogalima, kod učenika bile usvojene i protumačene na pravi način, potrebno je da se vodi računa još o nekoliko faktora:
– Usklađenost sa Kur'anom i Sunnetom (nijedan dio implemetacije nastavne metode ne smije se kršiti sa osnovnim načelima Islama);
– Poslanikovi metodi odgojnog rada ( u implementaciji nastavnih metoda mora se voditi računa o Poslanikovim odgojnim metodama, i postupajući po njima ukomponovati se u standardizirane nastavne metode);
– Ezoterijsko značenje neki ajeta i hadisa (Muallim i nastavnik moraju voditi računa o tome da je ponekad ajet ili hadis nemoguće protumačiti i predstaviti učenicima na tačno njima razumljiv način. Stoga u samoj pripremi nastave, mora se voditi računa o korištenju nerazumljivih ajeta i hadisa, onih koje bi učenici mogli protumačiti na svoj, netačan i bukvalan način)
– Znanje koje prenosimo učenicima treba da bude univerzalno islamsko znanje, ne smijemo upotrebljavati činjenice koje su postavili naučnici a koje nalaze svoju suprotnost u Kur'anu ili Sunnetu.
Literatura:
– Arifović A.: Metoda demonstracije u nastavi islamske vjeronauke, Novi Muallim XI br. 43, El Kalem, Sarajevo, 2010.
– Ćatić R. i Pehlić I.: Metodika islamske vjeronauke, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2004.
– Halilović N.: Primjena suvremenih nastavnih metoda i pomagala u kombiniranim razrednim odjeljenjima islamskog vjeronaka, Predavanje održano u Zagrebu 15. i 16. 06 2013. Godine.
– Mužić, V. : Programirana nastava, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
– www.sajt.com.hr, Nastavne metode i spoznajni procesi, dostupno 12.01.2014. godine.
Piše: Muhamed Bilčević (www.preporod.com)
Sva hvala i zahvala pripada Uzvišenom Allahu dž.š.. Od Njega pomoć tražimo i oprost milimo. Njemu se obraćamo da nas sačuva od svakog zla u nama i oko nas.
Svjedočimo da nema boga osim Allaha dž.š., i svjedočimo da je Muhamed a.s., Alahov rob i poslanik.
Neka je salavat selam na Muhameda, na njegovu porodicu, na njegove ashabe i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana.
Kada Uzvišeni Allah opisuje Muhammeda, s.a.v.s., ne opisuje ga jednom određenom karakteristikom, nego ga ističe uopćeno kao Božansku uputu cijelom čovječanstvu, jer je on u potpunoj formi obuhvatio sve najljepše osobine. Tako, recimo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u sebi obuhvata zahvalnost Nuhovu, predanost Ibrahimovu, iskrenost i pravičnost Ismailovu, strpljivost Jakubovu i Ejjubovu, čestitost Davudovu, skrušenost Sulejmanovu i Isaovu.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je milost i blagodat za čovječanstvo. Allah, dž.š., kaže:
„A tebe smo kao milost svjetovima poslali.“ (el-Enbija 107)
Također, neki od komentatora Kur'ana smatraju da se pod nurom (svjetlošću) u ajetu:
„A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, misli na Muhammeda, s.a.v.s.“
Na osnovu izloženog jasno je da je Muhammed, s.a.v.s., svjetlost za čovječanstvo, pa ako bi se čovječanstvo odreklo i udaljilo od poslaničkog kodeksa ponašanja, onda bi ono ostalo bez svjetlosti i bez milosti, a to bi rezultiralo moralnim krahom.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je odraz Božanske milosti jer Uzvišeni Allah nije stvorio čovjeka i prepustio ga samom sebi, već je odgojio Svoga Poslanika i tako ga učinio uzorom moralnosti i savršenstva svim ljudima, prema kome trebaju da usklađuju svoje ponašanje; a usađivanje najljepših svojstava u odgoju ljudi Allahov Poslanik, s.a.v.s., postavio je sebi kao cilj poslanstva.
„Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (el-Ahzab 21)
Ovim ajetom udaren je čvrst temelj ugledanju na Allahova Poslanika, s.a.v.s. – u njegovom govoru, postupcima i stanjima; svim vjernicima, u svakom dobu i na svakom mjestu. Kompletan njegov život bio je oličenje Kur'ana, a sam Kur'an kaže da je on ”na najvišem stepenu morala”. Što god je Kur'an naređivao on je to činio, a klonio se onoga što je zabranjivao. Na ovaj način Allah, dž.š., je Poslanikovu, s.a.v.s., prirodu učinio i oblikovao u veličanstvenu ćud, plemenitost i dobrotu. ”Hazreti Aiša – radijelahu anha – na pitanje Se'ida ibni Hišama ibni ‘Amira o ćudi Allahova Poslanika, s.a.v.s., odgovorila je da je njegov ahlak bio Kur'an, zatim je Se'idu rekla da prouči početak sure El-Mu'minun (1-11) te potom zaključila: ‘To je bio ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s.”’ ( Muslim)
Pravilo po kojem samo onaj ko je odgojen može odgajati druge, kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., došlo je do punog izražaja. Za kratko vrijeme uspio je odgojiti takve moralne veličine s kojima je udario temelje novoj kulturi i civilizaciji i koji su bili drugim ljudima uzori u vjerovanju i djelovanju. Zbilja, kako je jedan ”nepismen” čovjek uspio da od ljudi – čije se stremljenje u životu svodilo na napadanje, otimanje, zarobljavanje, međusobno ubijanje, predavanje dunjalučkim uživanjima, i čiji je vrhunac izopačenosti bio ubijanje žive ženske djece – odgoji ljude koji će biti uzori u slijeđenju Allahova Poslanika, s.a.v.s.?
Odgovor je u njihovoj istinskoj vjeri u Allaha, dž.š., i iskrenom slijeđenju Njegova Poslanika, s.a.v.s. Ashabi su oponašali Allahova Poslanika, s.a.v.s., jer su u njemu našli ideal pokornosti Allahu, dž.š., i uzor kreposnog ponašanja. U slijeđenju Allahova Poslanika, s.a.v.s., ashabi su nastojali da svojim ponašanjem što više liče na Poslanika, s.a.v.s., pa čak i u beznačajnim stvarima. Abdullah ibn Omer, posebno se isticao u tome. On bi se uvijek na svom putu prema Meki, bez obzira bio umoran ili ne, odmarao u hladu jednog drveta. Kada su ga upitali zašto to čini, rekao je: ”Vidio sam Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, da je to radio.”
Uzor, u odgoju je jedno od najkorisnijih sredstava koja utiču na moralnu, psihičku i društvenu izgradnju odgajanika. Posebno mlađi ljudi pokazuju sklonost prema uzorima. To je stoga što je odgojitelj u prvo vrijeme najveći uzor u očima djeteta i ono ga svjesno, pa često i nesvjesno slijedi u onome što govori i radi. Stoga je upravo uzor jedan od glavnih činilaca da li će dijete biti dobro odgojeno ili ne. Ako je odgojitelj čist, moralan, pošten, iskren … i dijete će nastojati biti takvim.
U prenošenju islamske poruke Allahov Poslanik, s.a.v.s., služio se pedagoškim sredstvima koja u savremenoj pedagoškoj nauci zapanjuju istraživače. Njegova sredstva, metode i postupci, utemeljeni na univerzalnim Božanskim načelima, garancija su uspjeha. Historija pedagogije ne poznaje učitelja pred kojim je izašao toliki broj najupućenijih učitelja, kao što su to ashabi, koje je podučio Allahov Poslanik, s.a.v.s.! Naročito, kada znamo kakvi su bili prije, a kakvi su postali poslije njega?! Pred njegovim imenom marginalna su sva velika i poznata imena u povijesti podučavanja i pedagogije.
Muhammed, s.a.v.s., je pokazao da islam nije nedostižna filozofija, niti iluzija koja je daleko od stvarnosti i čovjekovih mogućnosti i potreba, već da je islam čovjeku sasvim prirodno učenje, jer kako bi inače postigao najveći uspjeh u historiji čovječanstva. La Martin to posebno ističe i kaže ” da je s najmanje sredstava postigao najviše.”
Svaki odgajatelj nastoji da njegov odgajanik usvoji što više pozitivnih osobina, da njegovo vladanje bude primjereno i da u kasnijem životu te osobine prenosi na druge. Da bi u tome uspjeli, odgajatelji bi trebali slijediti Allahova Poslanika, s.a.v.s. – tako da kod djece razviju ljubav prema Allahu, dž.š., prema Poslaniku, s.a.v.s., prema Kur'anu i ustrajnost u vjeri. Velika briga prema svim vjernicima, ljubav, blagost, igra, šala, savjeti, pohvale, obećanja, nagrade i pravednost samo su neke od metoda i postupaka Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Allahu Svemoćni, daj nam snage da ustrajemo na pravom putu kojeg nam je pokazao Muhamed a.s., svojim životom i djelom. Amin.
Sedin ef. Hibović, džemat Ričice, Zenica
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu ,dž.š., i neka je salavat i selam na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda ,s.a.v.s.,na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede put dini islama do Sudnjeg dana.
Poštovani džemate!
Uzvišeni Allah ,dž.š., kaže u Kur`ani-kerimu: „O vjernici dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja, koju osjećate prema nekim ljudima, nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti. I bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.“ (Kur`an 5:8)
U arapskom jeziku pravednost se označava riječju el-adl, koja ima širok spektar značenja. Neka od značenja su: jednakost, iskrenost, umjerenost, ravnopravnost, braniti tuđe pravo, ostaviti ono što nije u skladu sa prirodom čovjeka tj. negriješiti, biti uravnotežen, ne biti pod uticajem strasti, odustati privremeno od jednog dijela suvereniteta radi općeg dobra itd. Iz riječi el-adl proizilazi i jedno od Allahovih dž.š. lijepih imena El-Adil – Pravedni. Uzvišeni Allah dž.š., naredio je pravednost u svim stvarima, segmentima i stanjima ljudskog života. Svejedno, da li čovjek bio zadovoljan ili ne, da li bio srdit, da li se radilo o nekome ko mu je rodbina, blizak ili ne, čovjek mora ispoljavati i živjeti pravednost.
Allah dž.š., u suri En-Nisa` 135 ajet kaže: O vi koji vjerujete, postupajte pravedno, svjedočeći Allahu makar i protiv samih sebe ili protiv roditelja i bližnjih rođaka, bio on bogat ili siromašan – ta, Allah im je najpreči. Stoga nemojte slijediti strasti nauštrb pravednosti. Ako se pak budete izmicali pravednosti, ili se okretali od nje, Allah je obavješten o onome što radite! Upotrebom vokativa u arapskom jeziku podrazumijeva se jedna od dvije stvari ili obje u isto vrijeme. Te dvije stvari su el-hubb – ljubav i iltifatun-nazar – skrenuti nečiju pažnju na nešto.
Uzvišeni Allah dž.š., kao Stvoritelj čovjeka, neizmjerno voli Svoga roba. Nije ostavio čovjeka da tumara i traži Istinu, nego mu je slao poslanike sa uputama, koje ako bude slijedio biće sretan kako na ovom pojavnom, dunjalučkom svijetu, tako i na onom drugom vječnom, ahiretskom svijetu. Pošto Allah dž.š., voli Svoga roba, On želi da mu skrene pažnju na nešto što će ga učiniti sretnim. U ovom ajetu, misli se na oboje. Tj. Allah dž.š., voli Svoga roba i stoga mu želi pomoći da pronađe pravi put, ukazujući mu na stvari koje će mu koristiti ne samo u postizanju većih imanskih deredža kao vjernik, nego i u samom traženju Istine. Glagol „AMENU“ je treće lice množine, treće vrste glagola. Korijen riječi je el-emn, što označava zaštićenost, sigurnost, protektorat, vjernost, pouzdanost. Dakle, oni koji su amenu – koji vjeruju su zaštićeni, sigurni i imaju Čuvara koji ih neće ostaviti na cjedilu. Tako da kur`anska formulacija ja ejjuhellezine amenu u slobodnom prijevodu znači: O vi, koje Allah voli! O vi, kojima Allah želi ukazati na nešto što je dobro za vas! On je taj koji vas čuva i daje vam sigurnost.
Budi pravedan pa makar i na svoju štetu
Allahov Poslanik a.s. pred smrt je rekao: „Ako sam ikada nekoga u leđa udario, evo mojih leđa za odmazdu. Ako sam koga uvrijedio, evo moje časti za osvetu. Ako sam ikada uzeo nečije dobro, evo moje dobro.“
Poučen Objavom, Allahov Poslanik a.s. je znao da na pravednosti počiva stabilnost ljudske zajednice. Bez pravde nema ni sreće, ni napretka i prosperiteta. Zato je slijedeći Allahovu dž.š. zapovijed u Medini vladala bezprijekorna pravda.Poslanik a.s. je svojim postupcima svjedočio i pokazivao pravednost u svakom pogledu. Tome je poučio i svoje ashabe koji su zahvaljujući pravednom postupanju prema stanovnicima osvojenih područja doprinijeli brzom širenju islama. Ovo je samo jedan od primjera kako su se ashabi Allahovog poslanika ,a.s., odnosili prema domicijelnom stanovništvu.
Naime, u prvim godinama pohoda islamska vojska je zauzela grad Emes u Siriji. Bizantinci su se povukli. Građani su platili džizju. Međutim, zbog položaja na ratištu, muslimani su se morali privremeno povući iz grada. Komandant islamske vojske vrati primljenu džizju sa napomenom da muslimani nisu u stanju da štite grad, pa bi bilo nepravedno da zadrže primljeni novac. Ovakav postupak je rezultirao time da su stanovnici Emesa sa suzama ispratili islamsku vojsku.
„Ili protiv roditelja i bližnjih svojih“
Jedna žena iz plemena Beni Mahzum, rodica Hašimija, počinila je krađu. Usama r.a. zauze se za nju kod Allahovog Poslanika a.s. sa molbom da joj se prijestup oprosti. Allahov Poslanik a.s. odgovori: „Vjerujte, kad bi i moja Fatima, moja draga kći, počinila krađu, ja bih joj ruku odsjekao.“ Treba biti pravedam prema svome ocu, majci, bratu, sestri, prema svakom čovjeku. Slab je iman kod čovjeka koji iz rodbinskih razloga nije pravedan.
U islamu nema osoba koje su iznad zakona. Čovjeku je nekada teže biti pravedan prema nekome bližnjem nego i prema samom sebi. Pogotovo kada su u pitanju djeca, svaki roditelj je manje ili više osjetljiv i često je nepravedan. Pravi razliku između djece, pa daje prednost muškoj djeci nad ženskom ili obratno. Često prilikom podjele imetka ženska djeca su zapostavljena iako im i po Šerijatu pripada dio imetka kao i muškoj djeci.. Uzvišeni Allah dž.š., kaže: „Allah vas savjetuje u pogledu vaše djece. Muškom potomku pripada koliko dvjema kćerkama“ (Sura En-Nisa`11).
Muškarac je dužan izdržavati svoju porodicu, dok žensko dijete udajom ima pravo da koristi svoj imetak koji su joj ostavili roditelji kako želi i ne mora da ako ne želi učestvuje u izdržavanju porodice. To je njen hakk i može da potroši taj imetak kako želi. Tako da su neopravdane kritike od strane onih koji kažu da islam daje veća prava muškoj u odnosu na žensku djecu.Muškom potomku je dao više jer treba izdržavati porodicu, dok ženski potomak to nije dužan. Također, jedan vid pravednosti prema djetetu jeste da ga poučimo dini islamu. Da ga naučimo kako biti pokoran svome Gospodaru. Svako dijete će kad tad otići od svoga roditelja i osamostaliti se, formirati svoju porodici. Da bi mogao krenuti na taj put sam, treba mu staviti kompas u ruke.
Taj kompas je namaz, čuva ga, da ne bi skrenuo ni lijevo ni desno, nego da ide samo pravom, utrvenom stazom, koja će ga sigurno dovesti do željenog cilja. Roditelj treba da gleda na svoje dijete kao na cvijet. Cvijet je lijep, dok ne padne u blato. A kad padne i kad se ukalja, onda niko neće da je podigne i pomiriše. Tada i roditelj, ako želi da opere cvijet, da opere svoje dijete, mora uprljati ruke. Stoga veoma je bitno „naoružati“ našu djecu namazom kako bi što lakše hodili ovim dunjalučkim stazama, a pritom zaradili i Allahovo dž.š zadovoljstvo. Pričao mi je jedan poznanik koji ima svoju slastičarnu kako ga je savjetovao otac u poslu. Naime, njegov otac je došao da posjeti sina i vidi kako mu ide posao. Kada je vidio da po istoj cijeni prodaje kolače i limunadu rekao mu je: „Sine, ovo nije pravedno. Ne možeš prodavati limunadu po istoj cijeni kao kolače za koje puno više vremena utrošiš praveći ih. Nego, smanji cijenu limunade, to je hakk mušterije.“
„Bio on bogat ili siromašan“
Neko će reći da je ovo utopija. Skoro da nema države u svijetu u kojoj su oni koji su bogati ili na vlasti često iznad zakona. Međutim, država zasnovana na imanskim principima ne pravi nikakvu razliku između bogatog i siromašnog. Ne boji se jačine i uticaja bogatog, niti osjeća samilost i saosjećanje prema siromašnom prijestupniku. Uzvišeni Allah dž.š. nam spominje događaj kada su dvojica parničara došla kod Davud a.s. da im presudi, pa je Davud a.s., sumnju prebacio na onoga koji je imao devedeset i devet ovaca, naime da je on nepravedno uzeo od svog brata jednu ovcu. Nije ni saslušao njegovu odbranu.
Prema tome, u islamu nema presude na osnovu iskaza bilo samo tužitelja ili samo tuženog. Davud a.s., je tako postupio iz samilosti prema siromašnom, koji je imao samo jednu ovcu radi čega je ukoren od Allaha dž.š. riječima: „O Davude, mi smo te namjesnikom učinili na Zemlji, pa među ljudima sudi pravedno, nemoj slijediti strast pa da te ona odvrati od Allahovog Puta.“ (Sad,26). Davud a.s. istog trenutka se pokajao i zamolio Allaha dž.š., da mu oprosti. Povijest islama nam govori da su i najugledniji ashabi Allahovog Poslanika a.s. bili pred sudom, pa čak i kao halife.
Tako se prenosi da je Omer r.a. došao na pijacu i ugledao konja koji mu se svidio. Pitao je vlasnika da proba konja i nakon što mu je dozvolio, odjahao je u pustinju. Kada se vratio, predao je konja vlasniku rekavši da konj hramlje. Vlasnik konja je rekao da mu je dao zdravog konja i tražio od Omera r.a. da mu ili plati konja ili vrati kao što je bio. Pozvali su Šurejha r.a. da im presudi. Nakon što je saslušao obojicu, Šurejh r.a. presudi protiv halife. Omer r.a. plati konja vlasniku i kao nagradu što nije bio pristrasan u suđenju, Šurejha r.a. postavi za kadiju Kufe. Također se prenosi da je jedan od emevijskih halifa u Španiji prekinuo post za vrijeme mjeseca ramazana. Pozvao je kadiju da se posavjetuje i čuje njegovo mišljenje o tome kako da se iskupi. Kadija nakon što ga sasluša reče mu: „Ti ćeš postiti šezdeset dana uzastopno, kao kefaret za taj dan kada si se omrsio. Zašto – upita halifa sav začuđen? Zar Allahov Poslanik a.s. nije rekao da se treba osloboditi rob, pa ako čovjek ne može da posti šezdeset dana, a ako ni to ne može da nahrani šezdeset siromaha? Da, to je istina-reče kadija. Ali ti si halifa, ništa ti ne znači hoćeš li osloboditi jednog ili deset robova, jer je to tebi lahko. Također, nije ti teško nahraniti šezdeset siromaha. Ali postićeš šezdeset dana kako bi saznao šta znači nepokoriti se Allahovoj dž.š naredbi. Ti si vladar i ljudi se ugledaju u tebe. Ne želim ni ja, a vjerujem ni ti, o halifa, da nosimo grijeh onih koji bi se ponašali kao što si ti.“ Pravednom vladaru dova se ne odbija. Pravedni vladar će na Sudnjem danu biti u hladu, među onih sedam, kada drugog hlada neće biti osim Allahovog dž.š.
„Allah je najpreči“
Svaki čovjek koji misli o Allahovoj dž.š., veličini, ma gdje bio, koji vjeruje da Allah dž.š., vidi svako njegovo djelo i da zna za sve što radi i što misli i pomišlja, radit će ono što je Uzvišeni Allah dž.š., naredio da se radi. Allah dž.š., naredio je to za naše dobro. „ O vjernici! Vi ste dužni da se sami za sebe pobrinete! (Da osigurate budućnost svojoj duši, koja će sutra izići iz tijela).Pobrinućemo se za sebe ako poslušamo Allahove zapovijedi, jer On nam je najpreči. On nas voli i želi nam dobro. Želi da se vratimo na ono mjesto odakle smo potekli, tj. džennet. Allah dž.š., nas poučava da je pravednost polazna tačka,temelj svakog našeg postupka. Često puta od pravednosti zavise i ljudske sudbine. To je karakterna crta koja treba biti njegovana u odgoju čovjeka i nijednog trenutka čovjekovog života ne smije biti zanemarena. Njena izvanredna vrijednost čini je obaveznom za osobu koja želi postići Allahovo ,dž.š., zadovoljstvo i prosperitet i spas na oba svijeta.
Hatib: Ismet ef. Bašić
Dana 13.01.2017. godine, održana je 2. redovna godišnja Skupština džemata “Nova Zenica”, a tom prilikom je Džematski odbor članovima Skupštine podnio izvještaje o svom radu u periodu od prve skupštine.
Kroz pomenute izvještaje prezentovani su najznačajniji angažmani i aktivnosti koje je džematski odbor realizovao, informacije u vezi vjersko-prosvjetnog rada u džematu, te informacije u vezi finansijskih sredstava u džematu. Za ovu priliku džematski odbor se potrudio te svoje izvještaje, osim usmeno, predstavio i u vizuelnoj formi (video i PowerPoint prezentacija), a sve u cilju da što slikovitije i na jedan zanimljiv način približi svoj rad članovima skupštine.
