Povijest nas uči da je dekadencija određene civilizacije nastupala, obično u onom trenutku kada bi ljudi, uvjereni u svoju nadmoćnost i superiornost, povjerovali u mit apsolutne zaštićenosti od svojih neprijatelja, te nakon što bi precijenili i svoje vlastite mogućnosti i sredstva, udaljivši se od Istine i duhovnosti, udaljili se jedni od drugih i povjerovali u samodovoljnost. U tim trenucima, nastalim usljed krize, kada se čovjeku urušava njegov način življenja i interakcija sa drugima, čovjeku se ukazuju dva puta.
Prvi, put obožavanja vlastitog ega i svih drugih božanstava mimo Allaha,dž.š., koji ga tjeraju da grabi samo sebi, i koji na kraju ne može rezultirati ničim dobrim. I drugi ,da prevaziđe naizgled nepremostive prepreke,te da se izdigne iznad svoje sebičnosti prema drugom i shvati pravu vrijednost svoga komšije, svoga brata, čovjeka s kojim dijeli svoj životni prostor. Iz toga možemo zaključiti, da kriza ima i svoju dobru stranu, a to je da potiče čovjeka na preispitivanje i svojevrsno duhovno resetovanje. Da bi čovjek krenuo ovim drugim, spasonosnim putem, potrebno je da od sebe odstrani sve prepreke koje ga usporavaju na putu njegovog duhovnog oporavka. Te prepreke mogu se detektovati samo na način da budemo iskreni prema sebi i da bez prevelikog romantiziranja pristupimo samoobračunu. Ima jedna divna priča koja govori o tome kako su dvojica prijatelja šetali gradom. Jedan od njih je bio zaljubljenik u prirodu, a drugi obični stanovnik grada. Glasovi automobila i ljudi u prolazu, stvarali su veliku buku, tako da su se jedva čuli. A onda u jednom trenutku, zaljubljenik u prirodu povika: „Čujem cvrčka!“ „Kako možeš u ovoj buci da čuješ glas cvrčka“- čudio se njegov prijatelj. Ali, zaljubljenik u prirodu je i dalje osluškivao, a onda pokaza na obližnji grm pored ceste i reče da se otamo čuje glas cvrčka. I doista, kada su došli do tog mjesta, pokaza svome prijatelju cvrčka. „Ti mora da imaš nadljudski sluh!“-povika.“Ne, moj se sluh ne razlikuje od tvoga. Ali je poenta u tome šta slušaš“-reče prirodnjak i nastavi:“ Uvijek ćeš čuti ono što ti je važno. Dopusti mi da ti pokažem.“ Posegnuo je u džep, izvadio nekoliko kovanica i bacio ih na trotuar. I dok im je još odzvanjala buka u ušima, primijetili su da se svaka glava u promjeru deset metara okrenula u njihovom smjeru, provjeravajući, nije li to njihov novac ispao. „Je li ti sada jasno, o čemu sam ti govorio? Sve zavisi od toga , šta ti je važno u životu.To ćeš uvijek i čuti“. Ovih dana kada se svijet bori sa pandemijom, itekako su vidljiva oba puta. Put beskrupulozne sebičnosti i gramzivosti i put gdje ljudi preispituju svoj odnos prema Bogu i nastoje pomoći ljudima u nevolji. Za sada , oba ova puta bore se za prevlast. Naša obaveza je da pomognemo i promovišemo put dobra , a to ćemo učiniti tako što ćemo prije svega očistiti svoje srce zikrom-spominjanjem Allaha, dž.š. To je temelj, jer se ničim drugim, duhovno stanje čovjeka ne može uravnotežiti kao što je to slučaj sa zikrom. Preispitajmo sebe, koliko dnevno spomenemo Allaha,dž.š., a koliko puta novac ili nešto vezano za novac. Stvari će se početi pomjerati sa mrtve tačke onog trenutka kada naše misli, naš jezik budu više zaokupljene spominjanjem Allaha, a ne prolaznim stvarima i kada se uključimo u akcije koje imaju za cilj da pomognu ljudima. To je put do spasa i Allahovog zadovoljstva.Jedne prilike, Davudu,a.s., pokazana je strana Mizana-vage na kojoj se mjere dobra djela, a on povika: „Gospodaru, zar može iko ovo da napuni?“ A Allah mu odgovori: „Ako budem zadovoljan Svojim robom, ispuniću cijelu stranu Mizana sa pola hurme koju je udijelio u Moje ime!“ A Muhammed, a.s., nas uči, da smo jedni drugima najvažniji i da ne smijemo dozvoliti da nas bilo šta odvoji od ljudi i da postanemo indolentni u otklanjanju nevolje svoga brata. „Onaj ko otkloni od svog brata jednu dunjalučku nevolju, Allah će otkloniti od njega nevolju na Sudnjem danu“-riječi su Poslanika,a.s. Samo na takav način možemo pobijediti oholost, sebičnost i pohlepu i dostići nivo kada će svaka naša misao, prije nego je realiziramo, proći kroz filter Allahovog zadovoljstva i samoobračuna. Jedne prilike, čovjek se susreo sa svojim prijateljem, a on ga zamoli da mu posudi nešto novca, jer se nalazi u teškoj situaciji. Prijatelj mu je ,naravno, pomogao , ali kada je došao kući i ispričao svojoj supruzi šta se desilo, počeo je plakati. „Zašto plačeš? Trebaš biti radostan što si pomogao svoga prijatelja.“-reče mu supruga. „Plačem, jer sam dozvolio da moj prijatelj dođe u situaciju da zatraži od mene, a ja okupiran Dunjalukom nisam primijetio njegovu potrebu!“. Ne smijemo dozvoliti da usljed okupiranosti Dunjalukom, zaboravimo na ljude koji nas okružuju. To je u našem interesu. „Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto do dobro?!“ (Er-Rahman 60)

Ismet ef. Bašić, imam Kočevske džamije

Ponukan svime što svjedočimo ovih dana, tekst sam naslovio riječima ‘Devu sveži!’ Ovo su riječi Mudrog Poslanika, kazane beduinu koji je stigao u Medinu, kako bi učio o islamu, ali devu svezao nije. Vidjevši to, Poslanik a.s., ga upita: ‘Gdje ti je deva! Kada reče da je devu ostavio, i na Allaha se oslonio, Poslanik a.s., mu kaza: ”Devu sveži, pa se na Allaha osloni!” Ove riječi neprestano treba ponavljati današnjim muslimanima: ‘Devu sveži!’ – tj., uradi ono što je do tebe, uradi to na najbolji mogući način, i pri tom se osloni na Allaha dž.š.
Riječima ‘Devu sveži!’, Poslanik a.s., naučio je ne samo beduina, nego sve nas važnu životnu lekciju. Ne možemo od Allaha dž.š., očekivati da samo zato što smo vjernici, On čini za nas ono što mi sami možemo učiniti. Naša vjera i naša djela trebaju nama, ne Allahu. Naša vjera i naša djela, Njega ne mogu ni uzvisiti ni uniziti, jer On je onakav kakvim je Sebe opisao. Ali naša vjera i naša djela mogu nas uzvisiti ili uniziti, pomoći ili nam odmoći. Svemilosni poručuje:
”I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavijestiti.” (Tevba, 105.)
Pravo je čudo današnjice, to što neki muslimani sa velikom žudnjom očekuju ‘čuda’, pored ovako mudre Knjige i divnih savjeta Poslanika. Mnogi svoje propuste, nerad i neznanje, opravdavaju Božijim određenjem. Vape za čudima (kerametima i mudžizama), za specijalnim dovama i zikrovima, za posebnim hamajlijama i zapisima, nadajući se da će to riješiti njihove probleme. Kerameti i mudžize su istina, ali oni nikada nisu bili ‘zakoni života’, nego počasti koje je Allah dž.š., davao svojim odabranim robovima u određenim momentima. Zakon ovog svijeta je da svaki uzrok ima svoju posljedicu. Nikada Božiji kader (određenje) ne isključuje ljudsko djelovanje. Još u mektebu naučismo da vjerujemo u šest istina vjere, od kojih je posljednja vjerovanje u Božije određenje. Ali isto tako naučismo, da je Svemilosni ljude učinio halifama – povjerenicima na Zemlji. Kako bi nas učinio odgovorim, podari nam dio slobodne volje – irade džuz'ijju. Zbog slobode koju uživamo, postali smo odgovorni za djela svoja i Zemlju koju nam povjeri. Njegova volja je apsolutna. On može činiti što hoće, dopustiti što želi, a spriječiti što želi. Njegov kader je i naša slobodna volja. Neizmjerna Mu hvala na tome, i hvala Mu što nas učini odgovornim samo onoliko koliko smo slobodni i mogućni. Na nama je da radimo onoliko koliko smo slobodni, koliko možemo, koliko znamo, i da se u svemu tome u Njegovu milost i pomoć uzdamo. Plemeniti Poslanik mudro savjetuje:
”Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti i traži Allahovu pomoć u tome, a nemoj očajavati. Ako te nešto zadesi nemoj reći: “Da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako”, nego reci: “To je Allahova odredba i što hoće On čini”, jer “da sam” šejtanu otvara mogućnost djelovanja.”
Vjernik koristi pamet, planira ciljeve, ulaže trud kako bi ih ostvario, i pri svemu tome uzda se u Allaha. Kada se nešto dogodi onako kako se dogodi, on pripisuje Božijem određenju, i ne isključuje pri tome svoju odgovornost. Vjernik ne očajava, ne vraća se mislima stalno u prošlost, nego izvlači pouku i poruku, kako dalje!? Vjernik je više zaokupljen sadašnjošću koju živi i budućnošću koja je pred njim i koju može planirati, a ne prošlošću koju promijeniti ne može. Poslanik ov, a.s., život svjedoči ovu istinu. Zar nije Poslanik, a.s., neumorno ulagao izuzetan trud tokom 23 godine kako bi promijenio stanje!? Nikada ne zaboravimo riječi Mikdad ibn el-Esveda r.a., kazane prije bitke na Bedru:
”Božiji Vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Israilovi rekli Musau: ‘Idite ti i Gospodar tvoj, pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje’ (Kur'an, 5:24); nego ćemo reći: ‘Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i iza tebe.”
Musliman čini što može svjestan da Allahova milost dolazi kao rezultat iskrene vjere i truda, a ne samo lijepih želja. Pronicljivi ljudi su već odavno upitali, kako to muslimani samo nesreće, nered i propuste pripisuju Bogu i njegovom određenju, a uspjehe i dobre rezultate ipak sebi, mada Kur'an kazuje drukčije: ”Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.” (Nisa, 79.)
Od pustih želja i ispraznih riječi nema hajra. Mudra hikaja kazuje, kako se jedan mladić požalio svom šejhu – duhovnom učitelju: ”Učitelju, savjetovao si me da stalno ponavljam u mislima: ‘Ja želim radost u svome životu!. Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. I dalje sam jednako usamljen i nesretan kao što sam bio i prije. Što mi je činiti?” Mudri učitelj tiho položi ispred mladića predmete koji su mu se našli pri ruci; kašičicu, čašu i svijeću, pa ga upita:
– Reci mi, što bi želio imati od ovih predmeta?
– Kašičicu – odvrati mladić.
– Izgovori to sada pet puta! – zatraži šejh.
– Ja hoću kašičicu. Ja hoću kašičicu…– ponovi učenik pet puta.
– Eto vidiš, možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašičicu, ali je nećeš imati ukoliko se ne pokreneš i ne uzmeš je. Samo riječi nisu dovoljne, pokreni se i poduzmi nešto! – reče mu učitelj ”
Pokrenimo se braćo i sestre! U ovom teškom vremenu, uradimo što je do nas. Uradimo ono što nam savjetuju meritorni stručnjaci a ne naivni zanesenjaci. Naša vjera je vjera aktivizma, ne fatalizma. Promijenimo što možemo, pa će Allah izmjeniti ono što ne možemo. Kada se nakon našeg napora i dova, dogodi onako kako se dogodi, budimo zadovoljni Božijim određenjem, ali prije toga: ”Devu sveži!” – rekao bi nam voljeni Poslanik.

Hfz. Fahir ef. Arnaut