Neizmjerna hvala Svemilosnom Stvoritelju, koji pomaže dobročinitelje, a uništava nasilnike.
Najljepši salavati i selami neka su časnom Poslaniku, Muhammedu miljeniku, njegovoj časnoj porodici, čestitim ashabima i svim iskrenim muslimanima.
Poštovana braćo!
U prošloj hutbi, povodom ‘Dana nezavisnosti’, govorio sam, kako je pravda najjači temelj na kome opstoji društvo i država. Danas, 11. redžeba 1441. g. po H, želim govoriti na istom fonu, pa sam hutbu sam naslovio riječima: ‘Nepravda smutnju porodi.’ Nepravda mnoga zla porodi, a najveće zlo jeste ‘smutnja’. Mudri Allah dž.š., kazuje da je smutnja ‘teža i gora’ od samoga ubijanja:
وَالْفِتْنَةُ أَشَدُّ مِنَ الْقَتْلِ- وَالْفِتْنَةُ أَكْبَرُ مِنَ الْقَتْلِ
Ubistvom čovjek se liši života. Smutnjom ljudi se lišavaju ne samo života, nego i vjere, pameti i časti. Dovedu se u stanje kad duša, zbog silnih nepravdi plaho boli, kada se pamet pomuti, i kada se čast za sitan šićar prodaje. Kur'an kazuje, a povijest svjedoči da nikada ni jedan narod nije nestao i propao zbog snage svoga neprijatelja, nego zbog vlastitih slabosti. Svako je sebi najveći prijatelj, ali i dušmanin. Poslanik a.s., kaže, da Allah dž.š., ‘pusti nasilnika neko vrijeme’ ali kada odluči da ga uništi zbog njegova zuluma, nema tog ko ga može spasiti.
Naglasio sam prošli puta, da su najodgovorniji u državi i društvu oni koji vlast nose i akademska zajednica. Kako bi spriječili nepravdu, a samim tim i smutnju, oni moraju kreirati zakone koji pravdom i poštenjem odišu. Zakone koje ljudi poštuju, jer uviđaju da su korisni za sve, i da je bolje, isplativije vladanje po zakonu, nego njegovo kršenje. Zakoni moraju moral štititi. Može se lahko kreirati zakon koji nije u isto vrijeme i moralan. Ali musliman zna da je moral veći i preći od zakona. Nije uvijek moralno ono što je po zakonu dozvoljeno. Nemoralni tj. nepravedni zakoni umjesto reda, samo nered proizvedu.
Na opasnost nepravde (zuluma) koji razne smutnje porodi, upozoravao je čuveni muslimanski alim, utemeljitelj sociologije – nauke o društvu, Ibn Haldun. On kaže:
”Što više ljudi izgube vjeru u zakon i pravosuđe, to se više povećava haos, a on je prvi znak potrebe reforme. Zakon (pravosuđe) je pamet jednog naroda, a kada ga izgube, izgubili su pamet.” I kazivao je:
”Jedna od najžešćih nepravdi i najopasnija za propast društva jeste nepravedno tjeranje na naporan rad i nepravedna eksploatacija raje.”…”Znaj da napad na imovinu ljudi uništava njihovu inicijativu za stvaranjem bogatstva, jer oni uviđaju da je cilj takve nepravde da budu lišeni imetka. Kad nestane inicijative, ruke se opuste i ljudi ne ulažu više napor da bi nešto postigli.” … ”Ako dođe do opadanja želje za sticanjem sredstava za život i ako njihove ruke postanu slabe za sticanje dohotka, onda propada tržište i svo društveno stanje, a ljudi se raseljavaju u druge države tražeći sreću koja je nestala. Stanovništvo se smanjuje, domaćinstva propadaju, gradovi se ruše. Rasulo društva dovodi do propadanja države i vladara, jer oni su samo forme društvenog života, a forma nužno propada ako propada materija.” Ove riječi nameću nam pitanje: ‘Kome trebaju stranke i vlast – ako naroda nema!?’
Ibn Haldun još u taj vakat, kada muslimanski svijet srlja u propast i razjedinjava se, ovako savjetuje:
”Vlast se održava vojskom (danas bi rekli policijom, sudstvom i tužilaštvom, inspekcijama), vojska se održava imetkom (novcem), državni imetak se obezbjeđuje porezima, porezi se koriste za izgradnju i napredak države, izgradnja se ostvaruje pravednošću, pravednost se ostvaruje poboljšavanjem stanja radnika, a prosperitet i poboljšanje stanja radnika ostvaruje se poštenjem ministara (tj. čitave vlasti).”
On u svom djelu ukazuje na još jednu posljedicu nepravde, a što mi je posebno pažnju privuklo, i što svjedoči, da iako se promijeni vrijeme i okolnosti, neke stvari ostaju iste. On kaže:
”Kada države počnu propadati, u njima se namnože astrolozi, vračari, razmetljivci, lažljivci, prošire se glasine, ljudi se upuštaju u preduge i jalove rasprave, smanji se istinska spoznaja i poveća zbunjenost.”
Zar ne svjedočimo danas, kako neki ljudi spas ne traže u radu i privređivanju, nego u kadionicama i kockarnicama. Spasa traže kod raznih gatara, vračara i astrologa. Lijek za bolesti traže kod nekakvih nadriljekara, nadrihodža i nadribula. Izlaz i nadu iz problema pokušavaju naći kod vidovitih Džemila, Azira koje kašike bacaju, ili u čarobnu kuglu i karte gledaju! Veću im pažnju danas zaokupljaju predavanja o snovima, Dedždžalu, sihiru. Vode se jalove rasprave o bradama i sedžadama, mevludima, tespihima, novotarijama, i čemu sve ne!? Zar ne svjedočimo svemu ovome!?
Gdje je izlaz!? Opet ponavljam, izlaz je u pravdi. U društvu ona se kroz dobre, pravedne, za sve ljude ravnopravne zakone provodi, ali u životu, pravda iz srca kreće. Valja imat čisto srce. Iz čistog srca polazi sve lijepo, pošteno, pravedno. Treba biti pravedan prvo prema sebi i svojima, pa onda od ljudi pravdu očekivat. A kako to postiči!? Lahko! Poslanik a.s. kaza:
”Nije istinski vjernik onaj ko svome bratu ne želi ono što samome sebi.”
Čini samo ono što ti ne bi bio problem, da svaki čovjek čini. Ne radi drugima, ono što ne bi volio da drugi tebi čine!
Molim Allaha dž.š. da nam u ovome pomogne i olakša!
Zenica, Osman Čelebijina ‘Potočka’ džamija, hatib: Hfz. Fahir ef. Arnaut
