Istraživanje je, kroz eksperimente, pokazalo da tzv. rupe u pamćenju uzrokuje prolazak kroz vrata na način da taj čin služi kao granica događaja u umu koji razdvaja epizode aktivnosti i pohranjuje ih u memoriju. Zbog toga je prisjećanje odluke ili aktivnosti obavljene u drugoj sobi teže jer je ista već pohranjena u zaseban odjeljak pamćenja. Naizgled, zvuči bezazleno. No, naizgledno posmatranje fenomena nikada nije urodilo plodnim promišljanjima, niti platformama pogodnim za diskusiju. Zamislimo, zato, da se naše svakodnevne aktivnosti odvijaju u različitim „sobama”, gdje ćemo pod „sobama” podrazumijevati kuću u kojoj stanujemo, džamiju u kojoj klanjamo, kancelariju u kojoj radimo, fakultet na kojem učimo, caffe u kojem se družimo sa prijateljima… Naravno, nećemo zaboraviti niti jednu od najvažnijih soba današnjeg mlađahnog, samosvjesnog i pametnog čovjeka – internet. Zaboravljamo li kako smo se ponašali i ko smo bili u jednoj „sobi” nakon što pređemo u drugu?
Iskrenost se najčešće ogleda u dosljednosti. Dosljedan čovjek u svim „sobama” drži do istih principa. On nastoji da mu riječi ne odudaraju od njegovih djela. Takav čovjek neće u javnosti govoriti o poštivanju svojih ukućana i istovremeno ugnjetavati svoje. On neće u džamiji/tekiji hvaliti svoju ljubav prema noćnim ibadetima, a ujutro ne ustati na sabah-namaz. Neće sebi dopustiti strahoklecajuće uvažavanje radnih kolega preko dana, a preko noći transformaciju u nadobudnog omladinca od čije arogancije, manipulativnosti i ismijavanja neće ostati pošteđen niko ko mu zapadne za oko. Povjerljivost je druga osobina. Povjerljiv čovjek gleda da ne iznevjeri povjerenje stavnovnika ni jedne „sobe”, pa šuti o porodičnoj intimi, ne otkriva poslovne tajne, ne iznevjerava džematske dogovore, čuva prijateljevo povjerenje. Ukoliko mu se ipak desi da iznevjeri ove muhammedanske osobine – on priznaje sebi da je bio nedosljedan i neiskren, pa moli Uzvišenog Gospodara da ga sačuva od vlastitog bezobrazluka i pokvarenosti i svega na šta je spremna nefsi-emmara u nama.
„Soba” zvana internet
„Soba” u kojoj je najteže ostati dosljedan sebi i kroz čija vrata prolazak poput lahora odnosi iz pamćenja našeg omladinca ono što je radio, govorio i mislio u prethodnoj „sobi” – zove se internet. Paljenjem računara i prolaskom kroz ta čudnovata vrata osoba doživljava strašno prosvjetljenje – osjeća kako mu misli pulsirajući hoće iskipiti iz glave pa ih žuri ispisati, šteta je da propadnu. Osjeća on i talase hrabrosti i odvažnosti koji zapljuskuju njegovo misleće biće – sada će svojim tipkanjem voditi džihad. Otvorit će forum i baciti rukavicu u lice svim neistomišljenicima, te anonimno pisati o najnovijem lopovluku nekog od poznatih imena IZ-e, bez da išta može dokazati. Ukoliko mu se neko suprotstavi, svjetlost monitora će mu na čelu osvijetliti zacrvenjelu žilu, a ego će smisliti masu nadripametnih i ismijavajućih rečenica kojim će dotući svog oponenta.
Hrabriji će se okaniti džihada anonimnih, pa će napisati potpisani tekst. Allah bio zadovoljan onima koji pišu tekstove sa jednim ciljem – dosezanja istine, no nije rijetkost naići na tekstove koji su sami sebi cilj. U njima se autor razbacuje megalomanskim rečenicama, pa da bi shvatio slijed njegovih misli, čitalac se u nekom trenutku uhvati kako čita razrogačenih očiju – kao, lakše će uhvatiti poentu. U takvim tekstovima se najčešće na pretjeran način kritikuje osoba sa čijim idejama se autor ne slaže pa iz teksta čitalac može pomisliti da se radi o, ako ne i, priličnom neprijatelju muslimana i BiH. A najčešće nije tako. Jasno je da nam nedostaje husnu z-zanna (lijepog mišljenja o muslimanima), pa nerijetko – umjesto da osjetimo samilost spram griješnika – iskorištavamo njega i njegov grijeh kao sredstvo vlastitog probitka i izgradnje „čuvenja”, dok ga punih usta kritikujemo sa visine.
„Faceroom”
Nekidan mi jedna tinejdžerka prvo zabrinutog, pa onda i namrštenog lica reče: „Znaš, tvoj facebook je zapravo ti!” Ni ne sluteći šta je upravo rekla, okrenula se i napisala novi status o ispraznosti života. Naravno, nisam se složila sa njom, no to više nije bilo ni važno jer je pažnju usredsredila na „lajkovanje”. Facebook (u daljem tekstu faceroom; eng. room – soba) je „soba” u kojoj je najlakše biti neko drugi, odnosno zaboraviti na ono što smo radili prije nego što smo ušli u nju. Iskoristit ćemo taj vlastiti medijski prostor da prezentujemo svoje ideje, osjećaje, stavove i neslaganja sa drugima – pri tome pazeći da izgradimo što ljepšu, pametniju i neviniju sliku o sebi. Kritikovat ćemo novi tekst dr. Hafizovića/dr. Latića u Oslobođenju, arduana stil odijevanja naših djevojaka, prosidbu na nedavnom koncertu održanom u Zetri (…) na način kao da smo svjetlosnim miljama daleko od vlastite lošosti čije smo žrtve bili upravo taj isti dan. No, u drugoj „sobi”! Pa smo prolaskom kroz vrata zaboravili da smo prepisivali ispit na fakultetu, povrijedili smo momka/djevojku na bi-gajri-hak, iznevjerili prijatelja koji nam je vjerovao (…) Ne, ne kritikujem kritike niti kritičare. Treba ukazivati na loše pojave. Kritikujem zajapurene načine upućivanja kritike, uzdizanja sebe iznad njih i zaboravljanje samokritike. Na početku sure el-Mutaffifun se govori o onima koji pri mjerenju zakidaju: punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar.
