Kako čovjek sazrijeva mnoge stvari koje ga prije nisu interesirale lagahno ulaze u domen njegova zanimanja. Kada nastupi vrijeme koje od njega zahtijeva da se izjasni o nečemu o čemu do tada nije razmišljao, ili barem nije mnogo razmišljao, ima dva izlaza: potražiti odgovore ili u knjigama ili kod učenih ljudi (alimâ), ili se osvrnuti na tradiciju koja, dakle, već postoji.
Prvi pristup je mnogo bolji i pouzdaniji jer svaka tradicija pored očuvanja predivnih šerijatskih propisa ljubomorno čuva i neke neutemeljene adete (običaje) a koji znaju čak i biti u suprotnosti sa Šerijatom.
Ipak, ukoliko tradicija nema nikakvih novotarija (novih propisa koji su suprotni Šerijatu) mnogo je pametnije i logičnije slijediti je negoli se otisnuti u praksu slijeđenje neke druge tradicije jer je nemoguće naći neku primjenu pravnih propisa toliko čistu da ne sadrži u sebi hama baš nikakav trag neke tradicije.
A svaka tradicija nastala je, što je veoma bitno, čak ključno, u određenim društveno-historijskim uvjetima i u krugu ljudi istoga ili sličnog kulturnoga miljea i istih ili sličnih mentalnih kvaliteta, tako da bi bezrazložno izbjegavanje neke tradicije a uvođenje neke druge moglo imati veoma loše posljedice.
Kako se naš prijatelj Samir jednostavno izrazio – ne mogu hurme uspijevati u Bosni a ni šljive u Saudijskoj Arabiji. Naš narod kaže da je šljiva bosanska hurma.
Nakon rata, u Bosni i Hercegovini je sve češća praksa klanja kurbana povodom rođenja djeteta, šerijatski poznatoga čina koji se stručno naziva akīka.
S Božijom pomoći, u ovome ćemo radu pokušati nešto reći o tome djelu i nastojati pokazati stav hanefijske pravne škole po tome pitanju.
A Allah uzvišeni pomaže kome hoće.
- Propis o akīki
Hanefijska pravna škola zauzima stav: dozvoljeno je (mubāh) klati akīku ali taj postupak ne spada u djela koja je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rijetko radio pritom rekavši da je inače ta djela lijepo raditi (mustehab); tehnički rečeno, propis akīke je mubāh a ne mustehab.
Razlog zbog kojega hanefijska pravna škola akīku ne smatra mustehabom jeste što je nakon pravnoga “čišćenja” i prihvatanja predislamskoga običaja prinošenja žrtve za novorođenče došao propis o obavezi klanja kurbana, onome ko je to u mogućnosti obaviti. Tako hazreti Aiša kaže: “Udhija (kurban) derogira (poništava) svako žrtveno klanje činjeno prije“.
Ni naš rahmetli Muhamed Seid Serdarević u svome djelu “Fihul-ibādāt” ne spominje akīku.
Većina pravnih škola (džumhūr), osim hanefijske, kažu da, vezano za akīku, u djela koja je hazreti Muhammed, alejhisselam, radio ili preporučivao da se radi (sunnet) ne spada klanje ‘atīre (prvoga janjeta ovce).
Postoje predaje koje ‘atīru definiraju kao ovcu koju su klali predislamski Arapi u mjesecu redžebu. No, vjerovatno je ispravno gornje mišljenje jer ovca koju su Arapi klali u mjesecu redžebu u predislamsko doba naziva se redžebijja.
Tako se može reći da klanje ‘atīre nije sunnet, a klanje redžebijje je haram, budući da su predislamski Arapi u mjesecu redžebu tu žrtvu prinosili jednome od njihovih božanstava.
Po stavu džumhūra, izuzev, dakle, hanefijskoga mezheba, klanje akīke predstavlja sunnet za oca tek rođenoga djeteta, koji treba izvršiti od svoga imetka a radi bebe.
Akīka nikako nije obaveza (vādžib).
Napominjemo, hanefijski mezheb pravi razliku između vādžiba, djela za koja nismo posve sigurni da ih je dragi Bog propisao kao obavezu budući da nije decidno, jasno, kvalificiran, i farza, djela za koje se sigurno zna da ga je uzvišeni Gospodar zapovijedio. Kod drugih pravnih škola vādžib i farz su sinonimi, riječi istoga značenja.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:
“Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju“.
(hadis prenosi Selman ibn Amir, a bilježe Buharija, Ebu Davud i Ibn Mādže)
Hasan i Katade se drže doslovnoga čitanja teksta pa tumače gornji hadis kao obavezu samo za dječaka. Džumhūr smatra suprotno.
Rekao je naš hazreti Poslanik, alejhisselam:
“Svaki dječak vezan je za svoju akīku koja se za njega zakolje sedmi dan od rođenja, tada mu se nadije i ime i obrije glava“.
(hadis prenosi Semere, a bilježe Ebu Davud, Nisā’ī, Tirmizī, Ibn Mādže i Ahmed)
- Šta se može klati kao akīka
Džumhūr (većina pravnih škola) smatra da se kao akīka mogu klati deve, krave i ovce. Neki, opet, kažu da se ne mogu kao akīka klati krave i deve.
- Količina akīke
Malikijska pravna škola kaže da se kolje ovca, bilo za muško bilo za žensko novorođenče. Šafijski mezheb i hanbelijski mezheb kažu da se za muško novorođenče kolju dvije ovce, a za žensko jedna, na osnovu hadisa u kome se kaže da je hazreti Alejhisselam naredio: “da se zakolje za djevojčicu jedna ovca, a za dječaka dvije ovce“.
(hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Ahmed i Ibn Mādže)
Količinski ide sedmina ugojene deve ili sedmina krave, tojest, dozvoljeno je zaklati jednu devu ili kravu na sedmero novorođenčadi.
S obzirom da hanefijska škola ne nudi pravila za klanje akīke, jer kao što smo vidjeli, po hanefijskome mezhebu akīka je samo u kategoriji mubāha, mislim da je, u slučaju da neki hanefija ipak odluči zaklati akīku, najbolje da se za novorođenče zakolje ovan, ukoliko je to moguće.
Klanje ovna uopće nije nikakva obaveza. Razlog zašto ističem baš klanje ovna jeste predaja u kojoj se kaže da je hazreti Pejgamber, alejhisselam: “zaklao za hazreti Hasana i hazreti Huseina, alejhimesselam, po ovna“.
(hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježe Ebu Davud i Nesā’ī)
- Vrijeme klanja akīke
Akīka se kolje sedmoga dana od rođenja djeteta, te se i datum rođenja računa od toga sedmoga dana. Ako je dijete rođeno u noći datum rođenja se računa od slijedećega dana.
Malikijski mezheb kaže da se datum rođenja računa od dana kada se dijete rodilo, pod uvjetom da se rodilo pred ili u zoru (sabah). Ako je rođeno nakon zore datum rođenja se ne računa od toga dana već od sutradan.
Pohvalno je (mendūb) klati po danu.
Šafijski i hanbelijski mezheb zauzimaju stav da je dozvoljeno zaklati akīku i prije i nakon sedmoga dana.
Hanbelijska i malikijska pravna škola smatraju da akīku kolje samo otac djeteta. Malikijska pravna škola smatra da ne postoji obaveza da odrastao čovjek sebi kolje akīku, dok džumhūr daje osobi izbor, a hanbelijski pravnici smatraju da je čak mustehab da odrasla osoba sebi zakolje akīku ako to nije obavljeno po njenome rođenju, odnosno dok je bila mlađa. Akīka, kažu oni, nema svoje vrijeme.
Shodno hadisu koji prenosi hazreti Aiša a bilježi Bejheki, pred klanje osoba mora proučiti:
“Allāhumme, leKe ve ilejKe akīkate (pa se kaže ime djeteta kome se akīka kolje)“.
Mekruh je namazati osobu kojoj se kolje akīka krvlju akīke. Takav je bio predislamski običaj Arapa. Po tumačenju, na to se odnose već citirane riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam:
Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju, u smislu “otklonite od njega nečist, nemojte ga mazati krvlju akīke”.
- Propisi o mesu i koži akīke
Propisi su isti kao i propisi kurbana: meso se jede, meso se i dijeli, ništa se od akīke ne prodaje.
Sunnet je skuhati meso i njime nahraniti ukućane a drugi ljudi meso od akīke koje im je podijeljeno trebaju jesti kod svojih kuća.
Po malikijskoj pravnoj školi, mekruh je pozivati ljude na akīku.
Po istoj pravnoj školi, dopušteno je lomiti kosti akīke, ali taj postupak nije pohvalan.
Šafijski i hanbelijski mezhebi zauzimaju stav da nije mekruh lomiti kosti akīke, budući da za to nema valjanih dokaza koji bi upućivali na pokuđenost djela.
Ipak, kako navodi Zuhajlī: “Mustehab je razdvojiti udove akīke a kosti ne lomiti s nijetom da udovi djeteta budu zdravi”, a na osnovu predaje hazreti Aiše:
“Sunnet je dvije jednake ovce za dječaka, a za djevojčicu jednu, da se skuha lijepo, bez lomljenja kostiju, pa da se od toga jede, druge nahrani, udijeli, a sve to sedmi dan“.
Po jednome rivajetu (predaji), imam Ahmed dozvoljava prodaju kožice i glave akīke te da se taj novac podijeli kao sadaka.
- Propisi o djetetu
Mustehab je da otac prouči novorođenčetu ezan na desno uho a ikamet na lijevo odmah po rođenju jer se prenosi da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Hasanu kada ga je rodila hazreti Fatima. Ovaj hadis prenosi Ebu Rāfi’, a bilježe Ebu Davud i Tirmizi.
Ovu predaju zabilježio je i imam Ahmed, s tim da se u njoj kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Huseinu.
Ibn Sunnī bilježi da je hazreti Hasan rekao:
“Kome se rodi dijete, pa mu prouči ezan na desno uho a ikamet na lijevo, tom djetetu neće nauditi padavica (ummus-sibjān)“.
Zuhajli veli da pojam “ummus-sibjān” označava jednu vrstu džinna (demona).
Također je sunnet da se na desno uho djeteta prouči trideset i šesti ajet iz sure Imranova porodica koji glasi:
(Ve innī u‘īzuhā biKe ve zurrijjetehā mineš-šejtānir-radžīm)
i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.
Makar novorođenče bilo i muško, ovaj ajet treba proučiti radi bereketa (blagoslova).
Po jednoj predaji koju bilježi Ibn Rezīn, hazreti Pejgamber, alejhisselam, proučio je na desno uho novorođenčeta suru Ihlas (Kul Hu vallāhu Ehad).
Sunnet je da se novorođenčetu hurmom natrljaju nepca, tako što će roditelj hurmu sažvakati a potom prenijeti (prstom) u djetetova usta barem malehni dio. Umjesto hurme može poslužiti i pitka voda. Predaju o ovim postupcima prenosi Ebu Musa, a bilježe Buharija i Muslim.
Mendub je ocu čestitati riječima:
“Bārekallāhu leke fil-mevhūbi leke, ve šekertel-Vāhibe, ve belega ešuddehū ve ruzikte birrehū.“
(Allah te blagoslovio u onom što ti je darovano, Darovatelju zahvalan bio, zrelost doživio i njegovom poslušnošću obdaren bio!)
A otac bi trebao odgovoriti zahvaljivanjem, naprimjer:
“Bārekallāhu leke, ve bāreke alejke“.
(Allah te blagoslovio i blagoslovljenim učinio!)
Mustehab je odsijeći djetetu kosu sedmoga dana po rođenju, taj dan mu ime nadjeti nakon klanja akīkete u vrijednosti težine ošišane kose dati zlata ili srebra kao sadaku. Tako je hazreti Pejgamber, alejhisselam, naredio hazreti Fatimi za hazreti Huseina. Ovu predaju bilježi Hākim, a sličnu vezanu za hazreti Hasana bilježi Ahmed, prenoseći je od Ebu Rāfi'a.
Mekruh je obrezati (osunetiti) dijete odmah po rođenju i sedmi dan.
Po stavovima hanefijske i malikijske pravne škole, obrezivanje muškoga djeteta (sunećenje) spada u pritvrđeni sunnet (sunnet mu'ekkide), a odstranjivanje sloja kožice kod ženskoga djeteta je mendub.
Šafijski mezheb je stanovišta da je sunećenje dječaka i odstranjivanje kožice djevojčicama farz.
Po hanbelijskoj pravnoj školi, sunećenje dječaka je vadžib, a odstranjivanje kožice kod djevojčica mendub.
Vrijeme sunećenja/odstranjivanja kožice određuje se shodno adetima (običajima) mjesta u kojemu novorođenče živi, s tim da malikijska pravna škola smatra da je mustehab to odgoditi dok dijete ne dođe u dob u kojoj mu je namaz obaveza, tojeste od sedme do desete godine.
Sunnet je da se djetetu nadije što ljepše ime, shodno predaji koju bilježi Ebu Davud:
“Na Sudnjemu danu prozivat će vas po vašim imenima, i imenima vaših očeva, pa nadjevajte što ljepša imena“.
Po predaji koju bilježi Muslim, najbolje je djetetu dati imena Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman (rob Svemilosnoga) jer ta imena uzvišeni Allah najviše voli.
Kod Ebu Davuda još stoji da je najpravije dati imena Haris i Hemmām. Prvo ime znači “onaj koji stiče”, dakle vrijedan, marljiv, a drugo “onaj koji se brine, stara”, dakle brižan po pitanju Drugoga svijeta.
Na završetku te predaje koju bilježi Ebu Davud kaže se da su najgora imena koja se mogu naditi djetetu Harb i Murra, jer prvo ime znači “rat” a u ratu se događaju odvratne stvari, a drugo ime znači “pelin”, “žuč”, dakle nešto gorko.
Kako bilježi Ebu Nuajm, Poslanik, alejhisselam, rekao je da djeci dajemo njegova imena ali ne i da im dajemo nadimke kao njegove.
Zuhajli kaže da je mekruh davati imena lošega značenja, kao “šejtan”, “zālim” (nasilnik), “šihāb” (šiljak), “himār” (magarac), “kulejb” (psić).
Sunnet je promijeniti ime lošega značenja. Kako bilježi Muslim, hazreti Pejgamber, alejhisselam, promijenio je ime žene koja se zvala ‘Āşija (neposlušna) u ime Džemila (lijepa, poslušna).
Da ne bi došlo do zabune, postoji ime ’Āsija, dakle bez ajina, ime počinje hemzetom, a znači “lječnica”. U jednini može također značiti i “stup”, “temelj”, a u obliku Esjā znači “žalosna”, “tužna”, “sjetna”.
Neise, dozvoljeno je djetetu dati više od jednoga imena, mada je hazreti Poslanik, alejhisselam, djeci nadjevao samo po jedno ime.
Nije dopušteno davati djeci imena “Melikul-emlāk” ili “Šāhāni šāh”. Oba imena imaju značenje “vladar svih vladara” a takav epitet može imati samo uzvišeni Allah.
U osnovi, nije dopušteno dati ime djetetu “Abdunnebijj” (rob Vjesnikov), naročito ako se riječ “nebijj” (vjesnik) odnosi na hazreti Pejgambera, alejhisselam, ili nekoga drugoga vjesnika.
Nije dopušteno ni nadjeti djetetu ime “Abdul-Ka‘aba” (rob Kabe) ili Abdul Uzzā (rob Uzzata, jednog od džahilijetskih kipova).
Haram je čovjeka nazivati po nečemu lošem, makar ta mahana i bila pri njemu, kao što je A‘ver (slijepac) ili A‘meš (čoro), s tim da ako se želi nekoga opisati osobi koja ne bi drugačije znala o kome se radi onda je dozvoljeno tako ga opisati ali nipošto ga time osloviti ili mu dati takav nadimak.
Dozvoljeno je davati lijepe nadimke, poput nadimaka plemenitih ashaba, radijallahu anhum, kao što je Omer Faruk (koji razlikuje istinu od neistine), Hamza Esedullah (lav Allahov), Halid Sejfullah (sablja Allahova).
Haram je davati imena čije značenje može stajati isključivo uz uzvišenoga Allaha, kao što je Kuddūs (Sveti), Berr (Dobrostivi), Hālik (Stvoritelj), er-Rahmān (Svemilosni).
- Zaključak
Kao što smo u uvodu rekli, ovaj rad je nastao u želji da se pokaže prvenstveno stav hanefijske pravne škole po pitanju propisa klanja akīke.
Vidjeli smo da hanefijska pravna škola smatra da je ovaj propis dokinut te da ge ne treba obavljati, s tim da je obavljanje akīke dopušteno (mubāh).
Kod nas se sve do nedavno održavala tradicija u skladu sa stavovima hanefijske pravne škole. Naši stari uglavnom nisu klali akīku.
Po rođenju djeteta obavljali su sve što je u suglasnosti sa stavovima drugih pravnih škola. Dakle, nisu klalikurban zbog rođenja djeteta ali su naprimjer učili djetetu ezan i ikamet, ajet i suru, brijali mu glavu, i sve drugo što smo spominjali u ovome radu.
- Literatura
– Avnul-ma‘būd šerhu Suneni Ebī Dāvūd
– El-‘Askalānī, Fethul-Bārī
– Eš-Ševkānī, Nejlul-evtār
– Ibn Ebī Dekīka, el-Ihtijār
– Muhamed Seid Serdarević, Fikhul-ibādāt
– Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik
– Vehbe ez-Zuhajlī, el-fikhul-islāmi ve edilletuhu.
Piše: Samir Beglerović, (www.preporod.com)
