Utorak, Muharrem 6, 1447
Stranica 114

Šta kuća predstavlja za nekoga od nas?

Ibn Kesir, rahimehullah, kaže: „Allah, tebareke ve te'ala, navodi blagodati kojima je obasuo Svoje robove i ističe da im je dao kuće kao prebivalište da borave u njima, da se sklanjaju u njih i da imaju i neke druge koristi od njih.“[2]

Šta kuća predstavlja za nekoga od nas? Zar to nije mjesto gdje čovjek jede, gdje ima intimne odnose, gdje spava i odmara se? Zar to nije mjesto gdje se on osamljuje i boravi zajedno sa svojom ženom i djecom? Zar to nije mjesto koje zaklanja i čuva ženu?

Uzvišeni Allah kaže: „U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte…”[3]

Ako pomnije pogledaš stanje ljudi koji nemaju kuće i koji žive u prihvatilištima ili na trotoarima ulica i prognane izbjeglice koje žive u prihvatnim centrima, onda ćeš vidjeti kolika je kuća blagodat.

Ako čuješ da se neko koleba i kaže: „Ja nemam stalnog boravišta. Ponekad spavam u kući tog i tog, a ponekad u kafiću ili parku ili na obali mora ili u prtljažniku auta“, spoznaćeš šta znači razvučenost na sve strane koja proističe iz uskraćivanja blagodati posjedovanja kuće.

Kada je Allah htio da kazni jevreje plemena Benu Nadir, uskratio im je ovu blagodat i učinio da oni napuste svoje kuće. Uzvišeni kaže: „On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!”[4]

Podsticaji kod muslimana da se brine za popravljanje stanja u svojoj kući su:

Prvo: Čuvanje sebe i svoje porodice od džehennemske vatre i spas od bolne patnje.

Uzvišeni kaže: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“[5]

Drugo: Veličina odgovornosti koja se nalazi na plećima onoga koji je dužan da se brine za kuću pred Uzvišenim Allahom na Danu polaganja računa.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Uzvišeni Allah će upitati svakoga pastira za ono što mu je dato da čuva da li je to čuvao ili zapustio. Čak će i čovjeka pitati za njegove ukućane.“[6]

Treće: To je mjesto gdje se duša čuva, gdje se nalazi spas od zala, gdje se ona suzdržava i štiti od ljudi, a to je ujedno i mjesto gdje se, po vjeri, treba skloniti kada se pojavi fitna (nered).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Blago onome ko vlada svojim jezikom, koji boravi u kući i plače zbog svoga grijeha.“[7]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ima pet stvari, pa ko uradi makar jednu od njih, biće siguran kod Allaha: ko obiđe bolesnoga ili krene da se bori kao gazija ili uđe kod svoga vladara želeći ga opomenuti i savjetovati ili sjedi u svojoj kući, tako da su ljudi mirni od njega, a i on miran od ljudi.“[8]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Spas za čovjeka prilikom fitne (nereda) je da boravi u svojoj kući.“[9]

Musliman može da vidi korist od ove stvari prilikom osjećaja usamljenosti, kada ne može promijeniti mnoge loše stvari, kada zna da ima jedno sklonište u kojem, kada uđe u njega, čuva sebe od činjenja harama i gledanja onoga što je haram, čuva svoju ženu od otkrivanja i čuva svoju djecu od lošeg društva.

Četvrto: Ljudi, uglavnom, većinu svoga vremena provode unutar svojih kuća, pogotovo prilikom velikih vrućina, velike hladnoće, kiše, sprva i s kraja dana, nakon posla ili škole, tako da ta vremena treba iskoristiti u ibadetima i pokornosti Uzvišenom Allahu, u protivnom, izgubit će se u zabranjenim stvarima (haramima).

Peto: Ovo je i najvažnije, a to je da je kuća jedno veliko i značajno sredstvo i temelj izgradnje muslimanskog društva. Društvo se sastoji od cigala, a to su kuće. Kuće predstavljaju mahale, a mahale društvo. Ako su cigle dobre, onda će društvo, po Allahovim propisima, biti jako, čvrsto će stajati naspram Allahovih neprijatelja, u njemu će se širiti dobro, a odbacivati ono što je loše i zlo.

Iz muslimanske kuće u društvo izlaze temelji ispravnosti i neporočnosti koju ona sadrži, poput da’ije koji je uzor drugima, onoga koji traži znanje, iskrenog mudžahida, dobre žene, majke odgajateljice i drugih dobrih ljudi.

Sa arapskog:

Munir Zahirović, prof.

[1] En-Nahl, 80.

[2] „Tefsir” od Ibn Kesira, izdavač: Daru-š-ša’b, 4/509.

[3] El-Ahzab, 33.

[4] El-Hašr, 2.

[5] Et-Tahrim, 6.

[6] Hadis je hasen. Bilježi ga En-Nesa'i u poglavlju „'Išretu-n-nisa'“, br. 292; Ibn Hibban ga bilježi od Enesa u djelu „Sahihu-l-džami'i“, hadis br. 1775; „Es-Silsiletu-s-sahiha“, 1636.

[7] Hadis je hasen. Bilježi ga Et-Taberani u djelu: „El-Evsat“ od Sevbana, a hadis se, također, nalazi i u djelu „Sahihu-l-džami'i“, 3824.

[8] Bilježi ga Ahmed, 5/241.

[9] Hadis je hasen. Bilježi ga Ed-Dejlemi u djelu: „Musnedu-l-firdevs“ od Ebi Musa'a. Hadis se, također, nalazi u djelu: „Sahihu-l-džami'i“, 3543. Tekst hadisa koji se navodi u sunenima je od Ibn Ebi ‘Asima, br. 1021. U verifikaciji stoji: „Hadis je sahih.“

(www.preporod.com, Autor: Muhammed ibn Salih El-Munedždžid)

Poslanikove a.s. poruke u Tebuku

Dakako, sve dok Ajehisselamova poruka, kao Božanska radosna vijest o dobru i žalosna opomena o zlu, ne uđe u naša srca, ne predre u naš um, i ne zaživi u našoj duši ne možemo reči da smo istinski sljedbenici Muhammedovog puta, koji nas vudi do uspjeha na ovome svijetu i spasa na drugome svijetu. Zato poslušajmo Alejhisselamove poruke koje je nam je ostavi u Tebuku dvije godine prije smrti:

فإن أصدقَ الحديثِ كتابُ اللهِ – Najbolji govor je Allahov govor!

 و أوثقَ العُريَ كلمة التقوي- Najbolji štičenik je pobožnost!

 وخير الملل ملة إبراهيم- Najbolji primjer naroda i vjere je primjer Ibrahimovog naroda i vjere!

 وخير السنن سنة محمد صلي الله عليه و سلم- Najbolji životni put je put Muhammedov, a.s.!

 وأشرف الحديث ذكر الله- Najčasniji govor je zikrullah!

 وأحسن القصص القران- Najbolja kazivanja su kur'anska kazivanja!

 وخير الأمور عوازمها- Najbolja vrijednost je ispunjavanje svojih obaveza!

 وشر الأمور محدثاتها- Najgora stvar je izmišljotina u vjeri!

  وأحسن الهدي هدي الانبياء – Najbolji potokaz je putokaz vjerovjesnika!

 وأشرف الموت قتل الشهداء- Najčasnija smrt je smrt šehida!

 وأعمي العمي الضلالة بعد الهدي- Najmračnija sljepoća je krivi put nakon pravog puta!

 وخير الاعمال ما نفع- Najbolji posao je onaj od kojeg se ima koristi!

 وخير الهدي ما اتبع- Najbolji pravac je onaj koji se dosljedno slijedi!

 وشرّ العمي عمي القلب- Najgora sljepoća je sljepoća srca!

 واليد العليا خير من اليد السفلي- Ruka koja daje je bolja od ruke koja uzima!

 وما قلّ وكفي خير مما كثر والهي- Malo imanje koje ti je dovoljno bolje je od velikog imanja koje te uništava!

 وشرّ المعزرة حين يحضر الموت- Najgore izvinjenje je pred samu smrt!

 وشرّ الندامة يوم القيامة- Najgore kajanje je na Sudnjem danu!

 ومن الناس من لا ياتي الجمعة إلا دبراً،- Ima ljudi koji na džumu-namaz dolaze u zadnji čas!

 ومنهم من لا يذكر الله الا هجراً- A ima i onih koji Allaha spominju samo da ih drugi čuju!

 ومن أعظم الخطايا اللسان الكذوب- Najateži grijeh je lažljivi jezik!

 وخير الغني غني النفس- Najbolje bogatstvo je bogatstvo duše!

 وخير الزاد التقوي- Najbolja opskrba je takvaluk – pobožnost!

 ورأس الحكمة مخافة الله- Bit mudrosti je bogobojaznost!

 وخير ما وَقَرَ في القلب اليقين- Najbolje stanje je samopouzdanje srca!

 والإرتياب من الكفر- Sumnja i sumnjičenje u jasne stvari je znak kufra (nevjere)!

 والنياحة من الجاهليّة- Kukanje je ostatak džahilijjeta!

 والغلول من حر جهنم- Krađa javnog dobra je džehennemska vatra!

 السُّكْرُ كَيٌّ من النار- Opijanje je vatra koja prži dušu i tijelo!

 والخمر جماع الإثم- Alkohol je zbir svih grijeha!

 وشرّ المال مال اليتيم- Najgora stvar je otimati imetak jetima!

 والسعيد من وُعِظَ من غيره- Sretan je onaj koji uči od iskustva drugog!

 وملاك العمل خواتمه- Konac djelo krasi!

 وشرّ الروايا روايا الكذب- Najgora poruka je lažna poruka!

 وكل ما هو آت قريب- Sve što dolazi blizu je!

 وسبابة المسلم فسوق- Vrijeđanje muslimana je grijeh!

 وقتاله كفر- Ubijanje muslimana je kufur (nevjera)!

 وأكل لحمه من معصية الله- Lažno svjedočenje protiv muslimana je kao da jedeš njegovo meso, a to je veliki grijeh!

 وحرمة ماله كحرمة دمه- Imovina muslimana je sveta kao njegova krv!

 ومن يَغفر يُغفر له- Onaj koji prašta drugima, bit će oprošteno i njemu!

 ومن يعفُ يعفُ الله عنه- Onaj koji je samilostan prema drugima, bit će se samilosno i prema njemu!

 ومن يكظم الغيظ يأجُره الله- Ko obuzda svoj bijes, Allah će ga nagraditi!

 ومن يصبر علي الرزيّة يعَوِّضه الله- Ko je izdržljiv u mukama, Allah će mu nadoknaditi!

 ومن يبتغ السمعة يُسَمَّعِ الله به- Ko se lažno predstavlja da bi bio slavan, Allah će ga osramotiti!

 ومن يتصبّر يغفر الله له- Onaj koji je izdržljiv na pravom putu, Allah će mu oprostiti!

 من يعص الله يُعْذَّبُ– Onaj koji Allahu prkosi, bit će na mukama!

Tako je govorio posljednji Allahov Poslanik Muhammed, a.s., i tako je nas je zadužio da prenosimo njegove poruke, i tako važno da znaju oni koji ne poštuju slobode i prava muslimana, koji ih ubijaju, koji kradu njehov imetak, koji ih ponižavaju i koji se lažno predstavljaju da bi bili slavni, oni treba da znaju da su Alejhisselamove poruke vječne i da ih niko ne može izbrisati iz pamćenja istinskih vjernika!

Allahu Svemoćni spasi nas od svakog zuluma!

Allahu Sveznajući, pouči nas istinskim porukama našeg Pejgambera!

Allahu Milostivi, budi nam milostiv u ovim danima teških iskušenja za ummet Muhamedov! Amin!

www.preporod.com

Sjećanje na hadži Ismet ef. Durakovića

‘’Mi određujemo kad će ko od vas umrijeti i niko nas ne može spriječiti’’.

Šesti dan mjeseca marta 2016. godine u sjećanju zeničkih imama, muallima i hatiba ostat će upamćen po žalosnoj ali istinitoj vjesti da je naš kolega hadži Ismet ef. Duraković imam, hatib i muallim džemata Talami preselio na bolji i vječni svijet, ahiret. U dogovoru sa porodicom rahmetli Ismet efendije počelo se sa pripremama oko dženaze namaza, podjeljeni su džuzovi za hatmu i jasine, obavljen je gusul i proučene su salle u svim džematima.

Dženaza namaz r. Ismet ef klanjana je poslije podne namaza ispred Sultan- Ahmedove – Čaršijske džamije u Zenici, a predvodio ju je dr. Ejub ef. Dautović, muftija zenički. Isti dan u ikindijskom vremenu dženaza namaz klanjana je i u njegovom rodnom mjestu Turalići, Medžlis IZ-e Kakanj gdje je i ukopan.

Kao da je Allahova odredba da lijepe i dobre ljude prepoznamo baš onda kada ih izgubimo, isti slučaj je i sa našim r. Ismet ef. čije moralne i karakterne osobine opažamo sada kada ga nema među nama živima. U ovim danima nakon dženaze i ukopa sjećanja se gotovo nižu i na um padaju mnogi događaji u vremenu koje smo provodili skupa. Bio je draga i susretljiva osoba, blage naravi i vedrog raspoloženja kako među nama imamima tako i u svojoj porodici, a posebno u svom džematu među svojim džematlijama. Bio je koristan član naše drage nam Islamske zajednice ali i zajednice džematlija sa kojima je živio za vrijeme svog službovanja. Gotovo da nije bilo niti jednog projekta koji se gradio u ”njegovim džematima” a da nije učestvovao u istim. Allah dž.š. ga je počastio lijepim glasom, lijepo je učio Kur'an i često puta je uspijevo izmiliti suze ljudi koji su slušali njegovo učenje Kur'ana.

Ismet ef. je bio uistinu veliki čovjek, s njim se trebamo ponositi te o njemu govoriti s ponosom i uzdignute glave. Ono što treba posebno naglasiti jeste slijedeće: – bio je imam, hatib i muallim gotovo 37 godina u vremenu kada je uistinu bilo teško biti imam i baviti se imamskim poslom, – održao je preko hiljadu i pet stotina hutbi, ne brojeći vazove i nasihate mimo džume namaza, – pred njim su hiljade učenika proučili svoj prvi kelime-šehadet i imanske šarte, – hiljade njegovih učenika su naučili prve sure Kur'ana časnog, a naravno i više od toga, – hiljade njegovih učenika je u njegovom prisustvu učinilo svoju prvu sedždu svom Gospodaru Allahu dž.š., – stotine istih tih učenika je savladalo kur'ansko pismo i počelo učiti Allahovu časnu knjigu Kur'ani-kerim i mnogo toga drugog.

Svo njegovo službovanje bilo je tiho, djecu je odgajao i odgojio tiho, tiho se radovao prilikom uspjeha i tiho podnosio neuspjeh. Podkraj života razboli se i strpljivo podnosio iskušenje bolesti koja je polahko ali sve više ugrožavala njegovo zdravlje, tiho bolovao i tiho ispustio svoju plemenitu dušu. I njegova dženaza prošla je tiho, taj dan pred Sultan- Ahmedovom – Čaršijskom džamijom tišinu su ”remetile” samo riječi našeg glavnog imama Jakub ef. i našeg muftije Ejub ef..

Suze koje su potekle taj dan nakon dženaze namaza i nakon ukopa bile su izraz tuge i žalosti zbog rastanka sa Ismet ef. Zato danas, par dana nakon njegove smrti i dženaze reći ćemo isto ono što je rekao Muhammed a.s. na kaburu svoga sina Ibrahima: ”Oči plaču a srce tuguje, danas nećemo reći ništa što će biti mrsko našem Gospodaru. Ismete, uistinu smo ožalošćeni tvojim odlaskom.

Rahmetli Ismet ef. je ispunio svoj vjernički i roditeljski emanet, eho šehadeta ostao je u njegovoj kući među članovima njegove porodice i u džematima gdje je službovao. Taj dan na njegovoj dženazi nisam primjetio nekoga ispred vrha Islamke zajednice u BiH, nikoga nije bilo ispred udruženja Ilmije Islamske zajednice u BiH, vjerovatno za njih nije bio veliki čovjek. Upućujemo dovu dragom Allahu dž.š. da mu podari lijepi džennet a njegovoj porodici lijepi sabur.

Piše: Ismail ef. Jusufović

Na Ahiret preselio Ismet ef. Duraković

U subotu, 05. 03. 2016. godine Allahovim emerom na bolji svijet, Ahiret, preselio je hadži Ismet ef. (Salih) Duraković. Dženaza-namaz klanjana je u ponedjeljak, 07. 03. 2016. godine, poslije podne-namaza, ispred Čaršijske, Sultan-Ahmedove džamije u Zenici.

Obraćajući se prusutnim na dženazi, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zenica Jakub ef. Salkica, između ostaloga, istakao je da je Ismet ef. bio imam Medžlisa Islamske zajednice Zenica skoro 40 godina, da je službovao u brojnim džematima i cijeli svoj život podredio vjeri, odnosno pozivanju u vjeru, te da on danas seli svome Gospodaru.

Nakon kratkog obraćanja, glavni imam je pozvao muftiju zeničkog dr. Ejub ef. Dautovića da predvodi dženazu-namaz. Poslije klanjanja dženaze-namaza, muftija se obratio prisutnima, naglasivši kako je hadži Ismet ef. čovjek koji je cijeli svoj život proveo radeći za dobrobit Islamske zajednice, pozivanju dobru, te da nam može biti primjer kako se živi svoja vjera. Muftija je istakao i činjenicu da je rahmetli Ismet ef. bio imam koji je službovao u brojnim džematima, da je podučio brojne generacije arapskom pismu, naučio ih klanjati, te da od svakog insana kojeg je nešto naučio i on ima koristi. Muftija je zamolio da svi oni upućuju dove za rahmetli Ismet ef.

Na kraju, muftija je zatražio halal za Ismet ef., nakon čega je obavljen ukop na mjesnom mezarju u Turalićima, rodnom mjestu Ismet ef., poslije ikindije-namaza. Dženazi je prisustvovao veliki broj džematlija, kolega imama Medžlisa Zenica i Kakanj.

Ismet ef. Duraković rođen je 1953. godine u Kaknju. Aktivnu imamsku službu počeo je 1976. godine, nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u tadašnjem Odboru islamske zajednice Zenica, u džematu Koprivna. Nakon dvije godine, prelazi u džemat Seoce, od 1978-1980, da bi se od 1980-1989. godine vratio u rodni Kakanj, u džemat Tršće. Ponovo se vraća u Zenicu, u džemat Grm, 1989. godine, gdje ostaje do 1995. godine. Od 1995. do 2005. godine bio je imam u džematu Lokvine, a od 2005. godine, do preseljenja, bio je imam u džematu Talami.

Za vrijeme vršenja časnih dužnosti imama, hatiba i muallima, Ismet ef. odgajao je i obrazovao, naročito kroz mekteb, stotine momaka i djevojaka, učeći ih prvim Kur'anskim poglavljima, prvim harfovima, pa sve do posebnih svečanosti i proučenih hatmi kojih se svi ti polaznici i danas sjećaju s posebnom sjetom, a uspomenu na njih čuvaju s posebnom pažnjom i ljubomorom. To se posebno odnosi na vrijeme provedeno u džematima Medžlisa Islamske zajednice Zenica. Ismet ef. Duraković je bio oženjen hadži Senija hanumom, s kojom ima troje djece. Sinovi Senaid, Evel i Senad su fakultetski obrazovani i čitav svoj život, poput oca Ismet ef., vole Islamsku zajednicu i čuvaju njen dignitet. Svojim dugogodišnjim imamskim, te hatibsko – muallimskim radom ostavio je dubok trag u mjestima gdje je službovao, što pokazuje i prisustvo na dženazi džematlija iz svih džemata u kojima je radio naš Ismet ef. Zenički imami, njegove kolege, proučile su hatmu, koja je predana u ponedjeljak u Čaršijskoj džamiji u Zenici prije podne-namaza.

IMG_20160308_151841~2

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah. (A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj!). Kur'an

Piše: Jakub Salkica

Održana redovna godišnja Skupština Medžlisa

U srijedu, 24. februara 2016. godine održana je redovna godišnja Skupština Medžlisa Islamske zajednice Zenica. Nakon uvodnog obraćanja predsjednika Izvršnog odbora gosp. Muhameda Begagića, izabrano je radno predsjedništvo koje je rukovodilo radom Skupštine, na čelu sa gosp. Murisom Baručijom.
Svim članovima Skupštine, predstavnicima džemata, njih ukupno 180, uz poziv za redovnu Skupštinu Medžlisa uručen je i radni materijal za pripremu sjednice. Redovno zasjedanju Skupštine je prisustvovalo 132 zastupnika.
Skupštini Medžlisa su pored zastupnika, prisustvovali i Muftija zenički dr. Ejub ef. Dautović, glavni imam mr. Jakub ef. Salkica, sabornici sa područja Medžlisa Zenica, članovi Izvršnog odbora Medžlisa, te druge zvanice i gosti.
Na samom početku predložen je i jednoglasno usvojen dnevni red a odlomak iz Kur'ana proučio je hfz. Amir ef. Kaknjo.

Predsjedavajući Skupštine je zastupnike upoznao sa značajem održavanja Skupštine, naglašavajući da je uključivanje što većeg broja ljudi u rad Islamske zajednice, posebno pri donošenju odluka i njihove realizacije, bitno radi osiguranja što veće transparentnosti u djelovanju. Predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa, Muhamed Begagić je u svom govoru iznio najvažnije informacije o djelovanju Medžlisa IZ-e Zenica u proteklom periodu, te istakao da je džemat temelj i osnova Zajednice. Kada je temelj jak i snažan, jaka je i Zajednica a samim tim i Medžlis mnogo lakše i efikasnije funkcioniše. “Materijal je pred vama. Mogli ste se do kraja upoznati sa Izvještajem te očekujem i poboljšanje kroz vaše inicijative i sugestije. U dijelu uvoda koji je dat u Izvještaju, uočljivo je da je akcenat rada i djelovanja Medžlisa Islamske zajednice Zenica bio na nezaobilaznim pitanjima koja su uglavnom dugoročna i zahtjevaju stalno angažovanje. To su pitanja unapređenja, vjersko-prosvjetne aktivnosti, poboljšanja kadrovske strukture, infrastrukture džemata i njeno održavanje, jačanje džemata i poboljšanje rada džematskih odbora, unapređenje odnosa u prikupljanju i utrošku sredstava članarine, uređenje odnosa na principima Ustava Islamske zajednice u BiH i transparentnosti u radu organa Medžlisa Islamske zajednice Zenica” – istakao je predsjednik Izvršnog odbora.

U svom obraćanju, predsjednik Izvršnog odbora se zahvalio na 41 pitanju, sugestiji i inicijativi koje su u pismenoj formi priložene na prošloj Skupštini a koje su analizirane kroz rad Izvršnog odbora Medžlisa. Zahvalnost je također upućena Muftiji zeničkom, dr. Ejub ef. Dautoviću na podršci, inicijativama i korisnim savjetima kojima se unapređuje rad Medžlisa, zatim administraciji Grada Zenice na čelu sa gradonačelnikom gosp. Husejnom Smajlovićem te medijima koji imaju konstruktivan i objektivan pristup u praćenju našeg rada.
Posebnu zahvalnost, predsjednik Izvršnog odbora je uputio glavnom imamu Medžlisa IZ-e Zenica mr. Jakub ef. Salkice, čijim angažmanom svi zajedno ostvarujemo značajne rezultate posebno u vjersko – prosvjetnom radu, saradnji sa vjeroučiteljima i imamima Medžlisa.

Prisutnim zastupnicima, potom se obratio glavni imam, mr. Jakub ef. Salkica, riječima:
„Danas osjećam posebnu čast što vam se mogu obratiti sa osjećajem ljepote življenja u Islamskoj zajednici, zajednici odgovornih ljudi koji brinu jedni o drugima, kao braća po vjeri, kao hizmećari, volonteri, dobrovoljci po odgovornosti za spas i sreću svoje Zajednice.
Poštovani članovi Skupštine, današnjoj Skupštini Medžlisa Zenica prethodile su 74 skupštine džemata, održane od 5. do 15. januara tekuće godine, neke vrlo uspješne, a neke nešto malo manje, ali sve one su pokazale jednu temeljnu činjenicu koja je nezaobilazna kada je u pitanju džemat, a to je transparentnost u radu, poštivanje Ustava i pravila Islamske zajednice. Materijali koje ste dobili predstavljaju praktično i dio vas i vašeg razmišljanja o islamu i Islamskoj zajednici kroz smjernice koje su usvojene na prošloj sjednici Skupštine“.
„Ovaj izvještaj rezultat je rada svih aktera ili nosioca, od članova IZ-e,  preko imama do službi medžlisa, i svi učestvuju svako na svoj način, u misiji (El emru bil marufi vennehju anil munker) naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
Vjerski život na području Medžlisa Zenica, koji obuhvata cjelokupni prostor Općine Zenica, organiziran je kroz 74 džemata, odnosno 70 džamiju i 43 mesdžida. Imamsko, hatibsku i mualimsku dužnost obavlja 64 stalno uposlena i 11 honorarnih imama”- istakao je glavnim imam.

DSC06017....

Iskorak u poboljšanju općeg vjerskog života
Pored redovnih aktivnosti, kao što je mektebska nastava, rad imama u džematu, organizovanje šerijatskih vjenčanja po pravilima koja nalaže Zajednica, i drugo, Medžlis Zenica u izvještajnoj godini je organizirao nekoliko programskih sadržaja i projekata u cilju poboljšanja općeg vjerskog života na našem području, i to: tradicionalna manifestacija u povodu obilježavanja 12. rebiu-l-evvela, rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika „Želja za Resulom“, kroz različite kulturno-vjerske sadržaje i na više različitih lokacija održana je u periodu od 21. do 31. januara 2013. god. „Dan džamija“, „Kurs islama“ za srednjoškolce, „Ders za žene“, „Džematska liga“ u malom nogometu, mevludski programi, mubarek noći, ramazanske aktivnosti, mektebska takmičenja i njihova realizacija, mektebska liga, takmičenja iz predmeta Islamska vjeronauka za 8. i 9. razrede osnovnih škola, i prve razrede srednjih škola, različiti segmenti edukativnih sadržaja (katedre: kur'ana, fikha, akaida, tefsira, omladinska i ćurs-tribina), obilježavanje „Dana šehida“, su neke od aktivnosti u izvještajnoj godini.

Usvojen Izvještaj o radu Medžlisa
Nakon uvodnih obraćanja na sjednici Skupštine razmatran je i ujsvojen Izvještaj Izvršnog odbora za 2015. godinu sa općim smjernicama za rad u 2016. godini, Izvještaj o materijalno-finansijskom poslovanju za period januar-decembar 2015. godine, te završni račun za 2015. godinu i plan prihoda i rashoda za 2016. godinu. Članovi Skupštine su iznijeli pozitivne kritike na ponuđene izvještaje, ističući da su temeljiti, pregledni i transparentni, iznijeli su određene inicijative i prijedloge koje će Izvršni odbor razmatrati u narednom periodu.
Nakon radnog dijela prisutnima se obratio muftija zenički, dr. Ejub ef. Dautović. Muftija se pohvalno osvrnuo na rad Skupštine Medžlisa IZ-e Zenica te je prisutne upoznao sa aktuelnim problemima sa kojim se Islamska zajednica suočava.

U svečanom dijelu sjednice dodijeljeno je priznanje i nagrada najboljem muallimu, za izuzetan uspjeh u mektebskom radu. Priznanje i nagrada uručeni su Sakib ef. Grabusu, muallimu u džematu Babići.
Odlukom Izvršnog odbora Medžlisa, uručena su i priznanja „Zahvalnost“ za nesebičan rad u džematu, na hizmetu džematu i džematlijama, na promoviranju džematskih i islamskih vrijednosti, na čuvanju i razvijanju džemata i Islamske zajednice, na njegovanju tradicionalnih vrijednosti, te na odanosti svome džematu i svojoj Islamskoj zajednici, slijedećim osobama:
– h. Selim Durkalić iz džemata Broda,
– Jašarević (Šefik) Bajro iz džemata Babino – Biškovići,
– Pašalić Senad iz džemata Putovići,
– Gračić Šefik iz džemata Starina,
– h. Ćamil Smriko iz džemata Lokvine,
– h. Asim Husejnović iz džemata Šerići,
– Huso ( Šerif ) Čolaković, iz džemata G. Mahala,
– Ibrahim Lišnjić iz džemata Lokvine-Luke.

Priznanje „Zahvalnica“ na hizmetu džematu i ostalih džemata u kojima se izgrađivala ili obnavljala džamija:
– h. Kruško Senad, – iz džemata Jastrebac,
– dr. Suvad Isaković, – iz džemata Orahovica-Kovačevići,
– Čizmo Mirsad – iz džemata Gornja Zenica,
– h. Mustafa Odobašić – iz džemata Klopče,
– h. Edin Beganović – iz džemata Trgovišće.

Nakon svečanog dijela sjednice, dodjele priznanja, Muftija zenički je proučio dovu, te je time završeno redovno zasjedanje Skupštine Medžlisa IZ-e Zenica.

Medžlis IZ-e Zenica

Fetva: Hidžab jeste vjerska obaveza i odjevna praksa

Razmatrajući implikacije zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se daje tumačenje zakonskih odredbi o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu te odredbi o sudačkim i tužilačkim kodeksima, aktueliziranog u dopisu poslanom svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini, kojim se rukovodiocima pravosudnih institucija skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih simbola i obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine, na vjerske slobode i prava žena muslimanki koje nose hidžab, odnosno mahramu na glavi, posebno imajući u vidu pokušaje nekih članova VSTV-a da vlastitim tumačenjem opće zakonske odredbe podvedu hidžab/mahramu pod ovu zabranu, upuštajući se pri tome u tumačenje islamskih simbola i obilježja, a što nije u njihovoj nadležnosti niti kompetenciji, Vijeće muftija je na svojoj Šestoj redovnoj sjednici održanoj 16. džumade-l-ula, 1437. god. po H./25. februara 2016. godine u Sarajevu donijelo sljedeću

F E T V U

Hidžab, odnosno mahrama koju nose muslimanke, jeste vjerska obaveza i odjevna praksa muslimanke propisana osnovnim izvorima islama, Kur'anom i Sunnetom te idžmaom. Svevišnji Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se… (El-Ahzab, 59);
A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje… (En-Nur, 31).
Znameniti komentator Kur'ana Ibn Abbas, r.a., protumačio je da se riječi osim onoga što je ionako spoljašnje odnose na lice i šake.
Na obaveznost hidžaba ukazuje i hadis Božijeg Poslanika, a.s., koga je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu od Aiše, r.a., u kome se navodi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao Esmi, kćeri Ebu Bekrovoj: „Esma, kada žensko postane punoljetno, nije dozvoljeno da joj se vidi išta drugo osim ovoga i ovoga, pokazavši na lice i šake.“
Općepoznato je da su muslimanke u vrijeme Poslanika, a.s., i kasnijih generacija, slijedeći spomenutu kur'ansku naredbu i Poslanikovu, a.s., uputu, nosile hidžab.
U fikhskim djelima se spominje idžma’ – jednoglasnost uleme o obaveznosti hidžaba za ženu muslimanku.
U užem značenju pojam hidžab se koristi kao sinonim za pokrivanje glave mahramom, a u širem smislu kao poseban stil odijevanja koji je u skladu s islamskim normama. U odnosu na međunarodne kodifikacije ljudskih prava hidžab spada u domen ispovijedanja vjere.
Prema tumačenju naše (hanefijske) pravne škole te većine ostalih pravnih škola i samostalnih mudžtehida, hidžab u širem smislu podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela izuzev lica i šaka. Pokrivanje lica (nikab, burka, feredža) ne spada u vjerske obaveze muslimanke.
Hidžab, odnosno mahrama u islamskoj tradiciji, ne tretira se kao poseban vjerski simbol i obilježje, kao što to nisu ni ostali odjevni predmeti kojima se pokrivaju drugi dijelovi ljudskog tijela a koji, također, čine sastavni dio odjevne prakse muslimanke, te stoga ne mogu biti obuhvaćeni zakonskom odredbom o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama.
Podržavajući načelno zakonsku odredbu o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama, kao i princip odvojenosti vjerskih institucija i države, te uzimajući u obzir činjenicu da mahrama koju nose muslimanke ne predstavlja simbol i obilježje islama, Vijeće muftija smatra da bi zabrana nošenja mahrame ženama muslimankama u pravosudnim i drugim institucijama predstavljala flagrantan oblik diskriminacije i kršenje njihovih vjerskih i ljudskih prava.
Uzimajući u obzir činjenicu da Kur'an na više mjesta izričito naređuje da se prilikom suđenja i svjedočenja primjenjuje princip istine i pravde, makar to bilo i protiv bližnje rodbine, jasno je da nema mjesta bojazni da bi nošenje mahrame, kao manifestacije prava na slobodu vjere, moglo uzrokovati vjerski motiviranu pristrasnost. Nekorektno je i nepravedno pripisivati nekome pristrasnost na osnovu Ustavom i zakonom zagarantiranog manifestiranja prava na slobodu vjere.

Husein-ef. Kavazović
Reisu-l-ulema

Imam Ebu Hanife

Poznat je i po nadimku Najveći Imam – Imam-i-E’azam, a učestalije je njegovo ime po kuniji  “Ebu Hanife”. Pravo ime mu je bilo Nu'man ibn Sabit. Rođen je u gradu Kufi (u današnjem Iraku) 80. godine po Hidžri (689. godine po Miladu). Rođen je u trgovačkoj porodici. Porodica Imama je bila perzijskog porijekla, a porijeklo je vezala i za ashaba časnog Poslanika, s.a.v.s., Selman El-Farisija, r.a.

Otac Imama Ebu Hainfe je u Kufi sreo Imama Ali ibn Ebi Taliba, r.a., koji je za njega i njegov porod činio dovu, a neki kažu da je sevep ove dove Ebu Hanifa. Hadis koji prenose Buharija i Muslim kaže da Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “kad bi vjera samo na sedmericu pala, čak i onda bi je se osoba iz Perzije prihvatila, ili jedan između perzijanskih potomaka bi zasigurno je pronašao.” Imam Sujuti, šafijski znalac, rahmetullahi alejhi, je prokomentarisao: “Govorilo se, a o tome su se svi slagali, da se ovaj hadis odnosi na Imama Ebu Hanifu.”

Kufa je u vrijeme rođenja Imama bila veliki centar znanosti i učenosti. U njoj se nastanio veliki broj časnih ashaba Poslanika, a.s., Zbog prisustva ovih poštovanih ljudi koji su potakli toliko interesa za Hadis i Rivajet, praktično svaka kuća u Kufi je postala centrom ovih učenjaka i njihovih disciplina.

U svom početku, Imam Ebu Hanife se nije bavio naukom. Međutim, koincidencijom, dok je jednog dana prolazio pokraj kuće Ša’bija (priznatog “Velikog učenjaka” među tabi’inima), Ebu Hanifa je pozvan unutra od strane Šejha koji ga je uzeo sebi za studenta. “Gdje ideš mladiću?” – upitao ga je Ša’bi. Ebu Hanifa mu je kazao ime trgovca kojeg ide da posjeti. “Htjeo sam pitati”, kazao je Ša’bi, “Čije časove pohađaš?” “Ničije” odgovorio je Imam sa žaljenjem. “Vidim znakove inteligentnosti u tebi” počeo je Ša’bi, “Trebao bi sjediti u društvu učenih ljudi.” Nakon ovog susreta mladi Imam je otpočeo svoju potragu za znanjem.

Imam Ebu Hanifa je znanje sticao od preko četiri hiljade ljudi. Među njegovim učiteljima su bili najeminentniji ljudi tog vremena sa senedom koji se vezao za brojne ashabe, r.a. Sam je bio blagoslovljen da se sretne neke od ashaba: Enesa ibn Malika, Abdullaha ibn Avfa i Sehl ibn Sa’ada, r.a., što mu je dalo da bude svrstan među tabi’ine (nasljednike ashaba).

Među šejhovima pred kojima je Imam Ebu Hanife učio bio je Hammad ibn Sulejman. Pridružio se njegovoj halki (krugu) kada mu je bilo 22 godine, a do tada je već bio dobrano poznat u raspravama. Studirao je kod ovog šejha do njegove smrti, da bi nakon toga preuzeo njegovu kružok (halku) kada mu je bilo četrdeset godina.

Šu’be, vodeći muhaddis koji je napamet znao dvije hiljade hadisa je također bio učitelj Ebu Hanife. Šu’be je bio mnogo naklonjen Ebu Hanifi, rekavši jedno: “Kao što znam da je sunce sjajno, znam da su učenost i Ebu Hanifa dva duplikata jedno drugom.”

Imamova potraga za znanjem ga je neizbježno odvela do Svetih Hramova, u vrijeme kada je Mekka bila centar učenosti. U njoj je nekoliko priznatih autoriteta Hadisa, koji su se sreli sa Poslanikovim, a.s., ashabima, osnovalo svoje vlastite škole. Među njima je bila škola ‘Ata’a bin Rebbaha. ‘Ata je bio poznati tabi’in koji se družio sa većinom ashaba i stekao je iz ovog druženja izniman stepen autoriteta. Lično je tvrdio da je sreo dvije stotine ljudi koji su se družili sa Časnim Poslanikom, a.s. Svi ugledni ashabi su potvrdili njegovu učenost. Abdullah ibn Omer, r.a., sin halife Omera je imao običaj kazati: “Zašto ljudi dolaze meni kada imaju ‘Ata’a bin Rebbaha da njemu idu?”

Od drugih muhaddisa Mekke čije je časove Imam pohađao bio je ‘Ikrime. On je bio rob i učenik Abdullaha ibn Abbasa, koji ga je uz veliku brigu i pažnju školovao, učinivši ga tako sposobnim da je on, za svoga života dao Imamu Ebu Hanifi dozvolu (idžazu) da može davati lične prosudbe (fetve) i odredbe. Imam Ebu Hanife je bio prvi koji je analizirao islamsku jurisprudenciju, podijelio je u oblasti, razlučio njena pitanja i odredio mjerila i kriterije za analitičko rezonovanje (kijas).

El-Hafizu-l-Kebir Ebu Bekr Ahmed el-Harizmi je napisao u svojoj knjizi (Musnedu), Sejfu-l-Eimme prenosi da kada bi Imam Ebu Hanife izveo stvar (pitanje) iz Kur’ana i Hadisa, ne bi dao odgovor zapitaniku dok to svi od njegovih studenata ne bi potvrdili.

Hiljadu Ebu Hanifinih učenika je pohađalo njegove časove kada je poučavao u gradskoj džamiji Kufe. Četrdesetorica od njih su bili mudžtehidi. Kada bi pronašao odgovor za neku stvar, savjetovao bi svoje studente koji bi to zajedno dalje izučavali, a kada bi oni postigli suglasnost oko toga da je isto u skladu sa Kur’anom i Hadisom i sa riječima ashaba, on bi se obradovao govoreći: “Hvala Allahu, Allah je najveći!”, a svi prisutni bi ponovili njegove riječi. Onda bi im rekao da to zapišu. Ibn ‘Abdu-l-Berr navodi u El-Intiqa djelu, Abdullah ibn Ahmed ed-Dawraqi je kazao: “On je pouzdan prenosilac (sukkah), nikad nisam čuo nikog da ga je iko oslabio ili doveo u pitanje. Tako da mu je Šu’be pisao (za hadise) i naredio mu da prenosi hadis.”

Ibn Hadžer je kazao u stavku o Haridž ibn Es-Saltu, u svom djelu Tehzibu-t-tehzib, da je Ibn Hejseme kazao: “Ako Eš-Šu’bu prenosi od nekoga i imenuje ga, taj čovjek je pouzdan (sikah) i njegovo prenošenje se uzima kao dokaz (juhtedždžu bi hadisihi).”

Mnogi poznati šejhovi su prenosili od Imama Ebu Hanife. Imenovaćemo samo nekoliko: Es-Sevri, Ibnu-l-Mubarek, Hammad ibn Zejd i Adu-r-Rezzak (jedan od Buharijevih šejhova), El-Mizzi u djelu Tehzibu-l-Kemal imenuje oko stotinu imena onih koji su prenosili od Imama Ebu Hanife. Zabilježeno je da je Imam Šafija, r.a., kazao: “Sva učenjaci (ljudi) fikha su djeca Ebu Hanife.” “Ja ništa od znanja ne bih stekao da to nije bilo za mog učitelja. Svi znani ljudi su djeca uleme Iraka, koji su bili učenici kufanske uleme, a oni su bili učenici Ebu Hanife.”

Hanefijski mezheb, nazvan po Imamu se raširio nadaleko i naširoko tokom vlasti Osmanske carevine. Danas, više od polovine muslimana na Zemlji svoj ibadet obavljaju sukladno hanefijskom mezhebu. Hanefijska škola je odlučivala sudske slučajeve u većini islamskih zemalja, tokom velikog dijela islamske historije, uključujući ovdje periode Abbasija i Osmanlija. Nije samo izvanredni um i znanje Imama Ebu Hanife ono čemu se treba diviti i poštovati ga već su to i njegov primjerni karakter i pobožnost.

Zehebi piše: “Izvješća o njegovoj pobožnosti i predanosti su dostigla stepen tevatura” ( neslomljenog lanca predaja). Zbog njegovog permanentnog kijama nadijevali su mu ime “Vješaljka” “Stub”. Ćesto je učio čitav Kur’an u svojim noćnim namazima. Obavljao je sabah sa abdestom od jacije četrdeset godina (jer bi klanjao po cijelu noć).

Prenosi se da je cijeli Kur’an proučio sedam hiljada puta na mjestu gdje je umro. Zarađivao je za život trgovinom, odašiljući robu na druga mjesta, a sa zaradom je podmirivao potrebe svojih studenata. Mnogo je davao za dobrotvorne svrhe i svakog petka bi podijelio dvadeset zlatnika siromašnima za duše svojih roditelja. Godine 146. po Hidžri, Ebu Hanifa je strpan u zatvor od strane Mensura, tadašnjeg vladara, nakon što je Imam odbio da kaže da je Mensur pravedni Halifa, kao i zbog odbijanja pozicije predsjednikovanja Vrhovnog suda. Dok je bio u zatvoru Imam Ebu Hanife je udaran štapom. Mensur se pokajao i poslao Imamu novac, da bi opet bio odbijen od strane Ebu Hanife. Do tada Ebu Hanifa je postao dobro poznat i hiljade ljudi su se skupljale da ga sretnu i potraže njegovo mišljenje gdjegod je išao. Njegovo zatvanje nimalo nije umanjilo njegovu popularnost, a Mensur je shvatio da se prema Imamu mora ponašati pažljivo, tako je dozvolio da podučava dok je još bio u zatočeništvu.

Vladar Mensur je naposljetku odlučio da se kutariše velikog Imama i naložio da ga otruju. Ebu Hanifa je osjećajući djelovanje otrova, pao na namazu, a umro je mjesecu Redžebu. Vijesti o Imamovoj smrti su se proširile nadaleko, a hiljade su se skupile pred zatvorom. Kadija grada ga je okupao, i cijelo vrijeme ponavljao: “Tako mi Boiga, bio si najveći fakih i najpobožniji čovjek našeg vremena…” Kada su kupanje završili toliko se mnogo ljudi skupilo da mu je na dženazi prisustvovalo pedeset hiljada ljudi. Veliki Imam je umro u Bagdadu 150. godine po Hidžri. Imao je sedamdeset godina.

Neka Allah bude s njim zadovoljan. Amin.

Priredio: M. K.  (www.preporod.com)

Hutba o hidžabu

يَا بَنِي آدَمَ قَدْ أَنْزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْآتِكُمْ وَرِيشًا وَلِبَاسُ التَّقْوَى ذَلِكَ خَيْرٌ

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Cijenjena braćo i sestre!

U vrijeme opće razgolićenosti, koja nažalost, nije mimoišla ni islamski svijet, pitanje odijevanja i pokrivanja stidnih dijelova tijela, u cilju zaštite moralnog integriteta muslimana i muslimanke, nameće se kao bitno i veoma važno pitanje. Propisi o odijevanju ukazuju na razliku između čovjeka i životinje, a jedna od prvih naredbi Ademu a.s. i njegovoj ženi Havvi, još u Džennetu, je bila vezana za pokrivanje stidnih mjesta.

فَلَمَّا ذَاقَا الشَّجَرَةَ بَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا وَطَفِقَا يَخْصِفَانِ عَلَيْهِمَا مِنْ وَرَقِ الْجَنَّةِ وَنَادَاهُمَا رَبُّهُمَا أَلَمْ أَنْهَكُمَا عَنْ تِلْكُمَا الشَّجَرَةِ وَأَقُلْ لَكُمَا إِنَّ الشَّيْطَانَ لَكُمَا عَدُوٌّ مُبِينٌ

„…A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam: ’Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’”  (Al-A'raf 22)

يَا بَنِي آدَمَ قَدْ أَنْزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْآتِكُمْ وَرِيشًا وَلِبَاسُ التَّقْوَى ذَلِكَ خَيْرٌ  

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Premda smješteni u Džennetu, naš praotac i pramajka, obdareni stidom i čestitošću pokrili su stidna mjesta. Objavljenim ajetima se također daju dvije važne dimenzije odjeće, kao blagodati, svojstvene samo čovjeku, od svih drugih stvorenja:

– Odjeća je   za naše tijelo pokrivka, zaštita, ukras, predmet divljenja i uljepšavanja

– Odjeća čestitosti je za našu dušu straža na vratima bolesti srca i duše.

Kao što je tijelo izloženo različitim uticajima vrućine, hladnoće, bolesti, tako je i duša izložena uticajima zavisti, mržnje, gibeta, sumnje. I od jednog i drugog, Gospodar je, iz Svoje milosti, dao zaštitu.

Propis pokrivanja tijela je usklađen potrebama ljudske prirode a u cilju zaštite moralnosti kao bitne pretpostavke za krepostan život s kojim će biti zadovoljan naš Gospodar. Ovaj propis prati ljudsku povijest od prvog čovjeka i u svakom vremenu će iznova biti aktuelan i važan.

Hidžab je uvijek bio osjetljivo pitanje, čak i među samim muslimanima i muslimankama, ali je ovo pitanje ponovno došlo u fokus svjetske pažnje, donošenjem zakona u nekoliko evropskih zemalja, Francuska, Njemačka a evo i u Bosni i Hercegovini,  o zabrani nošenja hidžaba u državnim institucijama.

Za žene koje nose hidžab, istina je više nego jasna, ali za one sa malo znanja a previše predrasuda, hidžab izaziva niz polemika, nejasnoća, osuda i nepravde.Feministkinje i zapadni mediji često prikazuju hidžab kao simbol ugnjetavanja i ropstva žena. Ovakav pogled plod je predrasuda, a nerijetko i otvorenog kulturnog imperijalizma zapadne kulture.Žene su potlačene, širom svijeta, zbog socioekonomskih razloga, čak i u zemljama u kojima žene nisu nikada čule za hidžab. Prikazivanje slika golih žena u reklamama i industriji zabave mnogo bi se više mogao okarakterisati kao simbol represije, ugnjetavanja i ropstva.

Pokrivanje glave i kose, starija je i rasprostranjenija pojava, od objave u Islamu,  kao i običaj dodatnog pokrivanja odjećom za izlazak.Realnost pokrivanja hidžabom otkriva nam se u propisima svih objavljenih vjera, onih koje dolaze sa jednog Izvora, od Allaha dž.š.  Hidžab je bio naređen, kao čin skromnosti i pokornosti i u Judaizmu i kršćanstvu, što je vidljivo iz pokrivanja ortodoksnih jevrejki i kršćanki, a posebno časnih sestara. Sasvim je razumno pitati:“ Da li ste ikada vidjeli sliku Merjeme (Marije) majke Isa a.s. (Isusa) a da je bez hidžaba?“. Sa konačnom Porukom, datom Muhammedu a.s. propis o hidžabu je potvrđen i završen.

Allah dž.š. u Časnom Kur'anu veli:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُلْ لِأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاءِ الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِنْ جَلَابِيبِهِنَّ ذَلِكَ أَدْنَى أَنْ يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَحِيمًا 

„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“. (Al-Ahzab 59)

Dijelovi tijela koji trebaju biti pokriveni nazivaju se avret, a on je kod žena jasno definisan hadisom Poslanika a.s. koga pipovijeda Aiša r.a., da kada je jednom Esma r.a. kćerka Ebu Bekra r.a. ušla u tankoj odjeći kod Allahovog Poslanika, on se okrenuo i rekao: “O Esma, kada žena dostigne pubertet, nije dozvoljeno da otkrije bilo koji dio osim ovog“, a zatim pokaza na svoje lice i šake. (prenosi Ebu Davud)

Hidžab je arapska riječ koja znači zavjesa ili pokrivanje. Šerijatski, hidžab znači način odijevanja kojim se prekriva cijelo tijelo osim lica i šaka, a simboličko značenje hidžaba je skromnost, privatnost i moral.

Hidžab je odgovor muslimanke na naredbu Uzvišenog Allaha dž.š.  da se samo Njemu robuje i izvrši ono što On traži od nje. On je ibadet kojim se traži Allahovo zadovoljstvo i sticanje sevaba za koje se dobivaju nagrade na budućem svijetu.

Nakon odaziva na naredbu dolaze blagodati koje izvršavanje ovog propisa nosi sa sobom:

–  On je izraz skromnosti i poslušnosti Gospodaru. Oni s  kojima  dolazi u susret u društvenom životu, mnogo će više primjećivati šta žena govori, osjeća, kako razmišlja, od toga kako izgleda. Uz hidžab žena ne mora očekivati da radi šta je poželjno u društvu, niti iskorištavati svoju ljepotu da bi dobila priznanje i prihvaćanje  od  onih oko nje.

Poslanik a.s. kaže: „Kada vjernikovo srce zastrepi od straha prema Allahu dž. š. spadaju s njega grijesi kao lišće s drveća.“

 – Islam je uveo hidžab kao dio pristojnosti i skromnosti u interakciji između pripadnika suprtonog spola. Iznenađujuće zvuči, da društvo koje pokazuje toleranciju prema onima koji bi željeli hodati unaokolo u toplesu, a teško ili nikako, ne može tolerisati ženu koja po sopstvenom izboru nosi hidžab.

Omer r.a. je rekao: „Onaj ko se postidi, sakrit će se, onaj ko se sakrije pobojat će se, a onaj ko se poboji zaštitit će se.“

– Hidžab je vanjski izraz identiteta muslimanke. Iako se nošenjem hidžaba  prezentira vjerski identitet muslimanke, on u islamskoj tradiciji nije shvaćen kao vjerski simbol ili obilježje, niti kao sredstvo islamske misije (da’ve), nego kao sastavni dio vjerskih propisa o pristojnom odijevanju. Samim susretom s njom jasno vam je s kim razgovarate i u šta vjeruje, kakva su joj uvjerenja.

– Žena hidžabom svjedoči svoju ženstvenost, stvarajući jasnu razliku sa odjećom koju nose muškarci.

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.“ (Sahihul-Buhari)

– Hidžab je stražar protiv bilo kakvog napada. On ženu usmjerava u pravcu pokazivanja čari svome suprugu, a istovremeno joj pravi zaštitu u javnom  prostoru. Allah dž.š. objavljuje:

ذَلِكَ أَدْنَى أَنْ يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ  „…Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti“. (Al-Ahzab 59)

 Kreirajući svoj život, unutar porodice, ili pak u društvenom životu, žene su bile i ostat će naše majke, sestre, supruge, kćeri. Kao nježnija bića, izložene su svakoj vrsti izazova i pritisaka, a njihove odluke da svoje tijelo zaštite od pogleda drugih, kao i hidžab, njihovo je pravo na samostalni izbor. U tom pravcu moraju dobiti našu punu podršku, posebno nas, vjernika.

 Podsjećajući na 01. februar, Svjetski dan hidžaba, dižemo svoj glas protiv sramnih odluka i zakona koji diskriminiraju, ignorišu, ponižavaju i stigmatiziraju ženu koja je odlučila da svojim hidžabom potvrdi svoj identitet.

Istovremeno, imajući u vidu sve probleme s kojima se susreću, podržavamo svaku ženu koja svoju odanost Gospodaru iskazuje na način pokrivanja hidžabom.

Današnju hutbu završavamo dovom koju je učio Poslanik a.s. prilikom oblačenja odjeće:

“Hvala Allahu, Koji mi je dao lijepu odjeću da lijepo izgledam među ljudima i da pokrijem svoje stidno mjesto.“ (Ahmed i Ebu Ja'la)

Hatib: Vehid ef. Arnaut

Tvoj facebook si zapravo ti!

Istraživanje je, kroz eksperimente, pokazalo da tzv. rupe u pamćenju uzrokuje prolazak kroz vrata na način da taj čin služi kao granica događaja u umu koji razdvaja epizode aktivnosti i pohranjuje ih u memoriju. Zbog toga je prisjećanje odluke ili aktivnosti obavljene u drugoj sobi teže jer je ista već pohranjena u zaseban odjeljak pamćenja. Naizgled, zvuči bezazleno. No, naizgledno posmatranje fenomena nikada nije urodilo plodnim promišljanjima, niti platformama pogodnim za diskusiju. Zamislimo, zato, da se naše svakodnevne aktivnosti odvijaju u različitim „sobama”, gdje ćemo pod „sobama” podrazumijevati kuću u kojoj stanujemo, džamiju u kojoj klanjamo, kancelariju u kojoj radimo, fakultet na kojem učimo, caffe u kojem se družimo sa prijateljima… Naravno, nećemo zaboraviti niti jednu od najvažnijih soba današnjeg mlađahnog, samosvjesnog i pametnog čovjeka – internet. Zaboravljamo li kako smo se ponašali i ko smo bili u jednoj „sobi” nakon što pređemo u drugu?

Odnos muhammedanskih osobina i „soba”Imena po kojima je naš Poslanik, alejhi-selam, bio poznat još prije poslanstva bila su es-Sadik (Iskreni) i el-Emin (Povjerljivi). Ugledajući se na njega, ove dvije osobine bi svakom vjerniku trebale biti zvijezde vodilje kroz sumaglicu zvanu dunjaluk.

Iskrenost se najčešće ogleda u dosljednosti. Dosljedan čovjek u svim „sobama” drži do istih principa. On nastoji da mu riječi ne odudaraju od njegovih djela. Takav čovjek neće u javnosti govoriti o poštivanju svojih ukućana i istovremeno ugnjetavati svoje. On neće u džamiji/tekiji hvaliti svoju ljubav prema noćnim ibadetima, a ujutro ne ustati na sabah-namaz. Neće sebi dopustiti strahoklecajuće uvažavanje radnih kolega preko dana, a preko noći transformaciju u nadobudnog omladinca od čije arogancije, manipulativnosti i ismijavanja neće ostati pošteđen niko ko mu zapadne za oko. Povjerljivost je druga osobina. Povjerljiv čovjek gleda da ne iznevjeri povjerenje stavnovnika ni jedne „sobe”, pa šuti o porodičnoj intimi, ne otkriva poslovne tajne, ne iznevjerava džematske dogovore, čuva prijateljevo povjerenje. Ukoliko mu se ipak desi da iznevjeri ove muhammedanske osobine – on priznaje sebi da je bio nedosljedan i neiskren, pa moli Uzvišenog Gospodara da ga sačuva od vlastitog bezobrazluka i pokvarenosti i svega na šta je spremna nefsi-emmara u nama.

„Soba” zvana internet

„Soba” u kojoj je najteže ostati dosljedan sebi i kroz čija vrata prolazak poput lahora odnosi iz pamćenja našeg omladinca ono što je radio, govorio i mislio u prethodnoj „sobi” – zove se internet. Paljenjem računara i prolaskom kroz ta čudnovata vrata osoba doživljava strašno prosvjetljenje – osjeća kako mu misli pulsirajući hoće iskipiti iz glave pa ih žuri ispisati, šteta je da propadnu. Osjeća on i talase hrabrosti i odvažnosti koji zapljuskuju njegovo misleće biće – sada će svojim tipkanjem voditi džihad. Otvorit će forum i baciti rukavicu u lice svim neistomišljenicima, te anonimno pisati o najnovijem lopovluku nekog od poznatih imena IZ-e, bez da išta može dokazati. Ukoliko mu se neko suprotstavi, svjetlost monitora će mu na čelu osvijetliti zacrvenjelu žilu, a ego će smisliti masu nadripametnih i ismijavajućih rečenica kojim će dotući svog oponenta.

Hrabriji će se okaniti džihada anonimnih, pa će napisati potpisani tekst. Allah bio zadovoljan onima koji pišu tekstove sa jednim ciljem – dosezanja istine, no nije rijetkost naići na tekstove koji su sami sebi cilj. U njima se autor razbacuje megalomanskim rečenicama, pa da bi shvatio slijed njegovih misli, čitalac se u nekom trenutku uhvati kako čita razrogačenih očiju – kao, lakše će uhvatiti poentu. U takvim tekstovima se najčešće na pretjeran način kritikuje osoba sa čijim idejama se autor ne slaže pa iz teksta čitalac može pomisliti da se radi o, ako ne i, priličnom neprijatelju muslimana i BiH. A najčešće nije tako. Jasno je da nam nedostaje husnu z-zanna (lijepog mišljenja o muslimanima), pa nerijetko – umjesto da osjetimo samilost spram griješnika – iskorištavamo njega i njegov grijeh kao sredstvo vlastitog probitka i izgradnje „čuvenja”, dok ga punih usta kritikujemo sa visine.

„Faceroom”

Nekidan mi jedna tinejdžerka prvo zabrinutog, pa onda i namrštenog lica reče: „Znaš, tvoj facebook je zapravo ti!” Ni ne sluteći šta je upravo rekla, okrenula se i napisala novi status o ispraznosti života. Naravno, nisam se složila sa njom, no to više nije bilo ni važno jer je pažnju usredsredila na „lajkovanje”. Facebook (u daljem tekstu faceroom; eng. room – soba) je „soba” u kojoj je najlakše biti neko drugi, odnosno zaboraviti na ono što smo radili prije nego što smo ušli u nju. Iskoristit ćemo taj vlastiti medijski prostor da prezentujemo svoje ideje, osjećaje, stavove i neslaganja sa drugima – pri tome pazeći da izgradimo što ljepšu, pametniju i neviniju sliku o sebi. Kritikovat ćemo novi tekst dr. Hafizovića/dr. Latića u Oslobođenju, arduana stil odijevanja naših djevojaka, prosidbu na nedavnom koncertu održanom u Zetri (…) na način kao da smo svjetlosnim miljama daleko od vlastite lošosti čije smo žrtve bili upravo taj isti dan. No, u drugoj „sobi”! Pa smo prolaskom kroz vrata zaboravili da smo prepisivali ispit na fakultetu, povrijedili smo momka/djevojku na bi-gajri-hak, iznevjerili prijatelja koji nam je vjerovao (…) Ne, ne kritikujem kritike niti kritičare. Treba ukazivati na loše pojave. Kritikujem zajapurene načine upućivanja kritike, uzdizanja sebe iznad njih i zaboravljanje samokritike. Na početku sure el-Mutaffifun se govori o onima koji pri mjerenju zakidaju: punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar.

 Piše: Emina Ćeman (www.preporod.com)

Zablude 21. stoljeća: Gdje smo to izgubili sebe?

Dragi svi,

u 21. stoljeću ljudi imaju najviše bogatstva, a najmanje su sretni. Sve im je dostupno i tehnološki su najnapredniji, ali izgubili su sebe. Javnost je u stalnom grču, strahu, šoku i svađi. Rasuđuje se po emocijama i interesima, pa je svijet uredno u neredu.

A šta možemo kazati o ljudima koji su izgubili sebe? Ovo je vrijeme kad se vlada svima, ali ne i sobom. Vrijeme u kojem je važnije šta drugi misle o nama, nego mi o sebi. Sebičnost kao drugarica, novac kao jedini cilj, politika i nacija kao primarni identitet, prijateljstvo kao interes, vjerski osjećaj kao sredstvo manipulacije…

Isključivost je najveći imperativ, istomišljenici su jedina braća, a političke stranke su majka. Obrazovanje je jedna prevara, ali je laž najčešća istina. Užitak je jesti i gledati golotinju. Strast je beskrajno mahalanje, talasanje, linčovanje, sataniziranje i ubijanje. Dobronamjerni neistomišljenici najveći su neprijatelji, jer jedino još oni upozoravaju na greške. Pravda je ono što zastupa rulja, masa koja se krije iza lažnih imena i prezimena. Protesti za “bolje sutra” sredstvo su u rukama manipulatora. Ako i čujete za istinske pravednike, oni su češće pod zemljom, nego na njoj.

Komunikacija s drugima i drukčijima je smrtni grijeh. Što manje znaš o “njima”, lakše, više i kvalitetnije mrziš. Privatnost i intima su sebičnost, jer nije sreća ako nije na društvenim mrežama. Vrijeme više nije novac, sad je informacija moć. Što više informacija, to manje koristi u životu, što više medija, to manje objektivnosti, što više negativnosti, to više želje za krvlju.

Zvjeri koje poznajete iz horor-filmova umiljate su u usporedbi s onim šta kriju ljudska prsa. Svi su veliki, uspješni, najbolji, najsposobniji, a ipak duboko u sebi isfrustrirani, nesretni i bezvoljni. Živote provode negdje u prošlim sretnim danima ili u budućim imaginarnim idealnim mjestima. Prisutni su svugdje, ali ne i “sada”, u ovom trenutku. StrIsključivost je najveći imperativ, istomišljenici su jedina braća, a političke stranke su majka. Obrazovanje je jedna prevara, ali je laž najčešća istina. Užitak je jesti i gledati golotinju. Strast je beskrajno mahalanje, talasanje, linčovanje, sataniziranje i ubijanje. Dobronamjerni neistomišljenici najveći su neprijatelji, jer jedino još oni upozoravaju na greške ah je živjeti “sada”, misliti i raditi bez lutanja po imaginarnom idealnom svijetu.

Čovječanstvo u 21. stoljeću razgovara, ali sagovornici ne čuju jedan drugog. Odsutni su. Odjavljeni iz uma. Za sve nesreće u svijetu krivi su “moćnici” iz predmeta “teorija zavjere”. Zanimljiva činjenica je da ljudi plaču za ubijenom djecom po svijetu, ali ne čuju vapaje vlastite djece. Svi znaju odgajati tuđu, a bespomoćni su pred potrebama svojih razmaženih potomaka.

Skromnost odavno više nije vrlina. Ona se smatra nesposobnošću za snalaženje u životu, a bezobrazna nametljivost predstavlja se ambicioznošću. Najbolji radnici su oni kojima je kompanija život.

Ni vjernici više nisu dužni davati onoliko koliko su u mogućnosti, već koliko im se kaže da treba. Više ni žrtvovanje nema mjeru – ljudi se žrtvuju zato što to neko od njih očekuje, a ne zato što sami misle da trebaju. Svi vape za duhovnoću, ali je praznoće najviše. Slijepo slijeđenje u političkom, vjerskom i svakom drugom obliku je zakonska direktiva. Licemjernost je ogledalo stvarnosti, a iskrenost je izmišljeni ideal.

Svi obični ljudi u zajednicama žive slično – siromašno. U suštini, jedan posto stanovništva posjeduje više od ostatka svijeta. Valjda tako bude kad čovjeku daš sa dijeli po slovu “demokratije i jednakosti”.
Nije sve ni tako crno u 21. stoljeću, ima mnogo lijepih i pozitivnih vijesti, samo mi za njih ne znamo, nisu nam zanimljive, pa nisu ni u fokusu naših života. Teško da će i biti, pa Vam šaljemo ovu poruku:

Učite iz vlastitih grešaka, jer vjerovatno drukčije, kao ni mi, ni ne znate, vi koji dolazite u narednim stoljećima…

Piše: Nermin Burzić (www.preporod.com)

Najnoviji članci

Nova 1447. hidžretska godina

Ministar Adnan Šabani posjetio Medžlisa Zenica

Šest hiljada paketića za šest hiljada osmijeha

X