Medžlis Islamske zajednice Zenica i Džematski odbor Mošćanica vas pozivaju na Večer sa hafizima koja će se održati u petak 29. 04. 2016. godine poslije akšam-namaza.
Gosti: Hafiz Sulejman ef. Bugari, hafiz Husejn ef. Čajlaković, Mustafa ef. Isaković i Sinanudin Smriko.
Budite nam dragi gosti i svojim prisustvom uveličajte ovu svečanost.
U nedjelju, 24. 04. 2016. godine, u Zenici je održano XIX. takmičenje polaznika mektebske nastave na nivou Muftiluka zeničkog u Ensar džamiji. Takmičenju su pristupili pobjednici iz sedam medžlisa Muftiluka zeničkog, i to: Zenica, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Tešanj, Teslić i Doboj.
U kategoriji općeg znanja prvo mjesto osvojio je Ramiz Plančić – MIZ Tešanj, drugo mjesto Meliha Horozović – MIZ Zavidovići a treće Azra Bradarić – MIZ Maglaj.
U kategoriji kiraet – mlađi uzrast prvo mjesto osvojila je Lejla Đerahović – MIZ Zenica, drugo mjesto Muhamed Salkanović – MIZ Tešanj i treće mjesto Faruk Kendić – MIZ Maglaj.
U kategoriji kiraet – stariji uzrast prvo mjesto osvojila je Almina Sinanović – MIZ Zavidovići, drugo mjesto Muhamed Mešić – MIZ Tešanj i treće mjesto Harun Kamerić – MIZ Žepče.
Muftiluk zenički na finalnom takmičenju Rijaseta predstavljat će:
U ukupnom plasmanu prvo mjesto osvojila je ekipa Medžlisa IZ Tešanj, drugo mjesto Medžlis IZ Zavidovići, a treće Medžlis IZ Zenica.
Takmičarima su uručene diplome, novčane nagrade i prigodni pokloni.
Prigodnom besjedom na takmičenju obratio se muftija zenički dr. Ejub ef. Dautović, koji je čestitao takmičarima, njihovim roditeljima, muallimima i glavnim imamima na postignutim rezultatima.
U subotu, 23. 04. 2016. godine održano je Deseto takmičenje učenika 8 i 9 razreda osnovnih škola i 1 razreda srednjih škola na nivou Muftiluka zeničkog iz nastavnog predmeta Islamska vjeronauka. Takmičenju koje je održano u Ekonomskoj školi u Zenici pristupilo je 20 učenika iz 11 osnovnih i 6 srednjih škola sa područja Muftiluka zeničkog.
Takmičarima su se prigodnim riječima podrške obratili sekretar Muftijstva Edin Kavazović i direktor škole mr. Admir Čerim.
Na takmičenju su postignuti sljedeći rezultati:
Kategorija osmih razreda osnovnih škola:
Kategorija devetih razreda osnovnih škola:
Kategorija prvih razreda srednjih škola:
Ukupni plasman:
Učenicima koji su osvojili prva tri mjesta uručene su diplome i novčane nagrade, svim učenicima prigodni pokloni, vjeroučiteljima i školama čiji su kandidati osvojili prva tri mjesta uručena su priznanja, a roditeljima zahvalnice.
Govor je svojstvo kojim je Allah obdario ljudski rod kako bi njime prenosili informacije, misli, ideje, i osjećaje, kako bi izražavali svoje stavove, izražavali svoje slaganje ili neslaganje. Riječi imaju svoju snagu bilo da su one izgovorene ili napisane i one imaju veliki uticaj na formiranje naših stavova, ideja i misli. Izgovorene riječi imaju veću snagu od napisanih i ostavljaju jači dojam iako su pisane riječi trajnije i dugovječnije, jer ono što se govori nestaje, a ono što se napiše ostaje. Izgovorene riječi se iznose u određenom momentu, pred ciljanim slušateljstvom i sa određenim ciljem. Historija obiluje brojnim primjerima lijepih, inispirirajućih i nadahnutih govora koji su često bili izuzetno kratki, jezgroviti, ali su se njima dobivali bitke i ratovi. Najrječitiji od svih govornika je bio Muhammed a.s. koji je svojim govorima nadahnjivao svoje ashabe a također i sve ostale generacije poslije njega.
Cilj ovoga rada je da ponudi smjernice svim govornicima, sa posebnim osvrtom na hatibe i vaize kako bi naša poruka doprla do slušateljstva na najljepši mogući način i kako bi naše hutbe i predavanja postale atraktivnije, interesantnije i upečatljivije.
Kako prenijeti poruku
Najbitnija stvar prije svakog obraćanja jeste kvalitetna i temeljita priprema. Mnogi hatibi i vaizi usljed stečenog iskustva, (na stotine održanih vazova, predavanja, hutbi i obraćanja) zanemaruju ovu činjenicu smatrajući da uvijek mogu improvizirati svoje obraćanje i da se mogu prepustiti trenutnom raspoloženju, okolnostima i svojim osjećajima. Publika, pogotovo oni koji imaju iskustva mogu to da primjete čime takvo obraćanje gubi na kvaliteti. Svaki predavač bi trebao da se upozna sa temom o kojoj želi da govori, da načini koncept svog obraćanja i da odredi cilj koji želi da postigne svojim obraćanjem. Također je nužno prikupiti informacije o slušateljstvu, organizaciji, načinu rada, značajnim osobama koje se tu nalaze. Ako smo zaduženi da na hutbama govorimo shodno intelektualnim sposobnostima naših slušatelja, to znači da moramo uvijek imati na umu kome se obraćamo i ko su slušatelji koji priustvuju našoj hutbi ili predavanju. Precijeniti inteligenciju publike, koliko god ona bila visoka, je najveća greška, jer rizikujemo da odmah izgubimo njihovu pažnju. Jednostavnost i direktnost obezbjeđuje pažnju publike, čak i ako pričamo o stvarima koje oni već znaju.
Svoje govore je nužno prije njihovog izvođenja uvježbavati. To možemo učiniti tako što ćemo svoje obraćanje naglas čitati, mjeriti vrijeme, pratiti intonaciju, praviti pauze, posmatrati svoj odraz u ogledalu ili se snimiti pomoću mobitela. Možemo zatražiti od članova svoje porodice ili prijatelja da nas poslušaju i da iznesu svoja zapažanja. Obratimo pažnju koje riječi treba naglasiti, gdje je potrebno da napravimo pauzu, jer mnogi govornici zaboravljaju na ovu metodu koja je veoma učinkovita. Svoja obraćanja možemo ili u potpunosti zapisati ili samo osnovne tačke svog obraćanja zabilježiti, ali nikako u potpunosti napamet učiti niti vaz ili hutbu u potpunosti od slova do slova pročitati, jer izgleda neuvjerljivo, statično, i podsjeća na glumljenje dramskog komada.
Vježbanje glasa služi da se osjećamo kao riba u vodi u pogledu materije koju objašnjavamo ljudima, i da pronađemo onu verziju sebe koja će poruku prenijeti na najiskreniji i najjednostavniji mogući način.
Svojstva govornika
Koliko god da su nam ideje pametne, dobre, korisne, i lijepo ‘upakovane’, to sve pada u vodu ukoliko nemamo vještine dobrog govornika. Da bi se publika zainteresovala i pozitivno reagovala na našu poruku potrebno je da pozitivno reaguje na izlagača, to jest nas. Svaki govornik, tj. hatib bi se trebao odlikovati svojstvima kao što su:
U hatiba svi gledaju, a pogled ostavlja trag na srce isto kao što riječi djeluju na uši, i zato se hatib prije hutbe treba lijepo okupati, namirisati i uljepšati, u skladu sa uputom i praksom Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Govorništvo je umjetnost koja se može upornim vježbanjem savladati i ko god bude radio na tome može postati dobar govornik.
U glasu je moć
Kada se pripremamo za predavanje, hutbu, tribinu, ili javno obraćanje od velikog je značaja da uskladimo naše riječi sa načinom na koji govorimo. Ako jednoličnim glasom voditelja dnevnih vijesti pokušavamo da prenesemo poruku da se veoma strastveno zalažemo za neki cilj, niko nam neće povjerovati. Do slušatelja dopiru sljedeće misli, u redu, čujemo riječi ‘strastveno se zalažemo’ ali govornik zvuči kao da je na groblju!? Doista ima tako divnih hutbi i tema koje zbog nedostatka emocija kod hatiba ostavljaju površan dojam. Problem nastaje kada postoji neusklađenost između izbora riječi i naše dikcije. Ovakva neusklađenost obara kredibilitet. Ono što ne bi smio nijedan govornik da zaboravi jeste: Ako želiš u drugom vatru zapaliti, mora prvo u tebi vatra da gori.
Postoji mnoštvo istraživanja koja se bave pitanjima kako dosljednost ili nedosljednost verbalnih i neverbalnih signala poruke utiče na osjećanja i stavove publike. Tokom jednog takvog istraživanja, učesnici su dobili zadatak da ocjene različite govornike na osnovu toga jesu li zvučali iskreno ili neiskreno. Istraživači su došli do uvida da je 38% te evaluacije bilo zasnovano na tonalitetu glasa govornika (usponi i padovi u intonacijskim paternima). Ispitanici su čak 55% pažnje pridavali neverbalnim signalima, (držanje tijela, kontakt očima), a svega 7% njihove procjene zasnivalo se na riječima koje je govornik izabrao. Kao najkorisnije i najinteresantnije poruke, učesnici istraživanja su naveli upravo one teme koje su prezentovali govornici ocjenjeni kao veoma iskreni u nastupu!
Nisu bitne u tolikoj mjeri riječi koje biramo koliko način na koji ih izgovaramo. Ljudi mogu i zaboraviti većinu riječi koje su čuli tokom izlaganja ali će sigurno upamtiti kako su se osjećali slušajući našu poruku. To će utjecati i na njihov utisak da li je naše obraćanje bilo uspješno ili ne. Stoga je izuzetno važno da zvučimo uvjerljivo. Ovo ćemo najlakše postići kada zaista i vjerujemo u ono o čemu govorimo! Upravo zbog tog razloga su riječi našeg Poslanika a.s., imale ogromnu snagu, ostavljale jak dojam, pobuđivale na akciju, mijenjale ubjeđenja i mišljenja, podsticale na dobro i samopožrtvovanost kojoj nema premca. Ne kažemo da naši hatibi i vaizi nisu uvjereni u ono što govore, nego želimo da ono što govore bude njihov lični stav, proživljeno iskustvo koje odražava sklad između riječi i djela.
Poslanik a.s., je govorio: „Zaista u riječima ima magije.“ A Mark Fabija Kvintilijan, rimski učitelj govorništva iz 1. vijeka je rekao: „Srce i snaga pameti stvaraju govornika.”
Piše: mr. Bilal ef. Hodžić (www.preporod.com)
Sarajevo, 23. april 2016. (MINA) – Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini održao ja danas redovnu sjednicu pod predsjedavanjem predsjednika Hasan Čengića. Na današnjoj sjednici Sabor je razmatrao i usvojio izvještaji o radu Sabora za 2015. godinu, a razmatrani su također i usvojeni i izvještaji o radu drugih organizacionih jedinica Islamske zajednice.
Uvodnim riječima prisutnim sabornicima obratio se reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović. Reisu-l-ulema se u svom obraćanju osvrnuo na aktuelnu situaciju u našoj domovini te podnio izvještaj o radu.
Jedna od tema današnje sjednice Sabora bili su i izvještaj Rijaseta o razgovorima i postizanju dogovora sa pojedincima i skupinama, pripadnicima islama, koji nisu članovi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i koji nisu uključeni u džemate Islamske zajednice na teritoriji Bosne i Hercegovine te zaključak koje je po ovom pitanju donijelo Vijeće muftija na sjednici održanoj 11. aprila 2016. godine. S tim u vezi Sabor je donio i nekoliko zaključaka uputivši na taj način punu podršku naporima poduzetim u ovom procesu.
Sabornici su se danas dotakli i nedavnih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu koje je ova sud izrekao Radovanu Karadžići i Vojislavu Šešelju. Tim povodom izdata je izjava o ovim, kako je navedeno, zaprepašćujućim i neprihvatljivim presudama. „Neshvatljivo je i neprihvatljivo stanovište Tribunala da se u Zvorniku„ Bratuncu, Vlasenici, Foči, Prijedoru, Ključu i Sanskom Mostu nije desio zločin genocida, iako su političke, vojne i policijske strukture Republike Srpske po istom obrascu i u mnogo dužem vremenu djelovale kao i u Srebrenici. Neobjašnjivo je da je Radovan Karadžić, kao najodgovorniji politički i vojni funkcioner odgovoran za zločin genocida u Srebrenici, a da nema takve odgovornosti na ostalim prostorima ratnog djelovanja. Apsolutno je neodrživo da za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata nižerangirani vojni zapovjednici bivaju presuđeni na doživotni zatvor, dok kreator zločinačke politike i njihov vrhovni zapovjednik dobiva nižu kaznu“, navodi se između ostalog u ovoj izjavi.
Na sjednici je također tretirana i informacija Reisu-l-uleme o prihvatanju ostavke akademika prof. dr. Enesa Karića, direktora Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta te ostavke Muamer ef. Zukorlića sa mjesta muftije sandžačkog.
Na kraju treba dodati da su današnjoj sjednici pored sabornika prisustvovali i članovi Vijeća muftija te rukovodioci organizacionih jedinica Rijaseta.
(www.preporod.com)
„Hamza Humo“ sveukupni pobjednik osnovnih škola,
a Druga gimnazija srednjih škola
U subotu 09.04.2016. godine Osnovna škola ”Aleksa Šantić” u P. Hanu bila je domaćin 10. općinskog takmičenja iz Islamske vjeronauke.
U jutarnjim satima 40 učenika, predstavnika 15 osnovnih škola iz Zenice, i 9 srednjih, u pratnji svojih nastavnika i profesora organizovano su došli u prostorije naše škole gdje su ih srdačno dočekali vrijedni domaćini.
Po prijemu gostiju uslijedio je kratki program, a nakon toga uslijedilo je kratko obraćanje direktora škole gospodina Đemaila Pepića koji je nadahnut riječima ukazao na vrijednost znanja.
Nakon toga, obratio se glavni imam, mr. Jakub ef. Salkica, izražavajuči svoje zadovoljstvo, što je Medžlis Zenica i ove godine u prilici da organizira takmičenje, te iskazao zahvalnost direktoru i saradnicima na ukazanom gostoprinstvu. Nakon čega je upoznao takmičare o propozicijama takmičenja, te proglasio takmičenje otvorenim, nakon čega su učenici po razredima VIII i IX osnovne i I srednje školeraspoređeni u učionice i marljivo izrađivali svoje testove. U tom periodu nastavnici su nastavili druženje u kabinetu Islamske vjeronauke gdje su uz kahvu i skromnu zakusku razmijenili svoja iskustva. Po izradi testova učenici, njihovi pratioci i vrijedni domaćini su organizovalidoručak i prigodne poklone za sve učenike. U 11:30 uslijedio je proglašenje pobjednika i uručivanje priznanja i nagrada najboljima.
Od osmih razreda najbolji su bili:
1.Dženad Šabić– OŠ Hamza Humo
2.Adna Kaknjo– OŠ Aleksa Šantić
3.Fatima Durmić– OŠ Vladimir Nazor
Od devetih:
1.Merima Buljubašić– OŠ Hamza Humo
2.Surejja Alibegović– OŠ Meša Selimović
3.Adina Kahriman– OŠ Ćamil Sijarić
Od prvih srednje:
1.Benjamin Gačić– Druga gimnazija
2.Amila Mehić– Prva gimnazija
U ukupnom plasmanu najbolje rezultate ostvarile su sljedeće škole:
Na kraju je glavni imam Medžlisa Zenica mr. Jakub ef. Salkica uputio nekoliko veoma nadahnutih savjeta učenicima i nastavnicima i zaželio svima sreću u budućem radu. Potrebno je istači značaj ovakve vrste takmičenja i druženja učenika različitih škola, a čemu je najveći doprinos dao Medžlis IZ Zenica.
M. R. i M. A.
Medžlis IZ-e Zenica organizirao je takmičenje polaznika mektebske nastave iz kiraeta i testa općega znanja pod nazivom „Dan Kur ana” za 73 džemata-mekteba.
Takmičenje je održano u nedjelju, 10. 04. 2016. godine, sa početkom u 8 sati. Domaćin ovogodišnjeg takmičenja je džemat N. Radakovo za kiraet i OŠ Skender Kulenović za test općeg znanja.
Takmičenju su pristupila po dva takmičara iz svakog džemata za svaku kategoriju. Svim učesnicima (takmičarima i muallimima) obezbijeđen je topli obrok i prigodne nagrade, a nakon takmičenja svim takmičarima dodijelili poklone za učešće, a pobjednicima i njihovin muallimima (za prva tri mjesta) uz diplome i prigodne novčane nagrade, koje je obezbijedio Medžlis IZ-e Zenica.
Rezultati takmičenja:
I – TEST OPĆEG ZNANJA
2.Fatima Huseinspahić, džemat Gnjusi, muallim Halid ef. Dizdarevići
3.Nejra Osmanbašić,džemat Sejmen II, muallim, Elvir ef. Haskić.
II – KIRAET 1. KATEGORIJA (DO 12 GODINA)
1.Lejla Đerahović, džemat Sejmen II, muallim, Elvir ef. Haskić,
2.Ilhana Aščerić, džemat G.Mahala, muallim Ekrem ef. Aščerić,
II – KIRAET 2. KATEGORIJA (VIŠE OD 12 GODINA)
2.Hamza Patković, džemat Nemila, muallim Ismail ef. Jusufović i
3. Awad Abdulah, džemat Sejmen I, muallim hfz. dr. Safet ef. Husejnović.
U prilogu rezultati trećeg testiranja iz Sire – Životopisa Muhameda a.s. održanog 09. 04. 2016. godine u Prvoj gimnaziji u Zenici.
Kompletne rezultate možete naći na sljedećem linku:
Kako čovjek sazrijeva mnoge stvari koje ga prije nisu interesirale lagahno ulaze u domen njegova zanimanja. Kada nastupi vrijeme koje od njega zahtijeva da se izjasni o nečemu o čemu do tada nije razmišljao, ili barem nije mnogo razmišljao, ima dva izlaza: potražiti odgovore ili u knjigama ili kod učenih ljudi (alimâ), ili se osvrnuti na tradiciju koja, dakle, već postoji.
Prvi pristup je mnogo bolji i pouzdaniji jer svaka tradicija pored očuvanja predivnih šerijatskih propisa ljubomorno čuva i neke neutemeljene adete (običaje) a koji znaju čak i biti u suprotnosti sa Šerijatom.
Ipak, ukoliko tradicija nema nikakvih novotarija (novih propisa koji su suprotni Šerijatu) mnogo je pametnije i logičnije slijediti je negoli se otisnuti u praksu slijeđenje neke druge tradicije jer je nemoguće naći neku primjenu pravnih propisa toliko čistu da ne sadrži u sebi hama baš nikakav trag neke tradicije.
A svaka tradicija nastala je, što je veoma bitno, čak ključno, u određenim društveno-historijskim uvjetima i u krugu ljudi istoga ili sličnog kulturnoga miljea i istih ili sličnih mentalnih kvaliteta, tako da bi bezrazložno izbjegavanje neke tradicije a uvođenje neke druge moglo imati veoma loše posljedice.
Kako se naš prijatelj Samir jednostavno izrazio – ne mogu hurme uspijevati u Bosni a ni šljive u Saudijskoj Arabiji. Naš narod kaže da je šljiva bosanska hurma.
Nakon rata, u Bosni i Hercegovini je sve češća praksa klanja kurbana povodom rođenja djeteta, šerijatski poznatoga čina koji se stručno naziva akīka.
S Božijom pomoći, u ovome ćemo radu pokušati nešto reći o tome djelu i nastojati pokazati stav hanefijske pravne škole po tome pitanju.
A Allah uzvišeni pomaže kome hoće.
Hanefijska pravna škola zauzima stav: dozvoljeno je (mubāh) klati akīku ali taj postupak ne spada u djela koja je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rijetko radio pritom rekavši da je inače ta djela lijepo raditi (mustehab); tehnički rečeno, propis akīke je mubāh a ne mustehab.
Razlog zbog kojega hanefijska pravna škola akīku ne smatra mustehabom jeste što je nakon pravnoga “čišćenja” i prihvatanja predislamskoga običaja prinošenja žrtve za novorođenče došao propis o obavezi klanja kurbana, onome ko je to u mogućnosti obaviti. Tako hazreti Aiša kaže: “Udhija (kurban) derogira (poništava) svako žrtveno klanje činjeno prije“.
Ni naš rahmetli Muhamed Seid Serdarević u svome djelu “Fihul-ibādāt” ne spominje akīku.
Većina pravnih škola (džumhūr), osim hanefijske, kažu da, vezano za akīku, u djela koja je hazreti Muhammed, alejhisselam, radio ili preporučivao da se radi (sunnet) ne spada klanje ‘atīre (prvoga janjeta ovce).
Postoje predaje koje ‘atīru definiraju kao ovcu koju su klali predislamski Arapi u mjesecu redžebu. No, vjerovatno je ispravno gornje mišljenje jer ovca koju su Arapi klali u mjesecu redžebu u predislamsko doba naziva se redžebijja.
Tako se može reći da klanje ‘atīre nije sunnet, a klanje redžebijje je haram, budući da su predislamski Arapi u mjesecu redžebu tu žrtvu prinosili jednome od njihovih božanstava.
Po stavu džumhūra, izuzev, dakle, hanefijskoga mezheba, klanje akīke predstavlja sunnet za oca tek rođenoga djeteta, koji treba izvršiti od svoga imetka a radi bebe.
Akīka nikako nije obaveza (vādžib).
Napominjemo, hanefijski mezheb pravi razliku između vādžiba, djela za koja nismo posve sigurni da ih je dragi Bog propisao kao obavezu budući da nije decidno, jasno, kvalificiran, i farza, djela za koje se sigurno zna da ga je uzvišeni Gospodar zapovijedio. Kod drugih pravnih škola vādžib i farz su sinonimi, riječi istoga značenja.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:
“Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju“.
(hadis prenosi Selman ibn Amir, a bilježe Buharija, Ebu Davud i Ibn Mādže)
Hasan i Katade se drže doslovnoga čitanja teksta pa tumače gornji hadis kao obavezu samo za dječaka. Džumhūr smatra suprotno.
Rekao je naš hazreti Poslanik, alejhisselam:
“Svaki dječak vezan je za svoju akīku koja se za njega zakolje sedmi dan od rođenja, tada mu se nadije i ime i obrije glava“.
(hadis prenosi Semere, a bilježe Ebu Davud, Nisā’ī, Tirmizī, Ibn Mādže i Ahmed)
Džumhūr (većina pravnih škola) smatra da se kao akīka mogu klati deve, krave i ovce. Neki, opet, kažu da se ne mogu kao akīka klati krave i deve.
Malikijska pravna škola kaže da se kolje ovca, bilo za muško bilo za žensko novorođenče. Šafijski mezheb i hanbelijski mezheb kažu da se za muško novorođenče kolju dvije ovce, a za žensko jedna, na osnovu hadisa u kome se kaže da je hazreti Alejhisselam naredio: “da se zakolje za djevojčicu jedna ovca, a za dječaka dvije ovce“.
(hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Ahmed i Ibn Mādže)
Količinski ide sedmina ugojene deve ili sedmina krave, tojest, dozvoljeno je zaklati jednu devu ili kravu na sedmero novorođenčadi.
S obzirom da hanefijska škola ne nudi pravila za klanje akīke, jer kao što smo vidjeli, po hanefijskome mezhebu akīka je samo u kategoriji mubāha, mislim da je, u slučaju da neki hanefija ipak odluči zaklati akīku, najbolje da se za novorođenče zakolje ovan, ukoliko je to moguće.
Klanje ovna uopće nije nikakva obaveza. Razlog zašto ističem baš klanje ovna jeste predaja u kojoj se kaže da je hazreti Pejgamber, alejhisselam: “zaklao za hazreti Hasana i hazreti Huseina, alejhimesselam, po ovna“.
(hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježe Ebu Davud i Nesā’ī)
Akīka se kolje sedmoga dana od rođenja djeteta, te se i datum rođenja računa od toga sedmoga dana. Ako je dijete rođeno u noći datum rođenja se računa od slijedećega dana.
Malikijski mezheb kaže da se datum rođenja računa od dana kada se dijete rodilo, pod uvjetom da se rodilo pred ili u zoru (sabah). Ako je rođeno nakon zore datum rođenja se ne računa od toga dana već od sutradan.
Pohvalno je (mendūb) klati po danu.
Šafijski i hanbelijski mezheb zauzimaju stav da je dozvoljeno zaklati akīku i prije i nakon sedmoga dana.
Hanbelijska i malikijska pravna škola smatraju da akīku kolje samo otac djeteta. Malikijska pravna škola smatra da ne postoji obaveza da odrastao čovjek sebi kolje akīku, dok džumhūr daje osobi izbor, a hanbelijski pravnici smatraju da je čak mustehab da odrasla osoba sebi zakolje akīku ako to nije obavljeno po njenome rođenju, odnosno dok je bila mlađa. Akīka, kažu oni, nema svoje vrijeme.
Shodno hadisu koji prenosi hazreti Aiša a bilježi Bejheki, pred klanje osoba mora proučiti:
“Allāhumme, leKe ve ilejKe akīkate (pa se kaže ime djeteta kome se akīka kolje)“.
Mekruh je namazati osobu kojoj se kolje akīka krvlju akīke. Takav je bio predislamski običaj Arapa. Po tumačenju, na to se odnose već citirane riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam:
Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju, u smislu “otklonite od njega nečist, nemojte ga mazati krvlju akīke”.
Propisi su isti kao i propisi kurbana: meso se jede, meso se i dijeli, ništa se od akīke ne prodaje.
Sunnet je skuhati meso i njime nahraniti ukućane a drugi ljudi meso od akīke koje im je podijeljeno trebaju jesti kod svojih kuća.
Po malikijskoj pravnoj školi, mekruh je pozivati ljude na akīku.
Po istoj pravnoj školi, dopušteno je lomiti kosti akīke, ali taj postupak nije pohvalan.
Šafijski i hanbelijski mezhebi zauzimaju stav da nije mekruh lomiti kosti akīke, budući da za to nema valjanih dokaza koji bi upućivali na pokuđenost djela.
Ipak, kako navodi Zuhajlī: “Mustehab je razdvojiti udove akīke a kosti ne lomiti s nijetom da udovi djeteta budu zdravi”, a na osnovu predaje hazreti Aiše:
“Sunnet je dvije jednake ovce za dječaka, a za djevojčicu jednu, da se skuha lijepo, bez lomljenja kostiju, pa da se od toga jede, druge nahrani, udijeli, a sve to sedmi dan“.
Po jednome rivajetu (predaji), imam Ahmed dozvoljava prodaju kožice i glave akīke te da se taj novac podijeli kao sadaka.
Mustehab je da otac prouči novorođenčetu ezan na desno uho a ikamet na lijevo odmah po rođenju jer se prenosi da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Hasanu kada ga je rodila hazreti Fatima. Ovaj hadis prenosi Ebu Rāfi’, a bilježe Ebu Davud i Tirmizi.
Ovu predaju zabilježio je i imam Ahmed, s tim da se u njoj kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Huseinu.
Ibn Sunnī bilježi da je hazreti Hasan rekao:
“Kome se rodi dijete, pa mu prouči ezan na desno uho a ikamet na lijevo, tom djetetu neće nauditi padavica (ummus-sibjān)“.
Zuhajli veli da pojam “ummus-sibjān” označava jednu vrstu džinna (demona).
Također je sunnet da se na desno uho djeteta prouči trideset i šesti ajet iz sure Imranova porodica koji glasi:
(Ve innī u‘īzuhā biKe ve zurrijjetehā mineš-šejtānir-radžīm)
i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.
Makar novorođenče bilo i muško, ovaj ajet treba proučiti radi bereketa (blagoslova).
Po jednoj predaji koju bilježi Ibn Rezīn, hazreti Pejgamber, alejhisselam, proučio je na desno uho novorođenčeta suru Ihlas (Kul Hu vallāhu Ehad).
Sunnet je da se novorođenčetu hurmom natrljaju nepca, tako što će roditelj hurmu sažvakati a potom prenijeti (prstom) u djetetova usta barem malehni dio. Umjesto hurme može poslužiti i pitka voda. Predaju o ovim postupcima prenosi Ebu Musa, a bilježe Buharija i Muslim.
Mendub je ocu čestitati riječima:
“Bārekallāhu leke fil-mevhūbi leke, ve šekertel-Vāhibe, ve belega ešuddehū ve ruzikte birrehū.“
(Allah te blagoslovio u onom što ti je darovano, Darovatelju zahvalan bio, zrelost doživio i njegovom poslušnošću obdaren bio!)
A otac bi trebao odgovoriti zahvaljivanjem, naprimjer:
“Bārekallāhu leke, ve bāreke alejke“.
(Allah te blagoslovio i blagoslovljenim učinio!)
Mustehab je odsijeći djetetu kosu sedmoga dana po rođenju, taj dan mu ime nadjeti nakon klanja akīkete u vrijednosti težine ošišane kose dati zlata ili srebra kao sadaku. Tako je hazreti Pejgamber, alejhisselam, naredio hazreti Fatimi za hazreti Huseina. Ovu predaju bilježi Hākim, a sličnu vezanu za hazreti Hasana bilježi Ahmed, prenoseći je od Ebu Rāfi'a.
Mekruh je obrezati (osunetiti) dijete odmah po rođenju i sedmi dan.
Po stavovima hanefijske i malikijske pravne škole, obrezivanje muškoga djeteta (sunećenje) spada u pritvrđeni sunnet (sunnet mu'ekkide), a odstranjivanje sloja kožice kod ženskoga djeteta je mendub.
Šafijski mezheb je stanovišta da je sunećenje dječaka i odstranjivanje kožice djevojčicama farz.
Po hanbelijskoj pravnoj školi, sunećenje dječaka je vadžib, a odstranjivanje kožice kod djevojčica mendub.
Vrijeme sunećenja/odstranjivanja kožice određuje se shodno adetima (običajima) mjesta u kojemu novorođenče živi, s tim da malikijska pravna škola smatra da je mustehab to odgoditi dok dijete ne dođe u dob u kojoj mu je namaz obaveza, tojeste od sedme do desete godine.
Sunnet je da se djetetu nadije što ljepše ime, shodno predaji koju bilježi Ebu Davud:
“Na Sudnjemu danu prozivat će vas po vašim imenima, i imenima vaših očeva, pa nadjevajte što ljepša imena“.
Po predaji koju bilježi Muslim, najbolje je djetetu dati imena Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman (rob Svemilosnoga) jer ta imena uzvišeni Allah najviše voli.
Kod Ebu Davuda još stoji da je najpravije dati imena Haris i Hemmām. Prvo ime znači “onaj koji stiče”, dakle vrijedan, marljiv, a drugo “onaj koji se brine, stara”, dakle brižan po pitanju Drugoga svijeta.
Na završetku te predaje koju bilježi Ebu Davud kaže se da su najgora imena koja se mogu naditi djetetu Harb i Murra, jer prvo ime znači “rat” a u ratu se događaju odvratne stvari, a drugo ime znači “pelin”, “žuč”, dakle nešto gorko.
Kako bilježi Ebu Nuajm, Poslanik, alejhisselam, rekao je da djeci dajemo njegova imena ali ne i da im dajemo nadimke kao njegove.
Zuhajli kaže da je mekruh davati imena lošega značenja, kao “šejtan”, “zālim” (nasilnik), “šihāb” (šiljak), “himār” (magarac), “kulejb” (psić).
Sunnet je promijeniti ime lošega značenja. Kako bilježi Muslim, hazreti Pejgamber, alejhisselam, promijenio je ime žene koja se zvala ‘Āşija (neposlušna) u ime Džemila (lijepa, poslušna).
Da ne bi došlo do zabune, postoji ime ’Āsija, dakle bez ajina, ime počinje hemzetom, a znači “lječnica”. U jednini može također značiti i “stup”, “temelj”, a u obliku Esjā znači “žalosna”, “tužna”, “sjetna”.
Neise, dozvoljeno je djetetu dati više od jednoga imena, mada je hazreti Poslanik, alejhisselam, djeci nadjevao samo po jedno ime.
Nije dopušteno davati djeci imena “Melikul-emlāk” ili “Šāhāni šāh”. Oba imena imaju značenje “vladar svih vladara” a takav epitet može imati samo uzvišeni Allah.
U osnovi, nije dopušteno dati ime djetetu “Abdunnebijj” (rob Vjesnikov), naročito ako se riječ “nebijj” (vjesnik) odnosi na hazreti Pejgambera, alejhisselam, ili nekoga drugoga vjesnika.
Nije dopušteno ni nadjeti djetetu ime “Abdul-Ka‘aba” (rob Kabe) ili Abdul Uzzā (rob Uzzata, jednog od džahilijetskih kipova).
Haram je čovjeka nazivati po nečemu lošem, makar ta mahana i bila pri njemu, kao što je A‘ver (slijepac) ili A‘meš (čoro), s tim da ako se želi nekoga opisati osobi koja ne bi drugačije znala o kome se radi onda je dozvoljeno tako ga opisati ali nipošto ga time osloviti ili mu dati takav nadimak.
Dozvoljeno je davati lijepe nadimke, poput nadimaka plemenitih ashaba, radijallahu anhum, kao što je Omer Faruk (koji razlikuje istinu od neistine), Hamza Esedullah (lav Allahov), Halid Sejfullah (sablja Allahova).
Haram je davati imena čije značenje može stajati isključivo uz uzvišenoga Allaha, kao što je Kuddūs (Sveti), Berr (Dobrostivi), Hālik (Stvoritelj), er-Rahmān (Svemilosni).
Kao što smo u uvodu rekli, ovaj rad je nastao u želji da se pokaže prvenstveno stav hanefijske pravne škole po pitanju propisa klanja akīke.
Vidjeli smo da hanefijska pravna škola smatra da je ovaj propis dokinut te da ge ne treba obavljati, s tim da je obavljanje akīke dopušteno (mubāh).
Kod nas se sve do nedavno održavala tradicija u skladu sa stavovima hanefijske pravne škole. Naši stari uglavnom nisu klali akīku.
Po rođenju djeteta obavljali su sve što je u suglasnosti sa stavovima drugih pravnih škola. Dakle, nisu klalikurban zbog rođenja djeteta ali su naprimjer učili djetetu ezan i ikamet, ajet i suru, brijali mu glavu, i sve drugo što smo spominjali u ovome radu.
– Avnul-ma‘būd šerhu Suneni Ebī Dāvūd
– El-‘Askalānī, Fethul-Bārī
– Eš-Ševkānī, Nejlul-evtār
– Ibn Ebī Dekīka, el-Ihtijār
– Muhamed Seid Serdarević, Fikhul-ibādāt
– Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik
– Vehbe ez-Zuhajlī, el-fikhul-islāmi ve edilletuhu.
Piše: Samir Beglerović, (www.preporod.com)
U ponedjeljak,14.03. 2016. godine, u prelijepoj atmosferi džamije Gornja Mahala održana je druga ovogodišnja tribina koju organizuje džemat. Nakon mr. Džemal ef. Salkića,gost predavač bio je naš hafiz Husejn ef. Čajlaković, koji je i rođen u ovom džematu. Nadahnuto je, u prepunoj džamiji, govorio o porukama iz sura GAŠIJEH i FEDŽR.
Nakon predavanja, druženje sa hafizom nastavljeno je u mektebskoj učionici.
Piše: Ekrem ef. Aščerić
