Fetva: Hidžab jeste vjerska obaveza i odjevna praksa

Petak |17.Džumade-l-ula.1437 | 26.2.2016

Razmatrajući implikacije zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se daje tumačenje zakonskih odredbi o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu te odredbi o sudačkim i tužilačkim kodeksima, aktueliziranog u dopisu poslanom svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini, kojim se rukovodiocima pravosudnih institucija skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih simbola i obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine, na vjerske slobode i prava žena muslimanki koje nose hidžab, odnosno mahramu na glavi, posebno imajući u vidu pokušaje nekih članova VSTV-a da vlastitim tumačenjem opće zakonske odredbe podvedu hidžab/mahramu pod ovu zabranu, upuštajući se pri tome u tumačenje islamskih simbola i obilježja, a što nije u njihovoj nadležnosti niti kompetenciji, Vijeće muftija je na svojoj Šestoj redovnoj sjednici održanoj 16. džumade-l-ula, 1437. god. po H./25. februara 2016. godine u Sarajevu donijelo sljedeću

F E T V U

Hidžab, odnosno mahrama koju nose muslimanke, jeste vjerska obaveza i odjevna praksa muslimanke propisana osnovnim izvorima islama, Kur'anom i Sunnetom te idžmaom. Svevišnji Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se… (El-Ahzab, 59);
A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje… (En-Nur, 31).
Znameniti komentator Kur'ana Ibn Abbas, r.a., protumačio je da se riječi osim onoga što je ionako spoljašnje odnose na lice i šake.
Na obaveznost hidžaba ukazuje i hadis Božijeg Poslanika, a.s., koga je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu od Aiše, r.a., u kome se navodi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao Esmi, kćeri Ebu Bekrovoj: „Esma, kada žensko postane punoljetno, nije dozvoljeno da joj se vidi išta drugo osim ovoga i ovoga, pokazavši na lice i šake.“
Općepoznato je da su muslimanke u vrijeme Poslanika, a.s., i kasnijih generacija, slijedeći spomenutu kur'ansku naredbu i Poslanikovu, a.s., uputu, nosile hidžab.
U fikhskim djelima se spominje idžma’ – jednoglasnost uleme o obaveznosti hidžaba za ženu muslimanku.
U užem značenju pojam hidžab se koristi kao sinonim za pokrivanje glave mahramom, a u širem smislu kao poseban stil odijevanja koji je u skladu s islamskim normama. U odnosu na međunarodne kodifikacije ljudskih prava hidžab spada u domen ispovijedanja vjere.
Prema tumačenju naše (hanefijske) pravne škole te većine ostalih pravnih škola i samostalnih mudžtehida, hidžab u širem smislu podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela izuzev lica i šaka. Pokrivanje lica (nikab, burka, feredža) ne spada u vjerske obaveze muslimanke.
Hidžab, odnosno mahrama u islamskoj tradiciji, ne tretira se kao poseban vjerski simbol i obilježje, kao što to nisu ni ostali odjevni predmeti kojima se pokrivaju drugi dijelovi ljudskog tijela a koji, također, čine sastavni dio odjevne prakse muslimanke, te stoga ne mogu biti obuhvaćeni zakonskom odredbom o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama.
Podržavajući načelno zakonsku odredbu o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama, kao i princip odvojenosti vjerskih institucija i države, te uzimajući u obzir činjenicu da mahrama koju nose muslimanke ne predstavlja simbol i obilježje islama, Vijeće muftija smatra da bi zabrana nošenja mahrame ženama muslimankama u pravosudnim i drugim institucijama predstavljala flagrantan oblik diskriminacije i kršenje njihovih vjerskih i ljudskih prava.
Uzimajući u obzir činjenicu da Kur'an na više mjesta izričito naređuje da se prilikom suđenja i svjedočenja primjenjuje princip istine i pravde, makar to bilo i protiv bližnje rodbine, jasno je da nema mjesta bojazni da bi nošenje mahrame, kao manifestacije prava na slobodu vjere, moglo uzrokovati vjerski motiviranu pristrasnost. Nekorektno je i nepravedno pripisivati nekome pristrasnost na osnovu Ustavom i zakonom zagarantiranog manifestiranja prava na slobodu vjere.

Husein-ef. Kavazović
Reisu-l-ulema

Imam Ebu Hanife

Ponedjeljak |13.Džumade-l-ula.1437 | 22.2.2016

Poznat je i po nadimku Najveći Imam – Imam-i-E’azam, a učestalije je njegovo ime po kuniji “Ebu Hanife”. Pravo ime mu je bilo Nu'man ibn Sabit. Rođen je u gradu Kufi (u današnjem Iraku) 80. godine po Hidžri (689. godine po Miladu). Rođen je u trgovačkoj porodici. Porodica Imama je bila perzijskog porijekla, a porijeklo je vezala i za ashaba časnog Poslanika, s.a.v.s., Selman El-Farisija, r.a.

Otac Imama Ebu Hainfe je u Kufi sreo Imama Ali ibn Ebi Taliba, r.a., koji je za njega i njegov porod činio dovu, a neki kažu da je sevep ove dove Ebu Hanifa. Hadis koji prenose Buharija i Muslim kaže da Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “kad bi vjera samo na sedmericu pala, čak i onda bi je se osoba iz Perzije prihvatila, ili jedan između perzijanskih potomaka bi zasigurno je pronašao.” Imam Sujuti, šafijski znalac, rahmetullahi alejhi, je prokomentarisao: “Govorilo se, a o tome su se svi slagali, da se ovaj hadis odnosi na Imama Ebu Hanifu.”

Kufa je u vrijeme rođenja Imama bila veliki centar znanosti i učenosti. U njoj se nastanio veliki broj časnih ashaba Poslanika, a.s., Zbog prisustva ovih poštovanih ljudi koji su potakli toliko interesa za Hadis i Rivajet, praktično svaka kuća u Kufi je postala centrom ovih učenjaka i njihovih disciplina.

U svom početku, Imam Ebu Hanife se nije bavio naukom. Međutim, koincidencijom, dok je jednog dana prolazio pokraj kuće Ša’bija (priznatog “Velikog učenjaka” među tabi’inima), Ebu Hanifa je pozvan unutra od strane Šejha koji ga je uzeo sebi za studenta. “Gdje ideš mladiću?” – upitao ga je Ša’bi. Ebu Hanifa mu je kazao ime trgovca kojeg ide da posjeti. “Htjeo sam pitati”, kazao je Ša’bi, “Čije časove pohađaš?” “Ničije” odgovorio je Imam sa žaljenjem. “Vidim znakove inteligentnosti u tebi” počeo je Ša’bi, “Trebao bi sjediti u društvu učenih ljudi.” Nakon ovog susreta mladi Imam je otpočeo svoju potragu za znanjem.

Imam Ebu Hanifa je znanje sticao od preko četiri hiljade ljudi. Među njegovim učiteljima su bili najeminentniji ljudi tog vremena sa senedom koji se vezao za brojne ashabe, r.a. Sam je bio blagoslovljen da se sretne neke od ashaba: Enesa ibn Malika, Abdullaha ibn Avfa i Sehl ibn Sa’ada, r.a., što mu je dalo da bude svrstan među tabi’ine (nasljednike ashaba).

Među šejhovima pred kojima je Imam Ebu Hanife učio bio je Hammad ibn Sulejman. Pridružio se njegovoj halki (krugu) kada mu je bilo 22 godine, a do tada je već bio dobrano poznat u raspravama. Studirao je kod ovog šejha do njegove smrti, da bi nakon toga preuzeo njegovu kružok (halku) kada mu je bilo četrdeset godina.

Šu’be, vodeći muhaddis koji je napamet znao dvije hiljade hadisa je također bio učitelj Ebu Hanife. Šu’be je bio mnogo naklonjen Ebu Hanifi, rekavši jedno: “Kao što znam da je sunce sjajno, znam da su učenost i Ebu Hanifa dva duplikata jedno drugom.”

Imamova potraga za znanjem ga je neizbježno odvela do Svetih Hramova, u vrijeme kada je Mekka bila centar učenosti. U njoj je nekoliko priznatih autoriteta Hadisa, koji su se sreli sa Poslanikovim, a.s., ashabima, osnovalo svoje vlastite škole. Među njima je bila škola ‘Ata’a bin Rebbaha. ‘Ata je bio poznati tabi’in koji se družio sa većinom ashaba i stekao je iz ovog druženja izniman stepen autoriteta. Lično je tvrdio da je sreo dvije stotine ljudi koji su se družili sa Časnim Poslanikom, a.s. Svi ugledni ashabi su potvrdili njegovu učenost. Abdullah ibn Omer, r.a., sin halife Omera je imao običaj kazati: “Zašto ljudi dolaze meni kada imaju ‘Ata’a bin Rebbaha da njemu idu?”

Od drugih muhaddisa Mekke čije je časove Imam pohađao bio je ‘Ikrime. On je bio rob i učenik Abdullaha ibn Abbasa, koji ga je uz veliku brigu i pažnju školovao, učinivši ga tako sposobnim da je on, za svoga života dao Imamu Ebu Hanifi dozvolu (idžazu) da može davati lične prosudbe (fetve) i odredbe. Imam Ebu Hanife je bio prvi koji je analizirao islamsku jurisprudenciju, podijelio je u oblasti, razlučio njena pitanja i odredio mjerila i kriterije za analitičko rezonovanje (kijas).

El-Hafizu-l-Kebir Ebu Bekr Ahmed el-Harizmi je napisao u svojoj knjizi (Musnedu), Sejfu-l-Eimme prenosi da kada bi Imam Ebu Hanife izveo stvar (pitanje) iz Kur’ana i Hadisa, ne bi dao odgovor zapitaniku dok to svi od njegovih studenata ne bi potvrdili.

Hiljadu Ebu Hanifinih učenika je pohađalo njegove časove kada je poučavao u gradskoj džamiji Kufe. Četrdesetorica od njih su bili mudžtehidi. Kada bi pronašao odgovor za neku stvar, savjetovao bi svoje studente koji bi to zajedno dalje izučavali, a kada bi oni postigli suglasnost oko toga da je isto u skladu sa Kur’anom i Hadisom i sa riječima ashaba, on bi se obradovao govoreći: “Hvala Allahu, Allah je najveći!”, a svi prisutni bi ponovili njegove riječi. Onda bi im rekao da to zapišu. Ibn ‘Abdu-l-Berr navodi u El-Intiqa djelu, Abdullah ibn Ahmed ed-Dawraqi je kazao: “On je pouzdan prenosilac (sukkah), nikad nisam čuo nikog da ga je iko oslabio ili doveo u pitanje. Tako da mu je Šu’be pisao (za hadise) i naredio mu da prenosi hadis.”

Ibn Hadžer je kazao u stavku o Haridž ibn Es-Saltu, u svom djelu Tehzibu-t-tehzib, da je Ibn Hejseme kazao: “Ako Eš-Šu’bu prenosi od nekoga i imenuje ga, taj čovjek je pouzdan (sikah) i njegovo prenošenje se uzima kao dokaz (juhtedždžu bi hadisihi).”

Mnogi poznati šejhovi su prenosili od Imama Ebu Hanife. Imenovaćemo samo nekoliko: Es-Sevri, Ibnu-l-Mubarek, Hammad ibn Zejd i Adu-r-Rezzak (jedan od Buharijevih šejhova), El-Mizzi u djelu Tehzibu-l-Kemal imenuje oko stotinu imena onih koji su prenosili od Imama Ebu Hanife. Zabilježeno je da je Imam Šafija, r.a., kazao: “Sva učenjaci (ljudi) fikha su djeca Ebu Hanife.” “Ja ništa od znanja ne bih stekao da to nije bilo za mog učitelja. Svi znani ljudi su djeca uleme Iraka, koji su bili učenici kufanske uleme, a oni su bili učenici Ebu Hanife.”

Hanefijski mezheb, nazvan po Imamu se raširio nadaleko i naširoko tokom vlasti Osmanske carevine. Danas, više od polovine muslimana na Zemlji svoj ibadet obavljaju sukladno hanefijskom mezhebu. Hanefijska škola je odlučivala sudske slučajeve u većini islamskih zemalja, tokom velikog dijela islamske historije, uključujući ovdje periode Abbasija i Osmanlija. Nije samo izvanredni um i znanje Imama Ebu Hanife ono čemu se treba diviti i poštovati ga već su to i njegov primjerni karakter i pobožnost.

Zehebi piše: “Izvješća o njegovoj pobožnosti i predanosti su dostigla stepen tevatura” ( neslomljenog lanca predaja). Zbog njegovog permanentnog kijama nadijevali su mu ime “Vješaljka” “Stub”. Ćesto je učio čitav Kur’an u svojim noćnim namazima. Obavljao je sabah sa abdestom od jacije četrdeset godina (jer bi klanjao po cijelu noć).

Prenosi se da je cijeli Kur’an proučio sedam hiljada puta na mjestu gdje je umro. Zarađivao je za život trgovinom, odašiljući robu na druga mjesta, a sa zaradom je podmirivao potrebe svojih studenata. Mnogo je davao za dobrotvorne svrhe i svakog petka bi podijelio dvadeset zlatnika siromašnima za duše svojih roditelja. Godine 146. po Hidžri, Ebu Hanifa je strpan u zatvor od strane Mensura, tadašnjeg vladara, nakon što je Imam odbio da kaže da je Mensur pravedni Halifa, kao i zbog odbijanja pozicije predsjednikovanja Vrhovnog suda. Dok je bio u zatvoru Imam Ebu Hanife je udaran štapom. Mensur se pokajao i poslao Imamu novac, da bi opet bio odbijen od strane Ebu Hanife. Do tada Ebu Hanifa je postao dobro poznat i hiljade ljudi su se skupljale da ga sretnu i potraže njegovo mišljenje gdjegod je išao. Njegovo zatvanje nimalo nije umanjilo njegovu popularnost, a Mensur je shvatio da se prema Imamu mora ponašati pažljivo, tako je dozvolio da podučava dok je još bio u zatočeništvu.

Vladar Mensur je naposljetku odlučio da se kutariše velikog Imama i naložio da ga otruju. Ebu Hanifa je osjećajući djelovanje otrova, pao na namazu, a umro je mjesecu Redžebu. Vijesti o Imamovoj smrti su se proširile nadaleko, a hiljade su se skupile pred zatvorom. Kadija grada ga je okupao, i cijelo vrijeme ponavljao: “Tako mi Boiga, bio si najveći fakih i najpobožniji čovjek našeg vremena…” Kada su kupanje završili toliko se mnogo ljudi skupilo da mu je na dženazi prisustvovalo pedeset hiljada ljudi. Veliki Imam je umro u Bagdadu 150. godine po Hidžri. Imao je sedamdeset godina.

Neka Allah bude s njim zadovoljan. Amin.

Priredio: M. K. (www.preporod.com)

Hutba o hidžabu

Ponedjeljak |6.Džumade-l-ula.1437 | 15.2.2016

يَا بَنِي آدَمَ قَدْ أَنْزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْآتِكُمْ وَرِيشًا وَلِبَاسُ التَّقْوَى ذَلِكَ خَيْرٌ

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Cijenjena braćo i sestre!

U vrijeme opće razgolićenosti, koja nažalost, nije mimoišla ni islamski svijet, pitanje odijevanja i pokrivanja stidnih dijelova tijela, u cilju zaštite moralnog integriteta muslimana i muslimanke, nameće se kao bitno i veoma važno pitanje. Propisi o odijevanju ukazuju na razliku između čovjeka i životinje, a jedna od prvih naredbi Ademu a.s. i njegovoj ženi Havvi, još u Džennetu, je bila vezana za pokrivanje stidnih mjesta.

فَلَمَّا ذَاقَا الشَّجَرَةَ بَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا وَطَفِقَا يَخْصِفَانِ عَلَيْهِمَا مِنْ وَرَقِ الْجَنَّةِ وَنَادَاهُمَا رَبُّهُمَا أَلَمْ أَنْهَكُمَا عَنْ تِلْكُمَا الشَّجَرَةِ وَأَقُلْ لَكُمَا إِنَّ الشَّيْطَانَ لَكُمَا عَدُوٌّ مُبِينٌ

„…A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam: ’Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’” (Al-A'raf 22)

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Premda smješteni u Džennetu, naš praotac i pramajka, obdareni stidom i čestitošću pokrili su stidna mjesta. Objavljenim ajetima se također daju dvije važne dimenzije odjeće, kao blagodati, svojstvene samo čovjeku, od svih drugih stvorenja:

– Odjeća je za naše tijelo pokrivka, zaštita, ukras, predmet divljenja i uljepšavanja

– Odjeća čestitosti je za našu dušu straža na vratima bolesti srca i duše.

Kao što je tijelo izloženo različitim uticajima vrućine, hladnoće, bolesti, tako je i duša izložena uticajima zavisti, mržnje, gibeta, sumnje. I od jednog i drugog, Gospodar je, iz Svoje milosti, dao zaštitu.

Propis pokrivanja tijela je usklađen potrebama ljudske prirode a u cilju zaštite moralnosti kao bitne pretpostavke za krepostan život s kojim će biti zadovoljan naš Gospodar. Ovaj propis prati ljudsku povijest od prvog čovjeka i u svakom vremenu će iznova biti aktuelan i važan.

Hidžab je uvijek bio osjetljivo pitanje, čak i među samim muslimanima i muslimankama, ali je ovo pitanje ponovno došlo u fokus svjetske pažnje, donošenjem zakona u nekoliko evropskih zemalja, Francuska, Njemačka a evo i u Bosni i Hercegovini, o zabrani nošenja hidžaba u državnim institucijama.

Za žene koje nose hidžab, istina je više nego jasna, ali za one sa malo znanja a previše predrasuda, hidžab izaziva niz polemika, nejasnoća, osuda i nepravde.Feministkinje i zapadni mediji često prikazuju hidžab kao simbol ugnjetavanja i ropstva žena. Ovakav pogled plod je predrasuda, a nerijetko i otvorenog kulturnog imperijalizma zapadne kulture.Žene su potlačene, širom svijeta, zbog socioekonomskih razloga, čak i u zemljama u kojima žene nisu nikada čule za hidžab. Prikazivanje slika golih žena u reklamama i industriji zabave mnogo bi se više mogao okarakterisati kao simbol represije, ugnjetavanja i ropstva.

Pokrivanje glave i kose, starija je i rasprostranjenija pojava, od objave u Islamu, kao i običaj dodatnog pokrivanja odjećom za izlazak.Realnost pokrivanja hidžabom otkriva nam se u propisima svih objavljenih vjera, onih koje dolaze sa jednog Izvora, od Allaha dž.š. Hidžab je bio naređen, kao čin skromnosti i pokornosti i u Judaizmu i kršćanstvu, što je vidljivo iz pokrivanja ortodoksnih jevrejki i kršćanki, a posebno časnih sestara. Sasvim je razumno pitati:“ Da li ste ikada vidjeli sliku Merjeme (Marije) majke Isa a.s. (Isusa) a da je bez hidžaba?“. Sa konačnom Porukom, datom Muhammedu a.s. propis o hidžabu je potvrđen i završen.

Allah dž.š. u Časnom Kur'anu veli:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُلْ لِأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاءِ الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِنْ جَلَابِيبِهِنَّ ذَلِكَ أَدْنَى أَنْ يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَحِيمًا

„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“. (Al-Ahzab 59)

Dijelovi tijela koji trebaju biti pokriveni nazivaju se avret, a on je kod žena jasno definisan hadisom Poslanika a.s. koga pipovijeda Aiša r.a., da kada je jednom Esma r.a. kćerka Ebu Bekra r.a. ušla u tankoj odjeći kod Allahovog Poslanika, on se okrenuo i rekao: “O Esma, kada žena dostigne pubertet, nije dozvoljeno da otkrije bilo koji dio osim ovog“, a zatim pokaza na svoje lice i šake. (prenosi Ebu Davud)

Hidžab je arapska riječ koja znači zavjesa ili pokrivanje. Šerijatski, hidžab znači način odijevanja kojim se prekriva cijelo tijelo osim lica i šaka, a simboličko značenje hidžaba je skromnost, privatnost i moral.

Hidžab je odgovor muslimanke na naredbu Uzvišenog Allaha dž.š. da se samo Njemu robuje i izvrši ono što On traži od nje. On je ibadet kojim se traži Allahovo zadovoljstvo i sticanje sevaba za koje se dobivaju nagrade na budućem svijetu.

Nakon odaziva na naredbu dolaze blagodati koje izvršavanje ovog propisa nosi sa sobom:

– On je izraz skromnosti i poslušnosti Gospodaru. Oni s kojima dolazi u susret u društvenom životu, mnogo će više primjećivati šta žena govori, osjeća, kako razmišlja, od toga kako izgleda. Uz hidžab žena ne mora očekivati da radi šta je poželjno u društvu, niti iskorištavati svoju ljepotu da bi dobila priznanje i prihvaćanje od onih oko nje.

Poslanik a.s. kaže: „Kada vjernikovo srce zastrepi od straha prema Allahu dž. š. spadaju s njega grijesi kao lišće s drveća.“

– Islam je uveo hidžab kao dio pristojnosti i skromnosti u interakciji između pripadnika suprtonog spola. Iznenađujuće zvuči, da društvo koje pokazuje toleranciju prema onima koji bi željeli hodati unaokolo u toplesu, a teško ili nikako, ne može tolerisati ženu koja po sopstvenom izboru nosi hidžab.

Omer r.a. je rekao: „Onaj ko se postidi, sakrit će se, onaj ko se sakrije pobojat će se, a onaj ko se poboji zaštitit će se.“

– Hidžab je vanjski izraz identiteta muslimanke. Iako se nošenjem hidžaba prezentira vjerski identitet muslimanke, on u islamskoj tradiciji nije shvaćen kao vjerski simbol ili obilježje, niti kao sredstvo islamske misije (da’ve), nego kao sastavni dio vjerskih propisa o pristojnom odijevanju. Samim susretom s njom jasno vam je s kim razgovarate i u šta vjeruje, kakva su joj uvjerenja.

– Žena hidžabom svjedoči svoju ženstvenost, stvarajući jasnu razliku sa odjećom koju nose muškarci.

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.“ (Sahihul-Buhari)

– Hidžab je stražar protiv bilo kakvog napada. On ženu usmjerava u pravcu pokazivanja čari svome suprugu, a istovremeno joj pravi zaštitu u javnom prostoru. Allah dž.š. objavljuje:

ذَلِكَ أَدْنَى أَنْ يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ „…Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti“. (Al-Ahzab 59)

Kreirajući svoj život, unutar porodice, ili pak u društvenom životu, žene su bile i ostat će naše majke, sestre, supruge, kćeri. Kao nježnija bića, izložene su svakoj vrsti izazova i pritisaka, a njihove odluke da svoje tijelo zaštite od pogleda drugih, kao i hidžab, njihovo je pravo na samostalni izbor. U tom pravcu moraju dobiti našu punu podršku, posebno nas, vjernika.

Podsjećajući na 01. februar, Svjetski dan hidžaba, dižemo svoj glas protiv sramnih odluka i zakona koji diskriminiraju, ignorišu, ponižavaju i stigmatiziraju ženu koja je odlučila da svojim hidžabom potvrdi svoj identitet.

Istovremeno, imajući u vidu sve probleme s kojima se susreću, podržavamo svaku ženu koja svoju odanost Gospodaru iskazuje na način pokrivanja hidžabom.

Današnju hutbu završavamo dovom koju je učio Poslanik a.s. prilikom oblačenja odjeće:

“Hvala Allahu, Koji mi je dao lijepu odjeću da lijepo izgledam među ljudima i da pokrijem svoje stidno mjesto.“ (Ahmed i Ebu Ja'la)

Hatib: Vehid ef. Arnaut

Tvoj facebook si zapravo ti!

Ponedjeljak |6.Džumade-l-ula.1437 | 15.2.2016

Istraživanje je, kroz eksperimente, pokazalo da tzv. rupe u pamćenju uzrokuje prolazak kroz vrata na način da taj čin služi kao granica događaja u umu koji razdvaja epizode aktivnosti i pohranjuje ih u memoriju. Zbog toga je prisjećanje odluke ili aktivnosti obavljene u drugoj sobi teže jer je ista već pohranjena u zaseban odjeljak pamćenja. Naizgled, zvuči bezazleno. No, naizgledno posmatranje fenomena nikada nije urodilo plodnim promišljanjima, niti platformama pogodnim za diskusiju. Zamislimo, zato, da se naše svakodnevne aktivnosti odvijaju u različitim „sobama”, gdje ćemo pod „sobama” podrazumijevati kuću u kojoj stanujemo, džamiju u kojoj klanjamo, kancelariju u kojoj radimo, fakultet na kojem učimo, caffe u kojem se družimo sa prijateljima… Naravno, nećemo zaboraviti niti jednu od najvažnijih soba današnjeg mlađahnog, samosvjesnog i pametnog čovjeka – internet. Zaboravljamo li kako smo se ponašali i ko smo bili u jednoj „sobi” nakon što pređemo u drugu?

Odnos muhammedanskih osobina i „soba”Imena po kojima je naš Poslanik, alejhi-selam, bio poznat još prije poslanstva bila su es-Sadik (Iskreni) i el-Emin (Povjerljivi). Ugledajući se na njega, ove dvije osobine bi svakom vjerniku trebale biti zvijezde vodilje kroz sumaglicu zvanu dunjaluk.

Iskrenost se najčešće ogleda u dosljednosti. Dosljedan čovjek u svim „sobama” drži do istih principa. On nastoji da mu riječi ne odudaraju od njegovih djela. Takav čovjek neće u javnosti govoriti o poštivanju svojih ukućana i istovremeno ugnjetavati svoje. On neće u džamiji/tekiji hvaliti svoju ljubav prema noćnim ibadetima, a ujutro ne ustati na sabah-namaz. Neće sebi dopustiti strahoklecajuće uvažavanje radnih kolega preko dana, a preko noći transformaciju u nadobudnog omladinca od čije arogancije, manipulativnosti i ismijavanja neće ostati pošteđen niko ko mu zapadne za oko. Povjerljivost je druga osobina. Povjerljiv čovjek gleda da ne iznevjeri povjerenje stavnovnika ni jedne „sobe”, pa šuti o porodičnoj intimi, ne otkriva poslovne tajne, ne iznevjerava džematske dogovore, čuva prijateljevo povjerenje. Ukoliko mu se ipak desi da iznevjeri ove muhammedanske osobine – on priznaje sebi da je bio nedosljedan i neiskren, pa moli Uzvišenog Gospodara da ga sačuva od vlastitog bezobrazluka i pokvarenosti i svega na šta je spremna nefsi-emmara u nama.

„Soba” zvana internet

„Soba” u kojoj je najteže ostati dosljedan sebi i kroz čija vrata prolazak poput lahora odnosi iz pamćenja našeg omladinca ono što je radio, govorio i mislio u prethodnoj „sobi” – zove se internet. Paljenjem računara i prolaskom kroz ta čudnovata vrata osoba doživljava strašno prosvjetljenje – osjeća kako mu misli pulsirajući hoće iskipiti iz glave pa ih žuri ispisati, šteta je da propadnu. Osjeća on i talase hrabrosti i odvažnosti koji zapljuskuju njegovo misleće biće – sada će svojim tipkanjem voditi džihad. Otvorit će forum i baciti rukavicu u lice svim neistomišljenicima, te anonimno pisati o najnovijem lopovluku nekog od poznatih imena IZ-e, bez da išta može dokazati. Ukoliko mu se neko suprotstavi, svjetlost monitora će mu na čelu osvijetliti zacrvenjelu žilu, a ego će smisliti masu nadripametnih i ismijavajućih rečenica kojim će dotući svog oponenta.

Hrabriji će se okaniti džihada anonimnih, pa će napisati potpisani tekst. Allah bio zadovoljan onima koji pišu tekstove sa jednim ciljem – dosezanja istine, no nije rijetkost naići na tekstove koji su sami sebi cilj. U njima se autor razbacuje megalomanskim rečenicama, pa da bi shvatio slijed njegovih misli, čitalac se u nekom trenutku uhvati kako čita razrogačenih očiju – kao, lakše će uhvatiti poentu. U takvim tekstovima se najčešće na pretjeran način kritikuje osoba sa čijim idejama se autor ne slaže pa iz teksta čitalac može pomisliti da se radi o, ako ne i, priličnom neprijatelju muslimana i BiH. A najčešće nije tako. Jasno je da nam nedostaje husnu z-zanna (lijepog mišljenja o muslimanima), pa nerijetko – umjesto da osjetimo samilost spram griješnika – iskorištavamo njega i njegov grijeh kao sredstvo vlastitog probitka i izgradnje „čuvenja”, dok ga punih usta kritikujemo sa visine.

„Faceroom”

Nekidan mi jedna tinejdžerka prvo zabrinutog, pa onda i namrštenog lica reče: „Znaš, tvoj facebook je zapravo ti!” Ni ne sluteći šta je upravo rekla, okrenula se i napisala novi status o ispraznosti života. Naravno, nisam se složila sa njom, no to više nije bilo ni važno jer je pažnju usredsredila na „lajkovanje”. Facebook (u daljem tekstu faceroom; eng. room – soba) je „soba” u kojoj je najlakše biti neko drugi, odnosno zaboraviti na ono što smo radili prije nego što smo ušli u nju. Iskoristit ćemo taj vlastiti medijski prostor da prezentujemo svoje ideje, osjećaje, stavove i neslaganja sa drugima – pri tome pazeći da izgradimo što ljepšu, pametniju i neviniju sliku o sebi. Kritikovat ćemo novi tekst dr. Hafizovića/dr. Latića u Oslobođenju, arduana stil odijevanja naših djevojaka, prosidbu na nedavnom koncertu održanom u Zetri (…) na način kao da smo svjetlosnim miljama daleko od vlastite lošosti čije smo žrtve bili upravo taj isti dan. No, u drugoj „sobi”! Pa smo prolaskom kroz vrata zaboravili da smo prepisivali ispit na fakultetu, povrijedili smo momka/djevojku na bi-gajri-hak, iznevjerili prijatelja koji nam je vjerovao (…) Ne, ne kritikujem kritike niti kritičare. Treba ukazivati na loše pojave. Kritikujem zajapurene načine upućivanja kritike, uzdizanja sebe iznad njih i zaboravljanje samokritike. Na početku sure el-Mutaffifun se govori o onima koji pri mjerenju zakidaju: punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar.

Piše: Emina Ćeman (www.preporod.com)

Zablude 21. stoljeća: Gdje smo to izgubili sebe?

Četvrtak |2.Džumade-l-ula.1437 | 11.2.2016

Dragi svi,

u 21. stoljeću ljudi imaju najviše bogatstva, a najmanje su sretni. Sve im je dostupno i tehnološki su najnapredniji, ali izgubili su sebe. Javnost je u stalnom grču, strahu, šoku i svađi. Rasuđuje se po emocijama i interesima, pa je svijet uredno u neredu.

A šta možemo kazati o ljudima koji su izgubili sebe? Ovo je vrijeme kad se vlada svima, ali ne i sobom. Vrijeme u kojem je važnije šta drugi misle o nama, nego mi o sebi. Sebičnost kao drugarica, novac kao jedini cilj, politika i nacija kao primarni identitet, prijateljstvo kao interes, vjerski osjećaj kao sredstvo manipulacije…

Isključivost je najveći imperativ, istomišljenici su jedina braća, a političke stranke su majka. Obrazovanje je jedna prevara, ali je laž najčešća istina. Užitak je jesti i gledati golotinju. Strast je beskrajno mahalanje, talasanje, linčovanje, sataniziranje i ubijanje. Dobronamjerni neistomišljenici najveći su neprijatelji, jer jedino još oni upozoravaju na greške. Pravda je ono što zastupa rulja, masa koja se krije iza lažnih imena i prezimena. Protesti za “bolje sutra” sredstvo su u rukama manipulatora. Ako i čujete za istinske pravednike, oni su češće pod zemljom, nego na njoj.

Komunikacija s drugima i drukčijima je smrtni grijeh. Što manje znaš o “njima”, lakše, više i kvalitetnije mrziš. Privatnost i intima su sebičnost, jer nije sreća ako nije na društvenim mrežama. Vrijeme više nije novac, sad je informacija moć. Što više informacija, to manje koristi u životu, što više medija, to manje objektivnosti, što više negativnosti, to više želje za krvlju.

Zvjeri koje poznajete iz horor-filmova umiljate su u usporedbi s onim šta kriju ljudska prsa. Svi su veliki, uspješni, najbolji, najsposobniji, a ipak duboko u sebi isfrustrirani, nesretni i bezvoljni. Živote provode negdje u prošlim sretnim danima ili u budućim imaginarnim idealnim mjestima. Prisutni su svugdje, ali ne i “sada”, u ovom trenutku. StrIsključivost je najveći imperativ, istomišljenici su jedina braća, a političke stranke su majka. Obrazovanje je jedna prevara, ali je laž najčešća istina. Užitak je jesti i gledati golotinju. Strast je beskrajno mahalanje, talasanje, linčovanje, sataniziranje i ubijanje. Dobronamjerni neistomišljenici najveći su neprijatelji, jer jedino još oni upozoravaju na greške ah je živjeti “sada”, misliti i raditi bez lutanja po imaginarnom idealnom svijetu.

Čovječanstvo u 21. stoljeću razgovara, ali sagovornici ne čuju jedan drugog. Odsutni su. Odjavljeni iz uma. Za sve nesreće u svijetu krivi su “moćnici” iz predmeta “teorija zavjere”. Zanimljiva činjenica je da ljudi plaču za ubijenom djecom po svijetu, ali ne čuju vapaje vlastite djece. Svi znaju odgajati tuđu, a bespomoćni su pred potrebama svojih razmaženih potomaka.

Skromnost odavno više nije vrlina. Ona se smatra nesposobnošću za snalaženje u životu, a bezobrazna nametljivost predstavlja se ambicioznošću. Najbolji radnici su oni kojima je kompanija život.

Ni vjernici više nisu dužni davati onoliko koliko su u mogućnosti, već koliko im se kaže da treba. Više ni žrtvovanje nema mjeru – ljudi se žrtvuju zato što to neko od njih očekuje, a ne zato što sami misle da trebaju. Svi vape za duhovnoću, ali je praznoće najviše. Slijepo slijeđenje u političkom, vjerskom i svakom drugom obliku je zakonska direktiva. Licemjernost je ogledalo stvarnosti, a iskrenost je izmišljeni ideal.

Svi obični ljudi u zajednicama žive slično – siromašno. U suštini, jedan posto stanovništva posjeduje više od ostatka svijeta. Valjda tako bude kad čovjeku daš sa dijeli po slovu “demokratije i jednakosti”.
Nije sve ni tako crno u 21. stoljeću, ima mnogo lijepih i pozitivnih vijesti, samo mi za njih ne znamo, nisu nam zanimljive, pa nisu ni u fokusu naših života. Teško da će i biti, pa Vam šaljemo ovu poruku:

Učite iz vlastitih grešaka, jer vjerovatno drukčije, kao ni mi, ni ne znate, vi koji dolazite u narednim stoljećima…

Piše: Nermin Burzić (www.preporod.com)

Posjeta džematliji Fikretu Planćiću

Četvrtak |2.Džumade-l-ula.1437 | 11.2.2016

Glavni imam, Jakub ef. Salkica i mjesni imam mr. Džemal ef. Salkić, jučer, 10. februara 2016. godine posjetili su Fikreta Planćića, džematliju džemata Nur Han kojeg je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine osudilo na 11. godina zatvora zbog navodog djela „ratnog zločina“.
Džematliji Fikretu Planćiću pružena je puna moralna podrška, te upućena dova i nada da će pravda ugledati svjetlo dana iako je apsolutna pravda kod Gospodara. „Kad se prisjetim patnji koje je preživio Jusuf a.s. bude mi lakše“, riječi su džematlije Fikreta, koji živi život iskrenog i predanog vjernika i džematlije džemata Nur Han.
Iskazujući nadu da će pravda pobijediti i da će Sud za ljudska prava u Strazburgu donijeti pravednu presudu, molimo Gospodara da podari snage Fikretu da istraje, a njegovoj porodici i iskrenim prijateljima sabur.

Džematski odbor Nur Han

Saopćenje Rijaseta: Nastavak diskriminacije muslimana i muslimanki

Četvrtak |2.Džumade-l-ula.1437 | 11.2.2016

Povodom odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine da ostaje pri svom ranije donesenom zaključku o vjerskim obilježjima, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je izdao saopćenje za javnost u kojem se kaže:

– Odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća od 10. 02. 2016. godine da ostane pri svom ranijem zaključku o zabrani vjerskih obilježja, kojim se muslimanke s mahramom isključuju iz pravosudnih institucija, Islamska zajednica razumijeva kao ostajanje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća pri zaključku o kršenju temeljnih ljudskih prava muslimana. Islamska zajednica je nastojala u otvorenoj i transparentnoj argumentaciji i komunikaciji da ukaže Visokom sudskom i tužilačkom vijeću na pogrešno tumačenje mahrame u islamu što ima za posljedicu nedopustivo kršenje prava muslimanki. Nastavak diskriminacije muslimana i muslimanki od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća po ovom pitanju, čijim se sprovođenjem nastavlja kršiti Ustav BiH, Zakon o slobodi vjere i međunarodne konvencije o ljudskim pravima, tako što se jedna društvena grupa potpuno diskriminira, čini se da obesmišljava ovu vrstu komunikacije. Štaviše, pozivanje na dijalog oko već zauzetih konačnih stavova, uz najavu da se oni neće mijenjati, teško je smatrati iskrenim i s željom da se postigne rješenje u interesu zadovoljstva svih građana.

Islamska zajednica drži neprihvatljivim istupe pojedinih članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koji su se stavili u ulogu tumača islama i njegovih propisa, iako za to nemaju nikakve kvalifikacije, što oslikava intencije pojedinih članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i pokazuje njihov odnos prema slobodi i autonomiji Islamske zajednice i njenim ingerencijama u tumačenju islamskih propisa.

Muslimani trebaju znati za ovakve uvredljive i diskriminirajuće postupke, ali i činjenicu da država Bosna i Hercegovina nastavlja sustavno diskriminirati muslimane odugovlačenjem da potpiše ugovor s Islamskom zajednicom, kao najvećom vjerskom grupacijom u BiH, premda je isti ugovor potpisala sa Katoličkom crkvom 2006. i Srpskom pravoslavnom crkvom 2007. godine.

Sve ovo ukazuje da država i njeni organi prema muslimanima i njihovim vjerskim pravima ne pokazuju potrebnu odgovornost i da su spremni s pozicije moći nastaviti svoje protuustavno djelovanje na štetu vjerskih sloboda i ljudskih prava muslimana.

Nakon što je u otvorenoj komunikaciji Islamska zajednica predložila Visokom sudskom i tužilačkom vijeću korekciju zaključka o zabrani vjerskih obilježja, a Visoko sudsko i tužilačko vijeće svojom jučerašnjom odlukom praktički razgovor o ovom pitanju učinilo bespredmetnim, Islamska zajednica neće razgovarati s onima koji krše ljudska prava i Ustav Bosne i Hercegovine.

Islamska zajednica će nastavit poduzimati sve potrebne mjere u zaštiti prava muslimana koristeći sve legalno raspoložive domaće i međunarodne instrumente.

Hafizi Sulejman ef. Bugari i Husejn ef. Čajlaković u Orahovici

Srijeda |1.Džumade-l-ula.1437 | 10.2.2016

Medžlis Islamske zajednice Zenica i džemat Orahovica-Kovačevići bili su domaćini predavanja koje je održano u utorak, 9.2.2016. godine poslije jacije namaza u prelijepoj, ali i najljepšim ukrasom – prepunoj džematlija, ukrašenoj džamiji As-Sahabah. Gosti predavači su bili hafiz mr. Sulejman ef. Bugari te hafiz Husejn ef. Čajlaković, a gost predavanja bio je i glavni imam Medžlisa Zenica, mr. Jakub ef. Salkica.

Prisutnima se u ime domaćina obratio Huso ef. Gračić, imam džemata Orahovica-Kovačevići uputivši tople selame i dobrodošlicu svim gostima, te je pozvao hafiz Husejn ef. Čajlakovića da večerašnji program otvori učenjem odlomka iz Kur'ani Kerima.

Hafiz Sulejman ef. Bugari je, na sebi svojstven način, govorio o pet stubova sigurnog i dostojanstvenog života svakog vjernika, te je spomenuo šesti stub koji je uzrokom rušenja tih stubova, rušenja bratske veze, ljudskosti i svega onoga što čovjeka čini čovjekom.

Istakao je da je bitno ovih pet stubova činiti kontinuirano te da je posljedica ukoliko se ne čine konstantno, uništavanje jedinstva zajednice. Tih pet stubova su: zikr, salavat, šukr – zahvalnost, sabur te dova, i šesti stub i glavna boljka Ummeta u današnjem vaktu – imetak. „Glavni uzrok razvaljivanja stubova sigurnosti i jedinstva jeste neobrazovano raspolaganje imetkom“, istakao je hafiz Sulejman Bugari. Svojim izrazito osjećajnim i nadahnutim govorom, Hafiz Bugari je dirnuo u srca svih prisutnih, te nadamo se, naveo nas na razmišljanje o našem odnosu prema ovih šest stubova.

Na kraju programa se kratkom besjedom obratio hafiz Husejn ef. Čajlaković, a sam kraj programa obilježilo je izvođenje nekoliko ilahije od strane uvaženih predavača hafiz Bugarija i hafiza Čajlakovića, te Sinanudina Smrike.

Piše: Huso ef. Gračić

Čurs tribina i radionice za mlade

Srijeda |1.Džumade-l-ula.1437 | 10.2.2016

Medžlis islamske zajednice Zenica vas obavještava da je gost “Ćurs tribine”, za mjesec februar u Sultan Ahmedovoj – Čaršijskoj džamiji u Zenici, dr. Nedžad Ćeman. Tribina će biti održana u petak, 12. 02. 2016. g., poslije jacija namaza.

Također, Medžlis Islamske zajednice Zenica vas obavještava da će se od mjeseca februara do juna tekuće godine održavati dvomjesečne radionice za mladu populaciju. Pravo učešća na radionicama imaju svi momci i djevojke od 13 do 18 godina.

Radionice će se realizovati u dvije grupe: grupa muškaraca koji će se sastajati u džematu Novo Radakovo i grupa djevojaka koje će se sastajati u džematu Potok.

Termin održavanja radionica je subota poslije jacije namaza, a prvi susret zainteresovanih kandidata je u subotu 13.02.2016. godine poslije jacije namaza u spomenutim džematima.

Voditelji radionica bit će edukatori Medžlisa Islamske zajednice Zenica, a teme koje će se obrađivati su: znanje o sebi i drugima, uloga polova u društvu, nasilje, ekstremizam, internet, komunikacija, timski rad, razumijevanje konflikta, predrasude, i sl.

Pozivamo vas da se aktivno uključite u navedene aktivnosti Medžlisa IZ-e Zenica.

Hafiska dova hafizi Samri Pivić

Ponedjeljak |29.Rebiul-ahir.1437 | 8.2.2016

U džematu Starina, u subotu 06. februara 2016. godine poslije podne namaza upriličena je hafiska dova kojom je u časno zvanje hafiza Kur’an-i-kerima promovirana Samra Pivić. Dova je proučena u prisustvu velikog broja hafiza, imama, rodbine i prijatelja mlade hafize, te brojnih džematlija i gostiju koji su došli kako bi uveličali ovu svečanost.
Selame i dobrodošlicu svim okupljenim na početku svečanosti uputio je glavni imam mr. Jakub ef. Salkica iskazujući radost što je Zenica dobila još jednog mladog hafiza, spomenuvši da je hafiza Samra svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, te Prirodno matematičkog fakulteta, Odsjek hemija, u Sarajevu.
Posebno zadovoljstvo, svojim dolaskom, priredili su izaslanik Reisu-l-uleme hfz. Ismet ef. Spahić, hfz. mr. Mensur ef. Malkić te hafizi Nijaz i Adisa Aganhodžić, profesori u Medresi “Osman ef. Redžović u Visokom.
Priređeni program bio je lijepa prilika za sve prisutne da uživaju u ljepotama Allahove riječi, koje su u okviru svečanosti učili prisutni hafizi.
Poslije njihovih učenja, nova hafiza Samra Pivić proučila je kraća kur'anska sura, nakon čega je proučena hafiska dova koju je proučio jedan od dva muhaffiza, dr. hfz. Safet Husejnović.
Nakon proučene dove, kao izaslanik Reisu-l-uleme, prisutnima se obratio i hfz. Mensur ef. Malkić, direktor Gazi Husrev- begove medrese. Istakao je da je bio prvi muhaffiz, ali i profesor u Medresi hafizi Samri koja je bila učenica generacije, te nije mogao odbiti poziv za hafisku dovu hafizi Samri Pivić, jer je upravo ta djevojka jedna od boljih kandidata koji je su do sada polagali hifz pred pomenutom komisijom. “Ponosan sam na ovu mladu djevojku” kazao je hfz. Malkić te je iskazao najiskrenije čestitke njenim roditeljima, te i drugom muhaffizu dr. Safetu Husejnoviću koji je do sada izveo šesnaest hafiza.
Po završetku besjede, izaslanik Reisu-l-uleme hfz. Mensur ef. Malkić, pozvao je hafizu Samru i uručio joj diplomu čijim primanjem je i zvanično proglašena hafizom Časnog Kur'ana. Uz tekbire uslijedile su i čestitke, hair-dove hafizi Samri Pivić koje su potekle iskreno iz srca okupljenih džematlija.

Samra Pivić

Samra Pivić rođena je u Zenici 1992. godine, kći Šefika i majke Esme. Osnovnu školu završila je u Nemili. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Nakon toga završava Prirodno matematičaki fakulteta, Odsjek hemija u Sarajevu.
Potiče iz ulemanske porodice. Porodice koja je oduvjek pridavala veliku pažnju odgoju i obrazovanju.
Hifz je počela učiti u medresi 2009. godine pred hfz. mr. Mensurom Malkićem. Nakon završene medrese 2011. godine hifz nastavlja učiti pred hfz. dr. Safetom Husejnovićem.
Pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Kur'an je uspješno proučila u periodu od 20. decembra 2015. g. do 5. januara 2016. godine, u sastavu: hfz. Ismet Spahić, predsjednik, kurra hafiz dr. Dževad ef. Šošić, hfz. Mensur Malkić, hfz. Abdulaziz Drkić, hfz. Muhamed Čajlaković i hfz. Haso Popara i time stekla zvanje hafiza Kur'ana.