Najljepše zahvale Uzvišenom Stvoritelju, koji nas nejakim stvara, zatim snagom dariva, da bi nas na kraju, slabašnim i sijedim učinio.
Salavat i selam Prvaku roda ljudskoga, Allahovom miljeniku, El-Eminu – povjerljivom.
Salavat i selam Poslanikovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim čestitim muslimanima.
Svjedočim da nema boga sem Allaha, i da je Muhammed a.s., Njegov skrušeni rob i časni poslanik!

Poštovana braćo!
Svakoga petka širom dunjaluka, naše džamije i kuće, osvijetljene su učenjem 18. sure mudroga Kur'ana, sure Kehf – Pećina. Sure, nazvane po pećini, koja bi spas i utočište za grupu pravovjernih mladića, kada drugog spasa nije bilo. Čestiti mladići, tražeći spas, zavapili su:
رَبَّنَآ ءَاتِنَا مِن لَّدُنكَ رَحۡمَةٗ وَهَيِّئۡ لَنَا مِنۡ أَمۡرِنَا رَشَدٗ
”Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost!” (Kehf, 10.)
Hvala Svemilosnom, današnji mladići i djevojke, nemaju potrebu tražiti spasa po planinama, brdima i pećinama. Priliku za spas i utočište imaju u svojim džematima. Umjesto sna, imaju priliku da svojom budnošću, aktivnošću i kreativnošću osnaže svoje ‘današnje pećine – džemate’. Nema sumnje da su istina riječi Poslanika a.s.:
”Allahova milost je u džematu!” (Buhari)
”Allahova ruka je nad džematom, a šejtan je s onim ko ostavi džemat i on ga na to podbada!” (Nesa’i)
Svako vrijeme, svaka generacija, ima svoje mjesto i način spasa. Danas i ovdje, to mjesto za mlade jeste – džamija i džemat.
Kur'an sadrži kazivanje o poslaniku Nuhu a.s., i sinu njegovu neposlušnom, koji ne htjede pridružiti se džematu – zajednici vjernika, koja spas po Allahovoj uputi, nađe u lađi.
Dirljive su bile molbe Nuhove, sinu neposlušnom. Sin oholi, umislio je, da će ga visoka brda sačuvati Allahove kazne. Uzaludne su bile riječi oca njegova, da je jedina zaštita od Allahove kazne – Allahova milost. A Njegova milost je uz džemat – zajednicu pravovjernih!
Nema tih brda i planina, položaja i funkcija, udruženja i organizacija, koja spas mogu, mimo Allaha dž.š. dati! Naše današnje lađe, džemati su i džamije naše, u kojima džematile, spas pronalazimo, i na talasima dunjalučkih iskušenja plovimo.
Džemati i džamije posebno danas, treba da budu utočište i zaštita mladima od svakoga zla, od droge i alkohola, nemorala i kockanja.
Nema potrebe da se danas i ovdje, ‘prevrćemo – okrećemo’ ni plaho desno, ni plaho lijevo, niti da nekome dozvolimo, da nas okreće desno ili lijevo, nego sredinom, kako Kur'an časni veli:
”I tako smo vas učinili središnjom (umjerenom) zajednicom da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas.” (Bekara, 143.)
Poslanik a.s., je kazivao, da sura Kehf štiti od Dedždžala, čija je osobina ”jednookost.” Kažu alimi, da će on ljude zavoditi, tako što će ih učiti, da svijet gledaju samo ”jednim okom”, samo iz jedne pozicije, za koju misle, da su apsolutno u pravu.
Mladi ne smiju upadati u tu zamku, da svijet i život gledaju samo iz pozicije u kojoj trenutno jesu, da starije omalovažavaju, smatraju neukim, nego trebaju iskoristiti njihovo znanje, mudrost i iskustvo, te zajedničkim snagama graditi bolje sutra, kroz džemat, naravno.
Sura Kehf kazuje o Zul-Karnejnu, kome Allah dž.š., vlast veliku podari, te on pohodi Zemlju od istoka do zapada. Poslanik a.s., je kazivao, da je i njemu pokazan krajnji istok i krajnji zapad. Nema vlasti i moći za muslimane bez Kur'ana i sunneta. Oni su najbolja brana od raznih Je'džudža i Me'džudža svakoga vremena. Vjere svoje, ne treba se stidjeti, niti mimo nje spasa tražiti.
Kazivanjem o Musau a.s., i ‘čovjeku kome je znanje dato’, u ovoj istoj suri Kehf, Uzvišeni nas poučava, da mnogo štošta nije onako, kako nam se na prvi pogled čini. Treba imati znanja i sabura, pa će sve na svoje doći. Treba više učenja, razumijevanja i tolerancije, a manje zapitkivanja, cjepidlačenja i osuda.
Mladi treba da budu veziri – pomoćnici svojim imamima u džematima. Divan primjer imamima i mladima su Musa i Harun a.s.! Musa kako je Allaha za to molio, a Harun, kako je vezir istinski bio. Harun a.s., ostao je uz džemat, čak i kada su tele obožavati počeli, iz bojazni da on prvi razdor u zajednici ne napravi.
Mi znamo da su i za Poslanika Muhammeda a.s., vezane dvije pećine: Hira i Sevr. Obje su mu sklonište i zaštita bile. Prva od idolopoklonstva, druga od idolopoklonika. Ali ni u jednoj od njih, nije svoju misiju završio. U prvoj mu je kazano ”Uči, čitaj”, u drugoj, on je kazivao ”Ne tuguj, (ne boj se) Allah je sa nama.”
Upravo u ove dvije poruke, leži mudrost uspješne misije, koju mladi treba da obavljaju: u ime Allaha dž.š., učiti i raditi, ne žalostiti se, ne plašiti se ničega, ako Allaha dž.š., imamo uza se.
Više nego ikada do sada, mladi treba da zapamte i primjenjuju Poslanikove a.s., savjete kazane Muaz ibn Džebelu i Ebu Musa el-Ešariju, r.a., kada ih kao mlade šalje u Jemen:
“Olakšavajte i nemojte otežavati, obveseljujte i nemojte ljude razgoniti, potpomažite se i nemojte se razilaziti!” (Buhari i Muslim)
Ovo treba biti životni moto svih generacija muslimana, a mladih posebno. Da život čine lakšim i podnošljivijim. Da olakšavaju sebi i drugima. Da svojom obrazovanošću, odanošću vjeri, požrtvovanošću za zajednicu, obvesele sve oko sebe. Rastjerivati ljude oko sebe, i džemat razbijati, musliman ne bi trebao činiti.
Sve ovo, mladi najbolje mogu činiti kroz džemat – zajednicu, jer su džemati, osnovne ćelije ummeta Poslanikovog a.s., njegovog Kevsera ovoga svijeta. Džemati su bistre kapljice nepresušne rijeke, koja teče hiljadama godina. Džemati su današnji spas i utočište za generacije koje žive, ali i one koje će doći ako Bog da.

Na kraju, Allaha dž.š., molimo dovom mladića iz pećine Kehf:
”Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost!”

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Salavat i selam neka je na Allahova Poslanika Muhammeda a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i na sve one koji ga slijede na putu istine!

Poštovana braćo. Mi smo u mjesecima kada zemlja polako počinje da oživljava, da se budi, kako bi prehranila stanovnike koji na njoj žive. Uz Allahovu dž.š. moć i dozvolu, budi se da nahrani sve nas kako bi nam olakšala život na zemlji. Kaže Allah dž.š.,: „On Vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj.“

Vrijeme je i da se čovjek probudi i da pomogne zemlji da nas prehrani. Čovjek je dužan da toj istoj zemlji, koja je stvorena radi nas, pomogne tj. da je obrađuje kako bi njeni plodovi bili bolji, zdraviji i čovjeku prijatniji. Neki plodovi sami ne mogu niknuti. Oni trebaju našu ruku koja će ih posijati i požeti. Neke voćke ne mogu same sebe posaditi, okopati i na kraju ubrati. One trebaju našu volju koja će ih posaditi, kalemiti i okopavati. Nije dovoljno da se samo zemlja probudi i čovjek to treba da učini, kako bi bereket bio potpuniji.

Rad je farz obaveza propisana od Allaha dž.š.,pogotovo u ovoj našoj plodnoj Bosni, zemlji koja nam je data kao dar od Allaha dž.š.. Kaže Allah dž š., u Kur'ani kerimu:“ U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara, a u neplodnom tek s mukom. Eto tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju .“(Al-A'raf 58 ajet)

Zato treba da budemo zahvalni Allahu dž.š., koji nam je darovao ovako plodnu zemlju, te da se pripremimo za posao, kako bismo pomogli ovoj našoj zemlji da nas nahrani. Rodnije, plodnije i ljepše zemlje nigdje na svijetu nema. Zašto mi tu ljepotu ne primjećujemo? Zar ova naša zemlja nije plodni predio pogodan za poljoprivredu, voćarstvo i stočarstvo itd. Ovaj nam kur'anski ajet kazuje da smo narod koji je imao sreću da dobije ovakvu zemlju. Zbog tih razloga ne bi trebao ostati niti pedalj neobrađene ili neiskorištene zemlje, a da nije obrađen i iskorišten. Naš Miljenik a.s., nas ohrabruje riječima:“ Bavite se obrađivanjem zemlje jer je to mubarek posao“.

Sijanje usjeva i sađenje sadnica naša je dužnost i obaveza, ali u današnjem vremenu to je naša velika potreba. Mi pored ovakve blagodati (zemlje, vode, šume i rude) koju nam je Allah dž.š., darovao nemamo pravo da budemo siromašni, niti imamo opravdanje da nas drugi hrane. Hranu i vodu proizvodimo, a tuđu uvozimo. Promjenimo li odnos prema sebi, promjenit ćemo i stanje u državi. Vjerujem da nas ova plodna zemlja, bez ičije pomoći sem Allahove dž.š., može da nahrani. Pitali su Poslanika a.s., koja je zarada najbolja, pa je kazao:“ Niko od vas nije pojeo ljepšeg i slađeg jela od onog koje je zaradio svojim rukama. I Allahov poslanik Davud a.s., se hranio od zarade svojih ruku.“

Prođemo li kroz našu domovinu vidjet ćemo mnogo plodnog, a napuštenog ili obraslog u šipražju zemljišta. Razlog napuštenih njiva je naša pogrešna deviza ( nema se računa),a kako smo mi odhranjeni. Zar naši roditelji se nisu bavili težačkim poslovima i pored toga imali velike porodice koje su odhranili od te iste zemlje.

Mnogi su radili u preduzećima, a sa svojih njiva su ubirali plodove. Nije davno bilo vrijeme punih hambara žita, podruma punih raznovrsnog voća i rovova punih povrća.
Trud koji su uložili nije uzaludan naš Miljenik a.s., nam kazuje: „ Ko zamrkne umoran radeći pošteno i s halalom zarađujući svoju opskrbu, zamrknuo je oprošten od grijeha.“ Zašto zaboravljamo uputu našeg Poslanika a.s., koji kaže: „Najbolja hrana kojom sebe možeš nahraniti je hrana koju si satekao i zaradio radom svojih ruku“.

Ne smijemo sebi dozvoliti da nas obeshrabre ljudi koji nemaju računa da rade, možda takvi nemaju računa ni da žive. Samo lijenost čovjeka, čini rodnu zemlju mrtvom. Uzmimo sebi za primjer čestite ljude za koje Poslanik a.s., kaže: Blago li se čestitu imetku u ruci čestita insana.“ Čestit čovjek se ne da obeshrabriti, jer on zna da šta god da radi ima u tome koristi. Ebu Derda'a nam je odličan primjer čestita čovjeka koji ispravno razmišlja i nada se nagradi od svoga Gospodara na oba svijeta.

Neki čovjek je prošao pored Ebu Derda'a dok je sadio orah te mu reče: Sadiš to a već si ostario, samo dragi Bog zna za koliko godina će to dati plod, pa da se jede. On mu odgovori: Ne smeta mi što će ga jesti neko poslije mene, a ja ću imati sevap nagradu za to .“
Ovaj nam primjer slikovito opisuje čovjeka koji uvijek ima računa, ako ne na ovom svijetu onda će imati koristi (računa) na onom svijetu. Kao potvrda se navodi hadis našeg Poslanika a.s., koji kaže:“ Nema nijednog muslimana koji zasadi sadnicu ili posije usjev od koga šdogod pojede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to ne računa posebnom sadakom.“

Muslim je preko Džabira prenio slijedeću Muhammedovu a.s., izjavu:“ Nema muslimana koji zasadi voćku, a da mu za sve što se od njenog ploda pojede ne računa sadaka: za ono što od nje ko ukrade je sadaka, za ono što pojede divljač je sadaka,za ono što pojede ptica je sadaka, i neće pojesti niko ništa , a da mu se to ne računa posebna nagrda sadake“.
Iz hadisa se zaključuje: Baviti se poljoprivredom je vrlo važno i pohvalno. Nevevi poljoprivredi daje prioritetno mjesto, jer navedenu nagradu poljoprivrednik ima pri sjetvi ili sađenju voća,a da nije mislio na socijalne, humanitarne, nego na svoje materijalne interese, ali se tim ljudi djelomično ispomažu i okoriste.

Mnogi od nas su napustili sela i krenuli za poslom u gradove. Ostala su iza nas napuštena imanja koja nismo u stanju zbog zauzetosti obrađivati. Ono što bi dobro bilo je savjet našeg Poslanika a.s., koji kaže:“ Ko ima zemlju, neka je sobom obrađuje ili neka je pokloni svome bratu, pa ako ne prihvati, neka zadrži svoju zemlju( za druge potrebe).“ Ako nismo u stanju da zemlju obrađujemo onda bi dobro bilo dati je na korištenje porodici koja bi je obrađivala. Na taj način bismo imali koristi i mi i drugi. Ako ne uspijemo u tome, onda posadimo orah kao što je Ebu Derda'a posadio, kako bi produžili svoju sadaku na Dunjaluku, a plod brali u Džennetu. Hadis našeg Poslanika a.s., potvrđuje: „Čovjeku koji posadi sadnicu Allah dž.š., će dati onoliku nagradu koliko to drvo bude trajalo i plodove davalo“.

Na kraju vrlo bitna stvar koju moramo spomenuti. Našim težacima treba što brža pomoć od onih koji su dužni pomoći. Vrijeme je da se naše odgovorne institucije uključe(probude), jer sjetva i sadnice ne mogu da čekaju, sve ostalo se može i kasnije nadoknaditi. Ne zaboravimo, da bi ova napaćena zemlja prehranila svoje stanovnike, potrebna je efikasnija i brža reakcija svih onih koji su zaduženi za pomoć našim poljoprivrednicima. Uvjeren sam da buđenjem zemlje, čovjeka i države ova naša Bosna bi nas sama prehranila. Uz nadu da ćemo ovih par savjeta primjeniti u praksi, činim dovu našem Gospodaru.

Gospodaru naš sačuvaj nas lijenosti i nemoći. Učini nas čestitim vjernicima koji će raditi i druge na koristan rad usmjeravati. Učini nas neovisnim od drugih ljudi i da živimo od sopstvenog rada i truda. Amin!

Hatib: Elvir ef. Haskić, džemat Jalija, Medžlis Zenica