بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله رب العالمين ، والصلاة والسلام على أشرف الأنبياء والمرسلين ، نبينا محمد وعلى آله وصحبه ومن تبعهم بإحسان إلى يوم الدين
I
Iako nije tačno utvrđeno, ali ovih dana, 25. decembar, ehli-i kitabije, kršćani, napose katolici, obilježavaju rođendan Isa sina Merjeminog. Dok hrišćani istočne crkve, tj., pravoslavni, ovaj dan obilježavaju 7. januara po Julianskom kalendaru. No, i jedni i drugi ovaj dan, odnosno blagdan, nazivaju “božić”, što je na bosanskom jeziku zapravo deminutiv od riječi “bog” što, po kršćanskom vjerovanju, znači, neuzubillahi, “mali bog”. Oko pitanja bîti Isa, a.s., kršćani su se razišli na Prvom nicejskom koncilu 325. god. na one koji vjeruju da je Isa, a.s., istovjetan sa Božjom bîti i one koji vjeruju da nije. Većina kršćana i hrišćana vjeruje da jeste. Arius ili Arije, svećenik porijeklom iz Libije, u Niceji zastupao je mišljenje da Isa, a.s., nije isto što je Bog, ali je bio preglasan i proglašen heretikom, tj., otpadnikom. Arijanizam nije potpuno ugašen, ali je sveden na neznačajnu kršćansku sektu. Postoji indicije da su Dobri Bošnjani znali za arijevsku doktrinu te da im je bila bliska. Islam je pitanje naravi Isa, a.s., razriješio na način jasne definicije Božje bîti: “Bog je Jedan. Utočište svakome. Nije rodio, niti je rođen. Njemu nije ništa i niko ravan”. Zasigurno, tajna uspjeha islama leži u ovoj jednostavnoj i jedinstvenoj dokrinarnoj formuli o Božjoj bîti i Božjem biću. Ova islamska formula o Bogu, Allahu dž. š., u suri Al–ikhlās, “Iskrenost” (Kur'an, 112: 1-4) , nije samo iskrena i jednostavna, već je i racionalna i duboko emotivna, jer osvaja srce i dušu svakog čovjeka, koji hoće i može da zdravo misli i osjeća.
II
Niti kršćani niti hrišćani niti osuđuju niti odbaciju one koji misle i vjeruju ovako ili onako, ili ne misle i ne vjeruju ni ovako ni onako o Isaovoj, a.s., božanskoj i sinovskoj ili nebožanskoj i nesinovskoj naravi kao što su osudili i odbacili na Prvom nicejskom koncilu one koji nisu prihvatili pobjedničku teološku opciju trojstva. Ali, svi su kršćani u svijetu ovih dana jedinstveni oko proslave Khristos-Mas, što na staroegiptskom znači “Kristovo rođenje”, za razliku od značenja na bosanskom jeziku “Božić”. Malo ili gotovo nikako je onih koji se pitaju otkad i zašto se slavi Isaov, a.s., rođendan. Za takva pitanja nema prostora od jakih i zavodljivih ukrasa na svim javnim mjestima, ukrasima koji malo ili ništa ne govore o Isau, a.s., ni kao čovjeku, ni kao Božjem poslaniku, ni kao moralnom učitelju. Sve je ukrašeno sa ciljem da se privuće pažnja putnika na aerodromu, kupca u trgovini, prolaznika na ulici i gledatelja na televiziji na kršćanski blagadan rođenja Isaa, a.s., blagdan koji ima i nema veze sa onim zbog kojeg se sve to ukrašava, ali predstavlja se kao da ima veze sa svim ljudima, nacijama, vjerama i kulturama. Oni koji, doista, žive i doživljavaju rođenje Isa sina Merjeminog, kao duhovnu inspiraciju i pročišćenje zaslužuju naše poštovanje. Međutim, sekularizirana slava rođendana Isa, a. s., ne odiše istinskom duhovnom i vjerovjesničkom Isaovom Alejhisselam porukom, koja jeste zajednička svima nama koji vjerujemo u misiju vjerevojsnika, koji nisu bili komercijalisti, već duhovni i moralni učitelji. To valja kazati zato što umjesto duhovnih i moralnih poruka, mi ovih dana slušamo i gledamo napadne komercijalne slogane, koji ubijaju mozak i razbijaju glavu. Vrhunac ludila, koji nema ama baš nikakve veze niti sa Isaom, a.s., niti sa bilo kojom vjerom, događa se u “najluđoj noći” u godini. Ali, ko smije kazati da ne postoje “lude noći”? Ko se usuđuje podsjetiti da su sve noći i svi dani samo znakovi Allahove moći? Ko smije primjetiti da postoje samo ludi ljudi koji u normalnim noćima luduju, ali kojima niko ne smije reći da su ludi? Samo oni mogu sami sebe zvati ludim. I noći u kojima luduju samo oni mogu zvati “ludim noćima”, odnosno samo oni mogu nazvati tu noć u kojoj se završava stara i nastaje nova lunarna godina imenom “najluđa noć”. Oni bi se našli jako uvrijeđenim ako bismo ih mi nazvali da su ludi. Mi koji u njihovoj “najluđoj noći” nismo ludi. Ako bismo im mi rekli da su ludi, oni bi nas proglasili da smo isključivi, da smo ekstremi, da smo zaostali, da im se miješamo u život, da hoćemo da mijenjamo njihov način života, da nismo normalni zato što odbijamo biti sa “normalnim” ljudima, koji luduju u najluđoj noći. Zato ih mi nećemo ni nazivati ni prozivati nikakvim imenima. Ostavljamo njima da oni sami sebe nazovu i prozovu u njihovoj “najluđoj noći” u godini kako im je drago. A mi koji nismo kao oni u toj noći imamo pravo da osjećamo duhovnu poruku i da suosjećamo moralnu pouku Isa, a.s., koji nije ništa kriv što ga ne razumiju oni koji se na njega pozivaju.
I kada Allah rekne: – O Īsa, sin Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: “Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!” – on će reći: “Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono na što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš. Ti znaš što ja znam, a ja ne znam što Ti znaš. Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”. (Kur'an: Al-Maidah, 116).
III
Znam, naša tema ove večeri nije niti rođendan Isa, a.s., niti početak nove milādske 2016. godine. Niti je naša tema Isaov, a.s., odnos prema Bogu, dž.š., kao ni Božiji odnos prema Isau, a.s., kao ni naš odnos prema Isau sinu Merjeminom. Naša tema večeras je 1445. rođendan, mevlud, Muhameda bin Abdullaha, poslednjeg Allahovog vjerovjesnika (An-nabijj[1]) i poslanika (Ar-resūl[2]). Upravo tako, od milādske 570. godne, kada je rođen naš Pejgamber Muhammed, a.s., ova 2015. godina je njegov 1445. rođendan, mevlud. Ova koincidencija u obilježavanju rođendana, mevluda, Muhammeda, a.s., na dan 12. rebiu-l-evvela, odnosno 23. decembara i rođendana Isa sina Merjeminog na dan 25. decembara, kojeg oblježavaju kršćani, katolici, kod nas i u svijetu ima znakovitu simboliku. Mevlud Muhammeda, a.s., nije uzet kao početak računanja vremena, dok je rođendan Isa, a.s., univerzalno prihvaćen kao početak nove ere u povijesti čovječanstva. Muhammed, a.s., je dovršio ili usavršio zavjet Bogu, dž.š., kojeg su njegovi prethodnici, Allahovi vjeovjesnici i poslanici: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a.s., ( أولو العزم من الرسل) prihvatili i prenosili sa više ili manje uspjeha, ali poruke svih njih su bile istoznačne. Stoga, za nas muslimane rođendan Isa, a.s., nije ništa manje važan od mevluda Muhammeda Alejhisselam. Razlika je, međutim, u načinu obilježavanja rođendana Isa, a.s., kod kršćana i mevluda Muhammeda, a.s., kod muslimana. Upravo zbog snažne potrebe da se istakne razlika između kršćanskog i muslimanskog načina poštovanja prema Isa, a.s., odnosno Muhammedu, a. s., neki muslimani smatraju da je mevlud bid'at, izmišljotina, koja nije u skladu sa ortodoksnim islamom, nije u duhu Sunneta, nije pohvalna u našoj vjeri. Ovakav načim mišljenja temelji se na potrebi da se naglasi, pa i prenaglasi, razlika od drugog, posebno onog koji nam je sličan, kao dokaz isprvnosti naše vjere. Dakako, postoji razlika ili razlike od onih koji su nam slični, ali ne postoji način da isključimo sve sličnosti u odnosu na drugoga, kao što ni drugi ne može isključiti sve sličnosti u odnosu na nas u njegovom vjerovanju i ponašanju. Ljudi su upučeni jedni na druge i zato su slični jedni drugima ma koliko nastojali da pokažu svoje razlike. Ako iko na ovom svijetu, onda muslimani mogu biti ponosni na činjenicu da je Kur'an, vjerovatno jedina sveta knjiga, koja pozitivno i afirmativno govori o drugim vjerama i svjetonazorima. Kur'ansko načelo: “Vama vaša, a nama naša vjera” upučuje nas da svoje volimo a tuđe da poštujemo…
IV
Dakle, obilježavanje rođendana Muhammeda, a.s., mevlud, nije bid'at, izmišljotina. Mnogo je ājeta i hadisa, koje bismo mogli navesti kao dokaz za ovu našu tvrdnju. Međutim, naše bosansko iskustvo u vjeri, koje se nesumljivo temelji na Kur'anu i Sunnetu, daje nam za pravo da se držimo tradicije mevluda, kao dokazane metode u očuvanju i razvijanju našeg vjerskog islamskog i kulturno bošnjačkog identiteta. Bosanski mevlud ne samo da nije bid'at, već je dragovoljni ‘ibādet, koji nas upučuje na ljubav prema Muhammedu, Ahmedu, Nebijjur-rahmeti, Nebijjut-tewbeti, Resūlullahu, Habībullahu, Šefī'ullahu, Mubešširu, Nazīru, Sirādžu, Munīru, Al-Fātihu, Al-Mukhtāru, Khātemu-l-enbijā'i, Tāhi, Jāsinu, Abdullahu, Ebū Qāsimu, Ebu Ibrahīmu, Al-Emīnu… Ovo su samo neka od lijepih imena našeg Pejgambera, imena koja nam blaže dušu i razgaljuju srce zato što znamo da je spominjanje svakog od njegovih lijepih imena salāvat i selām na njega, koji se vraća na nas. Jer, naša ljubav prema Pegamberu vraća se nama. I sve što je više dajemo njemu, sve više je imamo za sebi i u sebi.
– Reci im, Muhammede, ako uistinu volite Allaha, slijedite mene i Allah će zavoljeti vas. I oprostit će vam grijehe. Allah prašta i milostiv je. (Kur'an, Al Imran, 31).
V
Dakako, onoga koga se ne voli ne može ga se ni slijediti. Mi, dakle, slijedimo, Ebu El- Qasima Muhameda, a.s., zato što ga volimo, a volimo ga zato što u primjeru njegovog života nalazimo uzor za naš život, nalazimo smiraj u našoj duši, osjećamo da smo kroz ljubav prema njemu u milosti Allahovoj, koji je njemu povjerio najveći emanet, kojeg jedan čojek može ponijeti. To je ono što se često gubi iz vida, a to je da je Muhammed, a.s., bio čovjek prije nego je postao Allahov vjerovjesnik, An-nebijj, i Allahov poslanik, Ar-resūl.
– Reci: “Ja sam samo čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite. A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju. (Kur'an, 41:6).
Samo tako i nikako drugačije moguće je razumijeti značenje i značaj Ebu Ibrahima, kako ga je Džibril-i Emin volio zvati, u njegovoj ljudskoj prirodi i njegovoj vjerovjesničkoj i poslaničkoj ulozi. Ništa manje nije važno biti čovjek, možda je to čak i važnije, od vjerovjesnika i poslanika. Može se reći da je biti čovek najbitniji uvjet da bi se nekome povjerio emanet vjerovjesništva i poslanstva. Jer, čovjek se rađa, a vjerovjensik i poslanik se postaje pod uvjetom da je čovjek rođen za tu misiju. Ebu El-Qasim Muhammed, a.s., je bio rođen za vjerovjesnika i poslanika. Bio je čovjek. Bio je dječak u naručuju Halime As-sa'adijje, koja ga je hranila zdravim mlijekom beduinke. Taj osjećaj roda po mlijeku sa plemenom Beni Sa'ada nije ga nikad napustio. Nakon 50 godina od djetinjstva on je taj osjećaj pokazao na Hunejnu. Naime, prvo su ratnici iz Beni Hawazina natjerali muslimane na povlačanje. Evo kako to Kur'an opisuje: – Allah vas je na mnogim mjestima pomagao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika svoga i na vjernike milost pustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za negatore. (Kur'an, At-tawbah, 25).
Vidjeviš da bježe, Alehjhisselam je ustao i povikao: – Gdje bježite, ljudi? Ja sam Allahov Poslanik. Ja sam sin Abdulmuttalibov! Ove riječi su zaustavile prave, iskrene i hrabre borce, koji su uz pomoć nevidljive vojske, brzo promijenili bitku na Hunejnu u svoju korist. Među zarobljenicima u šatoru Benu Hawazina bila je i jedna starica iz plemena Beni Sa'ada, koja je tvrdila da je Alejhisselamova sestra. Na to su se ashabi nasmijali, ali staraca je bila uporna sve dok je nisu odveli do Alejhisselama. – Muhammede, ja sam tvoja sestra – kazala je povišenim glasom. – Imaš li dokaz za to? – upitao je Poslanik. Zagrnivši rukav, starica je pokazala ogrebotinu na svojoj tamnoj koži. – Ovo mi je od tebe – reče. – Sječaš se kad sam te jednog dana nosila na mom boku kroz dolinu Sirhan da stignemo pastire? Da, bila je to, zaista, Džudama, Alejhisselamova sestra po mlijeku. Poslanik je bio presretan. Skinuo je svoju ogrtač i prostro joj da sjede. Dugo su tako ostali zajedno sjećajući se uspomena iz djetinjstva. Alejihsselam se raspitivao za njegovu ostalu braću i sestare po mlijeku. Sutradan Alejhisselam je ispratio svoju sestru Džudamu sa poklonima i selamima.
VI
Ebu El-Qasim Muhammed, a.s., bio je jetim, kojeg je odgajao djed i amidža, Abdulmuttalib i Ebu Talib. Bio je pastir, jer kako kaže: – Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika a da nije bio pastir. A ti, Poslaniče? – upita jedan ashab. – Da, i ja sam bio pastir. Čuvao sam ovce nekih Mekkanlija.
Bio je Al-Emīn, pouzdani čuvar emaneta kod ljudi prije nego ga je Allah Milostivi ovlastio da preuzme i čuva Njegov najuzvišeniji emanet, kojeg su nebesa, Zemlja i planine odbile da preuzmu i ponesu iz straha da ga neće moći iznijeti do kraja.
– Mi smo ponudili nebesima, Zemlji i planinama emanet, pa su se sustegnuli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je zaista prema sebi i nepravedan i lahkomislen (Kur'an, 33:72).
Ali, Ebu El-Qasim nije imao izbor već da 610. godine po Mīladu preuzme taj teški, ali uzvišeni emanet, kojeg mu je Džibril-i Emin ponudio u pečini Hira, dok su Qurejševići još uvijek spavali u Mekki i dok je svijet još uvijek živio u mraku zaborava i nemara prema Božjem zavjetu. Ali, Al-Emīn nije imao izbor već da čita što mu se diktira od Svjeznajučeg, koji ga šalje da bude milost svjetovima, da bude znak i putokaz čovječanstvu, da bude podsjetnik i svetionik, da bude opomena i radosna vijest svima koji imaju sluh da čuju, koji imaju oči da vide, koji imaju razum da misle, koji imaju srce da osjećaju, koji imaju dušu da vole čovjeka. Onoga što je nepravedan prema sebi pa ga valja stalno ispravljati, kao i onoga što je lahkomislen pa ga valja stalno uozbiljavati da zna da je bît njegovog čojstva u al-īmānu, vjeri, koja je sadržana u al-emānetu, povjerenju, koji se očituje u al-islamu, miroljubivoj pokornosti Bogu, koja se živi u as-salāmu, miroljubivom svijetu poedinca i zajednice.
VII
Oni koji u zadnje vrijeme napadaju našeg Pejgambera, ne napadaju ga kao vjerovjesnika i poslanika. Poslanik je u tom pogledu zaštičen od svog Gospodara. Oni našeg Pejgambera napadaju kao čovjeka sa dušom i srcem. Oni hoće da mu otmu njegovu plemenitu ljudskost, koju oni nemaju. Oni hoće da nam ga uzmu, da nam ga istrgnu iz našeg srca i naše duše. Hoće da nam ga prikažu kroz njihovu ružnu sliku koju crtaju. Ne njega već sebe. Pejgamber nema fizičku sliku. Zato mi njegovu sliku ne držimo na zidu. Mi njegov lik držimo u našoj duši. Jer, naš Pejgamber ima ljudsku dušu, koja je srodna našim dušama. On im ljudsko srce, koje je sraslo s našim srcima. On ima čojstvo, koje živi u našem čojstvu. Onaj koji toga nema, neka se ne poziva na njega. Naš Pejgamber nije od Boga poslan da razgoni ljude, već da plijeni; nije poslan da dijeli, već da spaja; nije poslan da proklinje, već da prašta; nije poslan da mrzi, već da voli; nije poslan da zavađa, već da okuplja; nije poslan da ubija, već da spašava; nije poslan da ratuje, već da miri ljude; nije poslan da širi fitnu, već da snaži vjeru i povjerenje među ljudima.
VII
Kako na početku tako i na kraju, uvijek je u pitanju vrijednost svih vrijednosti u ljudskom životu, a to je emanet, to je povjerenje, to je trust, kojeg danas najviše nedostaje. U stvari, sve se u svijetu okreće oko toga da li ima ili nema povjerenja: mito i korupcija, bijeda i siromaštvo, zlo i nemoral, teror i terorizam, rat i mir. Ljudi nemaju povjerenje u ljude; nacije nemaju povjerenje u nacije; vjere nemaju povjerenje u vjere; vjernici nemaju povjerenje u vjernike; atesiti nemju povjerenje u ateiste; radnici nemaju povjerenje u poslodavce; građani nemaju povjerenje u vlast; rođaci nemju povjerenje u rođake; roditelji nemaju povjerenje u djecu; djeca nemaju povjerenje u roditelje; učitelji nemaju povjerenje u učenike; učenici nemju povjerenje u učitelje. Korijen današnje krize povjerenja u svijetu treba tražiti u negaciji vjere kao takve. Ali, to se može naći i u lažnoj afirmaciji vjere, što je mnogo opasnije i za vjeru i za povjerenje među ljudima i nacijama. Čini nam se da je ova pojava danas najprisutnija. I za nas muslimane najopasnija, jer se dovodi u vezu sa islamom i muslimanima.
VIII
Zato moramo postaviti pitanje: Kako su muslimani izgubili tu dragocjeniju vrijednost emaneta, povjerenja, među samima sobom? Zašto su iznevjerili emanet El-Emīna? Kako će mu pogleda u uči sutra na Sudnjem Danu? Teoretski, postoji odgovor na ova teška pitanja. Ali, praktično niko nema odgovor. Stoga, dok muslimani obilježavaju blagdan rođenja, mevluda, posljednjeg Allahovog Poslanika nužno je da međusobno podijele riječi vjere i povjerenja, potrebno je da se sjete emaneta, kojeg je Poslanik preuzeo u njihovo ime u pečini Hira prije 1405 godina, emaneta koji im osigurava mir i sigurnost u njihovim dušama, u njihovim domovima, u njihovim domovinama, i u svijetu. Muslimani danas nemaju mir ni u duši, ni u domu, ni u domovini, ni u svijetu. U duši su uznemireni zato što im vjeru pljuju i oni koji znaju i oni koji ne znaju o čemu pričaju; muslimani su u domu nemirni zato što im svakog časa u svako doba dana i noći mogu pokucati na vrata sa optužbom da su teroristi; muslimani su nesigurni u svojim domovinama zato što ih može bezobzirno bombardirati bilo koja vojska u svijetu; muslimani su nespokojni u svijetu zato što su označeni kao osimnjičeni za terorizam zbog onih koji se pozivaju na islam dok čine teroristička djela.
XI
U ovoj strašnoj oluji koja je zahvatila muslimane širom svijeta neki misle da se treba sakriti u mišiju rupu i čekati dok oluja prođe. Drugi smatraju da se treba oluji prikloniti i pokloniti… treba se od islama i muslimana udaljiti… treba se islama i muslimana odreči… treba misliti i raditi kako vjetar puše, odnosno kako oluja diktira… Treći, pak, misle da treba ostati ispravan i uspravn baš onako kao je Ebu El-Qasim Muhammed, a.s., ostao ispravan, El-Emīn i uspravan El-Musteqīm na pravom putu El-Sirāt El-Musteqim unatoč olujama, koje su ga pratile, dok je nosio i pronosio svijetom emanet, kojeg su nebesa, Zemlja i planine odbile da nose i pronose.
X
Bošnjače, mumine, nemoj da te je strah nikoga osim Boga, dž.š. On je Prvi i Posljednji, On je Vidljivi i Nevidljivi, On je Sveznajući i Svevideći, On je iznad svih i svega što postoji, On je Tvoj īmān a ti si Njegov emānet, čuvaj Njegov emānet da bi sačuvao svoj īmān, koji ti daje mir i sigurnost unatoč olujnom zboru, koji se sručio na naš Ummet, na našu vjeru i na naše povjerenje.
– Došao vam je Poslanik, jedan od vas teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putek pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv. (Kur'an, At-tewbah, 128)
– Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donesite salavat i selam na njega. (Al-Ahzab, 56).
Dr. Mustafa ef. Cerić
Zenica, 12. rebiu-l-evvel 1437, 23. decembar 2015. godine, Džamija Kočeva.
[1] An-nabijj, vjerovjesnik je Allahov izabranik kao duhovni i morani uzor, ali bez knjige ili vjerozakona. Vjerovjesnik donosi vijest da ustnovi moralnu svijest kod ljudi.
[2] Ar-resūl, poslnik, je Allahov izabranik, kojem se povjerava knjiga u kojoj su ne samo duhovne i moralne upute, već i vjerozakonske odredbe, kojima se regulira halal i haram, dobro i zlo za pojedinca i zajednicu. Muhammed, a.s., je istovremeno i An-nabijj, moralni uzor i Ar-resūl, vjerozakonodavac.
