Allah, dž.š., je sve stvorio od vode i bez nje je nezamisliv bilo kakav život. Ta tečnost za koju smo još u Osnovnoj skoli učili da nema boje, okusa i mirisa, u dodiru sa drugim tvarima, svemu daje i boju i okus i miris. Voda je jedna od rijetkih tvari od kojih se ne mogu praviti kipovi, kumiri i idoli. Kaže se da se voda zbog toga zahvalila dragom Allahu i onda Mu se obavezala da će Mu se stalno i predano klanjati žuborom, vodopadom, valovima, izvorskim kuljanjem, isparavanjem. I zbog toga se u Kur'anu veli da mogu gorjeti i ljudi, i drva, i kamenje! Ali, voda ne! Voda gasi vatru!
U toku tog njenog ibadeta žuborom, valovima i vodopadom, neshvatljivo je kako se čovjek usuđuje da je uznemirava. Uznemirava je raznim hemikalijama, smećem i različitim otpadom. To vam je kao da uznemiravaš nekog klanjača u namazu , dok se on predano moli svome Gospodaru.
Allah ,dž.š., u Kur'anu govori da kišu (vodu) spušta. Koristi isti glagol “enzele” kao i za objavu Kur'ana.”I Mi s neba čistu vodu spuštamo da njome već mrtav predio oživimo i da mnogu stoku i mnoge ljude koje smo stvorili napojimo.” (El-Furkan, 48-49.) Poredi spuštanje Kur'ana sa spuštanjem kiše. Zato je spuštanje kiše, blagoslovljeno vrijeme, kada se prima dova, kao što je noćKadr, u kojoj je počela Objava, najodabranije vrijeme za dovu. Kao da nam Gospodar želi reći: “O ljudi, iz Svoje milosti, želim da svaki put kada padne kiša, osjetite kadersku blagodat dove.!”
Zašto onda čovjek zagađuje svoju okolinu? Kur'an nas uči, a i geografija da je na Zemlji 71% vode, a 29% kopna. Isti omjer je u tijelu čovjeka. Samo insan koji zaprlja svoju unutrašnju vodu sebičnošću, pohlepom i neosjetljivošću za drugim, može zagađivati svoju okolinu, pogotovo rijeke.
Zamislite, koju počast je Allah ukazao vodi, da je Svoje Prijestolje (Arš) prvo postavio na vodi! Pa koji silnik moraš biti da se neodgovorno ponašaš prema toj blagodati? Na svakoj blagodati, a posebno blagodati vode, zahvalnost je garant produžetka života blagodati. Uzvišeni kaze:” Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman 12) . Mudar je čovjek koji je zahvalan svome Gospodaru. Čini to u svoju korist, jer time uvećava i produžava uživanje blagodati. Gdje god ima vode, ona sa sobom donosi prosperitet i napredak. Najizrazitiji primjer imamo u Aralskom jezeru koje se nalazi u srednjoj Aziji, između Kazahstana i Uzbekistana. To jezero u posljednjih 100 godina izgubilo je 85 % vode. Bogata ribarska i stočarska naselja, zamijenjena su slanom pustinjom bez rastinja, koja je od nekada dobrostojećih mještana, napravila muhadžire i siromahe. Ne možemo da ne spomenemo i događaj iz povijesti abasijske države, tačnije njenog najpoznatijeg vladara Harun Er-Rešida. Naime, jedne prilike je upitan od jednog alima:”O halifa, sta bi dao da si u pustinji, umireš od žeđi, ne nazire se nikakva pomoć, za jednu čašu vode?” “Dao bih pola carstva”- reče Harun. “A da Allah da, pa nakon što je popiješ, ne možeš da je izbaciš iz svog tijela, sta bi dao?” “Dao bih drugu polovinu carstva”- reče Harun. “Eto, vidiš, koliko vrijedi vlast, a koliko vrijedi voda!”- reče alim. A njegovo carstvo se prostiralo od Indije do Španije…
Prije sedam godina, našu domovinu pogodile su katastrofalne poplave. Rijeke su se izlile i ostavile iza sebe mnogo porodica bez krova nad glavom. Ali, ono što je također, bilo primjetno, jeste ogromne količine smeća, pogotovo plastičnog otpada koji bi rijeka sa sobom nosila. Količina smeća je na dosta mjesta bila uzrokom da se propusti začepe i da se potoci izliju i ugroze živote ljudi. Niko ne razmišlja da bacanjem otpada, učestvuje u potencijalnom ubistvu čovjeka. Zašto sve naše rijeke, ne mogu biti poput Une, Sane, Neretve? Mogu. Ali, trebamo odgajati ljude da je veliki grijeh baciti i opušak u rijeku, a kamoli šta više.
Ismet ef. Bašić, Kočevska džamija
