Džamije su nama znak trajne povezanosti sa prvim čovjekom, našim praocem, koji je nadahnut Allahovom milosti utemeljio prvi hram na Zemlji, hram „ koji je prva kuća na podignuta ljudima u Mekki blagoslovljenoj, kao bereket, i uputa svjetovima“. Od našeg postajanja, pa sve do nestajanja sa lica zemlje, obilježje svakog vremena bit će Božije kuće na zemlji, svjedoci povezanosti neba i zemlje, ovoga svijeta i onoga kome idemo. Samo su džamije, kako je neko lijepo kazao, građevine ovoga svijeta čija svrha nije ovaj, nego drugi svijet.
Džamije su nama bereket, jer mi čvrsto vjerujemo da muslimanu nije džaiz živjeti u mjestu bez džamije, a da sve što čuje ezan izgleda drugačije; cvijeće i behar ljepše mirišu,vode pitkije i prijatnije, plodovi su berićetniji i ukusniji, životinje priležnije i pokornije svojim vlasnicima, pa i zrak je drugačiji, mekši i prijatniji, a ljudi bez ikakve sumnje milostiviji i blagodarniji.
Džamije su nama uputa, orjentiri bez kojih bi lutali u bespućima dunjalučkih izazova i šejtanskih vesvesa. One nas podsjećaju odakle smo došli, zašto smo ovdje i kamo nam je ići poslije ovozemnoga života.
Hlad naših džamija je odmor našim napaćenim dušama, njihove kupole naše nebo pod čijim svodom svodimo svoje ovozemne račune i spoznajemo svoje grijehe, njihovi mihrabi naše su niše opskrbe bez našeg truda, ono što je darovano bez obračuna – sama milost Božija, naše abdesthane mjesta sapiranja naših grijeha sa svakim abdestom i dovama.
Naše su munare simboli naše uspravnosti, našeg stremljenja ka nebeskim visinama. One su put naših dova našem Gospodaru. Kandilji na njima znak su, da je naša vjera vjera svjetla, a ne mraka, ne tmina nego jasnog nura kojim Uzvišeni Bog održava sve živo na zemlji.
Naši su mezarluci oko naših džamija, stalno podsjećanje na put ka vječnosti, spomen na skori susret sa našim najmilijim koji su nas napustili, a njihova bjelina svjedoči da smrt za nas nije kraj, nego novi početak.
Naši mektebi naše su odrastanje, iz njih pamtimo prve harfove, prve riječi i ajete Knjige časne, iz njiih nosimo uspomene na prve učitelje, njihovu strogost i blagost, kroz njih svoje potomstvo podučavamo lekcijama pobožnosti, morala, lijepog ophođenja , lekcijama mudrosti i odgovornosti.
Naši su džamijski ćilimi naši svjedoci o izgovorenim riječima slavljenja Boga, oni su naši tihi sagovornici dok lica prislonjenih na njima svoje lice spuštamo na tle a Božije uzvisujemo riječima Njemu dostojnim.
Kada ih pravimo, mi se njima ponosimo, mi se njima hvalimo, mi ih brižno održavamo, čistimo, mirišemo. Pa i kada u njih ne ulazimo, one su naša dika, zjenica u koju se ne dira.
Ko dirne u naše džamije, dirnuo je u mnogo više od samih zidova, kupola, kamena i drveta, on je dirnuo u našu dušu. Ko u njih dirne mora znati da je dirnuo u svakog od nas i u svaki dio nas.
A ko njih poštuje, naše su mu duše širom otvorene, i od nas prema njemu može poteći samo dobro.
Eto, to su nama naše džamije; a njih grade :“ oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu“ .
Naša je radost danas neizmjerna, jer još jedna džamija krasi ovaj bajkoliki krajolik vrbaske doline, ali i ostaje trajan svjedok naše vjere i odanosti našem Milosnom Stvoritelju.
_______________
*Obraćanje glavnog imama MIZ Bugojno Vehid ef. Arnauta na otvorenju džamije u Kopčiću 07. augusta 2016. godine
