Sjećanje na hadži Ismet ef. Durakovića

‘’Mi određujemo kad će ko od vas umrijeti i niko nas ne može spriječiti’’.

Šesti dan mjeseca marta 2016. godine u sjećanju zeničkih imama, muallima i hatiba ostat će upamćen po žalosnoj ali istinitoj vjesti da je naš kolega hadži Ismet ef. Duraković imam, hatib i muallim džemata Talami preselio na bolji i vječni svijet, ahiret. U dogovoru sa porodicom rahmetli Ismet efendije počelo se sa pripremama oko dženaze namaza, podjeljeni su džuzovi za hatmu i jasine, obavljen je gusul i proučene su salle u svim džematima.

Dženaza namaz r. Ismet ef klanjana je poslije podne namaza ispred Sultan- Ahmedove – Čaršijske džamije u Zenici, a predvodio ju je dr. Ejub ef. Dautović, muftija zenički. Isti dan u ikindijskom vremenu dženaza namaz klanjana je i u njegovom rodnom mjestu Turalići, Medžlis IZ-e Kakanj gdje je i ukopan.

Kao da je Allahova odredba da lijepe i dobre ljude prepoznamo baš onda kada ih izgubimo, isti slučaj je i sa našim r. Ismet ef. čije moralne i karakterne osobine opažamo sada kada ga nema među nama živima. U ovim danima nakon dženaze i ukopa sjećanja se gotovo nižu i na um padaju mnogi događaji u vremenu koje smo provodili skupa. Bio je draga i susretljiva osoba, blage naravi i vedrog raspoloženja kako među nama imamima tako i u svojoj porodici, a posebno u svom džematu među svojim džematlijama. Bio je koristan član naše drage nam Islamske zajednice ali i zajednice džematlija sa kojima je živio za vrijeme svog službovanja. Gotovo da nije bilo niti jednog projekta koji se gradio u ”njegovim džematima” a da nije učestvovao u istim. Allah dž.š. ga je počastio lijepim glasom, lijepo je učio Kur'an i često puta je uspijevo izmiliti suze ljudi koji su slušali njegovo učenje Kur'ana.

Ismet ef. je bio uistinu veliki čovjek, s njim se trebamo ponositi te o njemu govoriti s ponosom i uzdignute glave. Ono što treba posebno naglasiti jeste slijedeće: – bio je imam, hatib i muallim gotovo 37 godina u vremenu kada je uistinu bilo teško biti imam i baviti se imamskim poslom, – održao je preko hiljadu i pet stotina hutbi, ne brojeći vazove i nasihate mimo džume namaza, – pred njim su hiljade učenika proučili svoj prvi kelime-šehadet i imanske šarte, – hiljade njegovih učenika su naučili prve sure Kur'ana časnog, a naravno i više od toga, – hiljade njegovih učenika je u njegovom prisustvu učinilo svoju prvu sedždu svom Gospodaru Allahu dž.š., – stotine istih tih učenika je savladalo kur'ansko pismo i počelo učiti Allahovu časnu knjigu Kur'ani-kerim i mnogo toga drugog.

Svo njegovo službovanje bilo je tiho, djecu je odgajao i odgojio tiho, tiho se radovao prilikom uspjeha i tiho podnosio neuspjeh. Podkraj života razboli se i strpljivo podnosio iskušenje bolesti koja je polahko ali sve više ugrožavala njegovo zdravlje, tiho bolovao i tiho ispustio svoju plemenitu dušu. I njegova dženaza prošla je tiho, taj dan pred Sultan- Ahmedovom – Čaršijskom džamijom tišinu su ”remetile” samo riječi našeg glavnog imama Jakub ef. i našeg muftije Ejub ef..

Suze koje su potekle taj dan nakon dženaze namaza i nakon ukopa bile su izraz tuge i žalosti zbog rastanka sa Ismet ef. Zato danas, par dana nakon njegove smrti i dženaze reći ćemo isto ono što je rekao Muhammed a.s. na kaburu svoga sina Ibrahima: ”Oči plaču a srce tuguje, danas nećemo reći ništa što će biti mrsko našem Gospodaru. Ismete, uistinu smo ožalošćeni tvojim odlaskom.

Rahmetli Ismet ef. je ispunio svoj vjernički i roditeljski emanet, eho šehadeta ostao je u njegovoj kući među članovima njegove porodice i u džematima gdje je službovao. Taj dan na njegovoj dženazi nisam primjetio nekoga ispred vrha Islamke zajednice u BiH, nikoga nije bilo ispred udruženja Ilmije Islamske zajednice u BiH, vjerovatno za njih nije bio veliki čovjek. Upućujemo dovu dragom Allahu dž.š. da mu podari lijepi džennet a njegovoj porodici lijepi sabur.

Piše: Ismail ef. Jusufović