Izvod iz predgovora
Knjiga „Vjerovanje: Ispravno i neispravno pulsiranje srce“ uistinu predstavlja veoma neobično i nadasve zanimljivo djelo……………..
Iako se to ne može iz samog naslova naslutiti ovo djelo predstavlja svojevrsni manifest i žestoku kritiku opasnih trendova i ideoloških politika koje pod plaštem islama i slijeđenja „Ispravnih prethodnika“ nanose nesagledivu štetu samome islamu i svim muslimanima svijeta. Mada se poziva na tradicionalizam i tradicionalne interpretacije islama autor sasvim u duhu savremenih muslimanskih reformista reskim, nerijetko ironičnim i duboko nadahnutim riječima postavlja pitanje „Šta je krenulo krivo po muslimane??“, „Zašto su muslimani nazadovali dok su drugi napredovali??“, “Zbog čega muslimani zaostaju ??“…
Autor u stilu veoma ………………….. ustvrđuje da nema vjere, one iskrene, predane i nepatvorene, bez slobode misli, govora i djelovanja. U suprotnom društvo ide ka hipokriziji koja se multiplicira „batinom“ i prisilnim nametanjem vjere. On postavlja pitanje kako je moguće biti slobodan, a samim tim i vjernik, ukoliko smo ovisni o drugima kako fizički, tehnološki i ekonomski tako i duhovno, intelektualno i znanstveno??? Po njemu nema progresa tamo gdje nema slobode i gdje nema stvarnog nadmetanja i konkurencije a takvo što, nažalost, nije moguće vidjeti nigdje u muslimanskom svijetu. Autor se konstantno poziva na autoizolaciju i autogetoizaciju muslimana, odsustvo svijesti o trenutku u kojem žive te konstantno bježanje u prošlost i glorifikaciranje i idealiziranje nekakvog romantičarskog hermetiziranog svijeta kom se treba uvijek iznova vraćati. …………….
Poput nekoga vještoga liječnika ………………………………… pa kaže: „Slavimo svoje pretke i njih promovišemo kao uzore, oni jesu bili slavni za vrijeme u kojem su živjeli, … ali su obrasci kojima su oni rješavali svoje probleme, kao najbolji za njihovo vrijeme, danas postali kočnica za rješavanje naših problema i dilema …“ Vrlo vješto koristeći ironiju, sarkazam i slične figure autor dekonstruira ideološke obrasce modernističkih „islamista“, kako ih on naziva, ukazujući na sve aporije, stranputice, zamke i obmane njihove ideologije. Žestoko se obrušava na Ibn Tejmiju i njegovo svođenje Boga i Božijih imena i atributa na Božanstvenost i Gospodarstvenost. Ovakva koncepcija Boga svodi na Tvorca koji sili, primorava i tjera svoja stvorenja bez imalo razumijevanja, milosti, ljubavi, praštanja ili bilo kojeg pozitivnog i humanog svojstva. Korijene ove destruktivne ideologije, koja se umotala velom „čistoga islama“, autor nahodi u haridžizmu opisujući ga kao ekskluzivističku i samoapsolutizirajuću ideologiju koja sebe stavlja na tron nepogriješivosti, apsolutne ispravnosti, sveznajuće i neprikosnovene bezgriješnosti i savršenog učenja bez ikakvih slabosti i mogućnosti pogreški. Po njemu ova ideologija je sve drugo samo ne ono što je bio tradicionalni islam kroz mnogobrojna stoljeća. Tradicionalni islam je prije svega inkluzivirajući i prihvata sve one koji prihvataju Boga, Njegova poslanika i koji se okreću prema Kibli, on je umjeren i tolerantan te ne trpi nikakvo pretjerivanje, nedostatnost, radikalizam, samodovoljnost i autocentrizam, on je, također, i racionalan te prihvata stvarnost onakvu kakva jeste i nastoji dati rješenja koja su u skladu sa datim trenutkom, on slavi različitost, pluralizam i slobodu koji počivaju na temeljnim postulatima koje su proklamirali Kur'an, sunnet i svi velikani islama a između kojih se najviše ističu Ebu Hanife, Šafija, Gazalija i mnogi drugi.
Autor ne samo da detektira problem, ideološki dekonstruira i analitički razlaže već ukazuje na rješenje, odnosno pokazuje metod koji su koristili velikani islama kada su se suočavali sa sličnim izazovima i problemima. On ne nudi gotova rješenja, instant fetve, čarobne formule i neupitne aksiome. Naprotiv, on poziva da se traga za rješenjima ali u skladu sa postulatima i obrascima koji se nalaze u „Osam džennetskih bašči“. Međutim, potcrtava da bismo pronašli odgovore i adekvatna rješenja za probleme u kojima se nalazi muslimanski svijet moramo uvažiti slobodu mišljenja i govora, pluralizam ideja, multiperpektivnost nazora, međusobnu toleranciju, dijalog, inkluzivizam, slobodno istraživanje, ljudska prava, humanost i sve druge univerzalne ljudske vrijednosti koje retorički hvalimo i sebi prisvajamo ali ih u praksi nigdje ne nahodimo.
