Ponukan svime što svjedočimo ovih dana, tekst sam naslovio riječima ‘Devu sveži!’ Ovo su riječi Mudrog Poslanika, kazane beduinu koji je stigao u Medinu, kako bi učio o islamu, ali devu svezao nije. Vidjevši to, Poslanik a.s., ga upita: ‘Gdje ti je deva! Kada reče da je devu ostavio, i na Allaha se oslonio, Poslanik a.s., mu kaza: ”Devu sveži, pa se na Allaha osloni!” Ove riječi neprestano treba ponavljati današnjim muslimanima: ‘Devu sveži!’ – tj., uradi ono što je do tebe, uradi to na najbolji mogući način, i pri tom se osloni na Allaha dž.š.
Riječima ‘Devu sveži!’, Poslanik a.s., naučio je ne samo beduina, nego sve nas važnu životnu lekciju. Ne možemo od Allaha dž.š., očekivati da samo zato što smo vjernici, On čini za nas ono što mi sami možemo učiniti. Naša vjera i naša djela trebaju nama, ne Allahu. Naša vjera i naša djela, Njega ne mogu ni uzvisiti ni uniziti, jer On je onakav kakvim je Sebe opisao. Ali naša vjera i naša djela mogu nas uzvisiti ili uniziti, pomoći ili nam odmoći. Svemilosni poručuje:
”I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavijestiti.” (Tevba, 105.)
Pravo je čudo današnjice, to što neki muslimani sa velikom žudnjom očekuju ‘čuda’, pored ovako mudre Knjige i divnih savjeta Poslanika. Mnogi svoje propuste, nerad i neznanje, opravdavaju Božijim određenjem. Vape za čudima (kerametima i mudžizama), za specijalnim dovama i zikrovima, za posebnim hamajlijama i zapisima, nadajući se da će to riješiti njihove probleme. Kerameti i mudžize su istina, ali oni nikada nisu bili ‘zakoni života’, nego počasti koje je Allah dž.š., davao svojim odabranim robovima u određenim momentima. Zakon ovog svijeta je da svaki uzrok ima svoju posljedicu. Nikada Božiji kader (određenje) ne isključuje ljudsko djelovanje. Još u mektebu naučismo da vjerujemo u šest istina vjere, od kojih je posljednja vjerovanje u Božije određenje. Ali isto tako naučismo, da je Svemilosni ljude učinio halifama – povjerenicima na Zemlji. Kako bi nas učinio odgovorim, podari nam dio slobodne volje – irade džuz'ijju. Zbog slobode koju uživamo, postali smo odgovorni za djela svoja i Zemlju koju nam povjeri. Njegova volja je apsolutna. On može činiti što hoće, dopustiti što želi, a spriječiti što želi. Njegov kader je i naša slobodna volja. Neizmjerna Mu hvala na tome, i hvala Mu što nas učini odgovornim samo onoliko koliko smo slobodni i mogućni. Na nama je da radimo onoliko koliko smo slobodni, koliko možemo, koliko znamo, i da se u svemu tome u Njegovu milost i pomoć uzdamo. Plemeniti Poslanik mudro savjetuje:
”Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti i traži Allahovu pomoć u tome, a nemoj očajavati. Ako te nešto zadesi nemoj reći: “Da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako”, nego reci: “To je Allahova odredba i što hoće On čini”, jer “da sam” šejtanu otvara mogućnost djelovanja.”
Vjernik koristi pamet, planira ciljeve, ulaže trud kako bi ih ostvario, i pri svemu tome uzda se u Allaha. Kada se nešto dogodi onako kako se dogodi, on pripisuje Božijem određenju, i ne isključuje pri tome svoju odgovornost. Vjernik ne očajava, ne vraća se mislima stalno u prošlost, nego izvlači pouku i poruku, kako dalje!? Vjernik je više zaokupljen sadašnjošću koju živi i budućnošću koja je pred njim i koju može planirati, a ne prošlošću koju promijeniti ne može. Poslanik ov, a.s., život svjedoči ovu istinu. Zar nije Poslanik, a.s., neumorno ulagao izuzetan trud tokom 23 godine kako bi promijenio stanje!? Nikada ne zaboravimo riječi Mikdad ibn el-Esveda r.a., kazane prije bitke na Bedru:
”Božiji Vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Israilovi rekli Musau: ‘Idite ti i Gospodar tvoj, pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje’ (Kur'an, 5:24); nego ćemo reći: ‘Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i iza tebe.”
Musliman čini što može svjestan da Allahova milost dolazi kao rezultat iskrene vjere i truda, a ne samo lijepih želja. Pronicljivi ljudi su već odavno upitali, kako to muslimani samo nesreće, nered i propuste pripisuju Bogu i njegovom određenju, a uspjehe i dobre rezultate ipak sebi, mada Kur'an kazuje drukčije: ”Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.” (Nisa, 79.)
Od pustih želja i ispraznih riječi nema hajra. Mudra hikaja kazuje, kako se jedan mladić požalio svom šejhu – duhovnom učitelju: ”Učitelju, savjetovao si me da stalno ponavljam u mislima: ‘Ja želim radost u svome životu!. Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. I dalje sam jednako usamljen i nesretan kao što sam bio i prije. Što mi je činiti?” Mudri učitelj tiho položi ispred mladića predmete koji su mu se našli pri ruci; kašičicu, čašu i svijeću, pa ga upita:
– Reci mi, što bi želio imati od ovih predmeta?
– Kašičicu – odvrati mladić.
– Izgovori to sada pet puta! – zatraži šejh.
– Ja hoću kašičicu. Ja hoću kašičicu…– ponovi učenik pet puta.
– Eto vidiš, možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašičicu, ali je nećeš imati ukoliko se ne pokreneš i ne uzmeš je. Samo riječi nisu dovoljne, pokreni se i poduzmi nešto! – reče mu učitelj ”
Pokrenimo se braćo i sestre! U ovom teškom vremenu, uradimo što je do nas. Uradimo ono što nam savjetuju meritorni stručnjaci a ne naivni zanesenjaci. Naša vjera je vjera aktivizma, ne fatalizma. Promijenimo što možemo, pa će Allah izmjeniti ono što ne možemo. Kada se nakon našeg napora i dova, dogodi onako kako se dogodi, budimo zadovoljni Božijim određenjem, ali prije toga: ”Devu sveži!” – rekao bi nam voljeni Poslanik.
Hfz. Fahir ef. Arnaut
