Povijest nas uči da je dekadencija određene civilizacije nastupala, obično u onom trenutku kada bi ljudi, uvjereni u svoju nadmoćnost i superiornost, povjerovali u mit apsolutne zaštićenosti od svojih neprijatelja, te nakon što bi precijenili i svoje vlastite mogućnosti i sredstva, udaljivši se od Istine i duhovnosti, udaljili se jedni od drugih i povjerovali u samodovoljnost. U tim trenucima, nastalim usljed krize, kada se čovjeku urušava njegov način življenja i interakcija sa drugima, čovjeku se ukazuju dva puta.
Prvi, put obožavanja vlastitog ega i svih drugih božanstava mimo Allaha,dž.š., koji ga tjeraju da grabi samo sebi, i koji na kraju ne može rezultirati ničim dobrim. I drugi ,da prevaziđe naizgled nepremostive prepreke,te da se izdigne iznad svoje sebičnosti prema drugom i shvati pravu vrijednost svoga komšije, svoga brata, čovjeka s kojim dijeli svoj životni prostor. Iz toga možemo zaključiti, da kriza ima i svoju dobru stranu, a to je da potiče čovjeka na preispitivanje i svojevrsno duhovno resetovanje. Da bi čovjek krenuo ovim drugim, spasonosnim putem, potrebno je da od sebe odstrani sve prepreke koje ga usporavaju na putu njegovog duhovnog oporavka. Te prepreke mogu se detektovati samo na način da budemo iskreni prema sebi i da bez prevelikog romantiziranja pristupimo samoobračunu. Ima jedna divna priča koja govori o tome kako su dvojica prijatelja šetali gradom. Jedan od njih je bio zaljubljenik u prirodu, a drugi obični stanovnik grada. Glasovi automobila i ljudi u prolazu, stvarali su veliku buku, tako da su se jedva čuli. A onda u jednom trenutku, zaljubljenik u prirodu povika: „Čujem cvrčka!“ „Kako možeš u ovoj buci da čuješ glas cvrčka“- čudio se njegov prijatelj. Ali, zaljubljenik u prirodu je i dalje osluškivao, a onda pokaza na obližnji grm pored ceste i reče da se otamo čuje glas cvrčka. I doista, kada su došli do tog mjesta, pokaza svome prijatelju cvrčka. „Ti mora da imaš nadljudski sluh!“-povika.“Ne, moj se sluh ne razlikuje od tvoga. Ali je poenta u tome šta slušaš“-reče prirodnjak i nastavi:“ Uvijek ćeš čuti ono što ti je važno. Dopusti mi da ti pokažem.“ Posegnuo je u džep, izvadio nekoliko kovanica i bacio ih na trotuar. I dok im je još odzvanjala buka u ušima, primijetili su da se svaka glava u promjeru deset metara okrenula u njihovom smjeru, provjeravajući, nije li to njihov novac ispao. „Je li ti sada jasno, o čemu sam ti govorio? Sve zavisi od toga , šta ti je važno u životu.To ćeš uvijek i čuti“. Ovih dana kada se svijet bori sa pandemijom, itekako su vidljiva oba puta. Put beskrupulozne sebičnosti i gramzivosti i put gdje ljudi preispituju svoj odnos prema Bogu i nastoje pomoći ljudima u nevolji. Za sada , oba ova puta bore se za prevlast. Naša obaveza je da pomognemo i promovišemo put dobra , a to ćemo učiniti tako što ćemo prije svega očistiti svoje srce zikrom-spominjanjem Allaha, dž.š. To je temelj, jer se ničim drugim, duhovno stanje čovjeka ne može uravnotežiti kao što je to slučaj sa zikrom. Preispitajmo sebe, koliko dnevno spomenemo Allaha,dž.š., a koliko puta novac ili nešto vezano za novac. Stvari će se početi pomjerati sa mrtve tačke onog trenutka kada naše misli, naš jezik budu više zaokupljene spominjanjem Allaha, a ne prolaznim stvarima i kada se uključimo u akcije koje imaju za cilj da pomognu ljudima. To je put do spasa i Allahovog zadovoljstva.Jedne prilike, Davudu,a.s., pokazana je strana Mizana-vage na kojoj se mjere dobra djela, a on povika: „Gospodaru, zar može iko ovo da napuni?“ A Allah mu odgovori: „Ako budem zadovoljan Svojim robom, ispuniću cijelu stranu Mizana sa pola hurme koju je udijelio u Moje ime!“ A Muhammed, a.s., nas uči, da smo jedni drugima najvažniji i da ne smijemo dozvoliti da nas bilo šta odvoji od ljudi i da postanemo indolentni u otklanjanju nevolje svoga brata. „Onaj ko otkloni od svog brata jednu dunjalučku nevolju, Allah će otkloniti od njega nevolju na Sudnjem danu“-riječi su Poslanika,a.s. Samo na takav način možemo pobijediti oholost, sebičnost i pohlepu i dostići nivo kada će svaka naša misao, prije nego je realiziramo, proći kroz filter Allahovog zadovoljstva i samoobračuna. Jedne prilike, čovjek se susreo sa svojim prijateljem, a on ga zamoli da mu posudi nešto novca, jer se nalazi u teškoj situaciji. Prijatelj mu je ,naravno, pomogao , ali kada je došao kući i ispričao svojoj supruzi šta se desilo, počeo je plakati. „Zašto plačeš? Trebaš biti radostan što si pomogao svoga prijatelja.“-reče mu supruga. „Plačem, jer sam dozvolio da moj prijatelj dođe u situaciju da zatraži od mene, a ja okupiran Dunjalukom nisam primijetio njegovu potrebu!“. Ne smijemo dozvoliti da usljed okupiranosti Dunjalukom, zaboravimo na ljude koji nas okružuju. To je u našem interesu. „Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto do dobro?!“ (Er-Rahman 60)
Ismet ef. Bašić, imam Kočevske džamije
