U vrijeme dok se bliži 40 dana od preseljenja na ahiret hadži Nesib ef. Spahića, stalno mi se vraća sjećanje na njegov dragi i plemeniti lik. Preselio je u 96-oj godini svoga života. Razmišljao sam, hoću li dočekati dan njegovog preseljenja jer mnogi su umirali, i stari i mladi, a on ostaje jer mu je dragi Allah, uistinu, podario dug život. Razmišljao sam i o danu kada Allah odredi da on preseli sa ovog prolaznog dunjalučkog svijeta. O njegovom preseljenju saznao sam preko poruke a nakon toga uslijedio je i telefonski poziv od njegove porodice u kojem je nakon selama kazano da je hadži Nesib ef. preselio na Ahiret i da se nakon kraće bolesti vratio svome Gospodaru Allahu, dž.š.
Dan njegove smrti i dženaze-namaza bio je kao i svaki drugi dan jer se dunjaluk ne mijenja radi nečijeg sudbine, dunjaluk ostaje dunjaluk sa svim svojim ruhom i svojim ustaljenim ritmom. Ponovo je potvrđeno ustaljeno pravilo da nekoga cijenimo tek onda kada ta osoba preseli sa ovoga svijeta i kada je zauvijek izgubimo.
Hadži Nesib ef. je bio prvenstveno čovjek u punom smislu te riječi, takav je bio i u vremenu blagostanja i u vremenu iskušenja. Zapravo, on je često puta i isticao da je najteže biti i ostati čovjek. Zbog toga je bio posebno cijenjen i od strane svojih džematlija i svih koji su ga poznavali.
Poznavaoci njegove misije će posvjedočiti da je bio praktičan čovjek, kako u svom imamskom pozivu tako i u svakodnevnom životu: uljudan, uredan, darežljiv, skroman i staložen. U mihrabu nije učio dugo, njegove hutbe su bile kratke a u mektebu je, pored lijepog ponašanja, od svojih učenika tražio da znaju lijepo i ispravno učiti Kur'an te da poznaju osnove vjere.
Imamsko-hatibsku i muallimsku misiju obavljao je u vremenu kada je bilo veoma teško, moglo bi se reći, kad je bilo najteže. Cijeli radni vijek bio je imam u svom džematu Pojske a bilo je to u vrijeme kada je svako mogao vikati na imama, kada je zbog jedne dvosmislene rečenice mogao biti ispitivan, islijeđivan, pritvoren i zatvoren. Imam je bio u vremenu kada je zadnje zanimanje bilo biti imam, bez plate ili sa simboličnom platom, kao što su radili i svi drugi imami tog vremena, Allah im se smilovao.
Bio je domaćin u svome džematu i nikada se nije brinulo kod koga će svratiti i ko će ugostiti musafire, ulemu, državnike, uglednike kao i sve druge dobronamjerne goste. Unaprijed se znalo da kod Nesib ef. uvijek ima bujrum a njegova kući bila je kuća gostoprimstva, darežljive ruke i darežljivog srce.
Obilazili su ga mnogi: reisu-l-uleme, muftije, akademici, doktori, magistri, profesori, glavni imami, džematski imami, književnici, pjesnici a ponajviše obične džematlije. Kod njega su dolazili oni kojima je trebao savjet, dolazili su i oni kojima je trebala pomoć, i oni kojima je trebala pozajmica i mnogi drugi. Sa svima je znao razgovarati, svima je znao lijep ugođaj napraviti i svakog ugostiti. Razgovor bi započinjao umjesnom šalom a nakon toga je ozbiljno razgovarao. Raspitivao se i za ono što drugima nikada ne bi naum palo a i ružiti je znao one koje je trebalo ružiti. Nije se ustručavao ukazati na greške koje je primjećivao kod učenih i kod običnih ljudi koji su ga obilazili, no i pored toga oni su mu ponovo dolazili i ponovo ga posjećivali.
U vremenu kada sam bio imam džemata Pojske, već tada je bio u poznim godinama pa sam ga zamolio da napiše vasijet-oporuku svom džematu i svojim džematlijama. Među njima je živio i radio devet i po decenija pa bi se ta oporuka pročitala na dan njegove dženaze kada će na stotine, ako ne i hiljade njegovih poznanika i učenika doći da isprati svog muallima i svog efendiju. Tražio sam da napiše oporuku koja će između redova najviše kazati ko je bio hadži Nesib ef. Svojim džematlijama je čitav život govorio kako i šta treba raditi a oni su to očekivali od njega jer su na to navikli.
Tog ponedjeljka kada se nosio tabut sa njegovim tijelom, Nesib ef. ništa nije govorio a zapravo tada je najviše kazao: ”Braćo moja draga, kad li tad li, moramo se vratiti svome Gospodaru”.
Rekoh da sam razmišljao o danu njegove dženaze, pa razmišljah i o tome ko će govoriti o njemu. Znao sam, ko god tada bude govorio i ko god bude nekad poslije o njemu pisao ostat će nedorečen kao što ostadoh nedorečen i ja, potpisnik ovog kratkog članka o njemu.
U svoje ime, u ime njegovih učenika i u ime džematlija džemata Pojske od srca činimo dovu dragom Allahu, dž.š., da hadži Nesib ef. podari lijepi Džennet, amin.
Piše: Ismail ef. Jusufović
