Ammar ibn Jasir ibn Amir[1] , zvani Ebu Jakzan. Sin Jasira i Sumejje, r.a., prve žene koja je ubijena kao šehid u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Ammar ibn Jasir je bio među prvim muslimanima koji su slijedili Muhammeda, s.a.v.s., i javno obznanili svoju pripadnost islamu.
Abdullah ibn Mes'ud, r.a., je rekao: „Prva sedmorica koji su obznanili svoju pripadnost islamu bili su: Allahov Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr, Ammar, njegova majka Sumejja, Suhejb, Bilal i Mikdad. Allahovog Poslanika je Allah, dž.š., zaštitio preko njegovog amidže Ebu Taliba, Ebu Bekra je štitio preko njegovog naroda a ostali su bili izloženi raznim načinima zlostavljanja i maltretiranja. Izlagali su ih vrelini pustinjskog pijeska. Svi su popustili i u tom stanju prisile zanijekali slijeđenje Muhammeda, s.a.v.s., osim Bilala, r.a., koji je bio najuporniji i bio je spreman žrtvovati svoj život za interes islama. Čak su ga svezanog djeca vodila po Mekki a on bi izgovarao: Allah je Jedan.“
Nakon tog maltretiranja Ammar, r.a., bi dolazio Poslaniku, s.a.v.s., i žalio mu se da su ga mušrici prisilili da kaže nešto čime nije zadovoljan. Poslanik bi ga upitao: -A šta ti osjećaš u svom srcu? On bi rekao: -Osjećam potpunu iskrenost u vjerovanju. Tada mu Poslanik reče: -Nema problema, ako te ponovo budu mučili ti opet kaži ono što oni hoće, s tim da si u srcu ubijeđen u vjerovanje.
Bez obzira na riječi koje je u prisili izgovorio Ammar je bio ubijeđen u dubinu i iskrenost svoga vjerovanja. To potvrđuje i Poslanikov hadis u kojem kaže: „Zaista je Ammar napunjen imanom sve do koštane srži (hrskavice).“ Alija, r.a., to pojašnjava pa kaže da je iman ušao u njegove uši i njegove oči kao i u ostale dijelove njegovog tijela.[2]
Uz Ammara, r.a., su povjerovali i njegovi roditelji Jasir i Sumejja koji su također bili izloženi mučenju i maltretiranju. Poslanik, s.a.v.s., ne mogavši im pomoći bi prolazio pored njih i tješio bi ih ovim riječima: „Strpite se o porodico Jasirova, vama je obećan Džennet.“ Zatim bi Poslanik, s.a.v.s., molio Allaha za oprost njihovih grijeha: „Allahu moj, oprosti porodici Jaserovoj, jedino Ti to možeš.“[3]
Između ostalog čime su mušrici kažnjavali Ammara bilo je sa vatrom. Poslanik, s.a.v.s., bi prolazio pored njega, stavljao bi ruku na njegovu glavu i učio bi ovu dovu: „O vatro, budi hladna i spasonosna za Ammara, kao što si bila spasonosna za Ibrahima, a.s.!“
Interesantno je napomenuti da od prvih ashaba, samo su oba roditelja Ebu Bekra i Ammara bili muslimani.
Nakon Hidžre u Medinu Ammar je učestvovao sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., u najvažnijim bitkama poput Bedra, Uhuda i Hendeka. Također je bio među ashabima koji su bili sa Poslanikom na Hudejbiji. Poslanik, s.a.v.s., ga je zvao lijepi, čisti i pedantni. Kaže se da je on bio prvi ko je sagradio džamiju u islamu. To je bilo u Medini i nazvao ju je Kuba’.
Ammar, r.a., je bio vrlo hrabar ali i dosjetljiv ashab. Njegovo mišljenje su mnogi uvažavali i držali do onoga što on kaže. To potvrđuje i hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada bi god Ammar bio u dilemi da izabere neku stvar uvijek bi izabrao onu koja je ispravnija.“
Također od njegovih vrlina je da ga je Allah zaštitio od šejtana, na što ukazuje slijedeća predaja.
U jednoj predaji stoji da je Ammar rekao: „Borio sam se sa Allahovim Poslanikom i protiv ljudi i protiv džinna. Neko ga upita o tome a on reče: -Bili smo jednom prilikom sa Poslanikom, s.a.v.s., pa smo odsjeli na nekom mjestu. Ja sam uzeo posudu za vodu i krenuo prema izvoru da donesem vode. Tada mi Poslanik reče: -Pazi, doći će ti kod vode neko ko će te spriječiti da je zagrabiš. Kada sam stigao do bunara pomoli se neki crni čovjek poput vještog ratnika i reče: -Tako mi Allaha, nećeš danas zagrabiti vode. Uhvatili smo se u koštac i ja sam ga oborio, zatim sam mu kamenom razbio glavu i nos. Nakon toga sam napunio posudu vodom i došao do Poslanika, pa me on upita: -Jeli ti ko došao kod vode. Ja mu ispričah šta se desilo, a on me upita: -A znaš li ko je to bio? Rekoh da ne znam, a Poslanik mi reče: -To je bio šejtan.“[4]
Iz mnogih predaja da se zaključiti da je Ammar, r.a., bio od odabranije skupine ashaba, r.a. Evo jedne od tih predaja. Alija, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Nije bilo ni jednog od ranijih Poslanika, a.s., a da nije imao sedmoricu odabranih i bliskih prijatelja i saradnika a meni ih je dato četrnaest, i to su: Hamza, Ebu Bekr, Omer, Alija, Dže'afer, Hasan, Husejn, Ibn Mes'ud, Ebu Zerr, Mikdad, Huzejfe, Ammar, Bilal i Selman.“[5]
Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Džennet se poželio trojice: Alije, Selmana i Ammara.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je posebno cijenio i volio Ammara, pa je i druge podsticao da ga vole. Jednom prilikom se nešto desilo između Halida ibn Velida i Ammara, r.a., pa se on požalio Poslaniku, s.a.v.s., na što Poslanik reče: „Ko se bude protivio Ammaru taj se protivi i Uzvišenom Allahu, a ko bude mrzio Ammara, toga će Allah zamrziti.“[6] Halid ibn Velid je odmah izgladio odnose sa Ammarom želeći time postići Allahovo zadovoljstvo.
U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ammarova krv i meso su zabranjeni džehennemskoj vatri.“
U vrijeme Omerovog hilafeta bio je imenovan za namjesnika u Kufi. Kao dokaz njegove skromnosti, r.a., bilo je da bi sijeno koje bio kupio lično nosio na svojim leđima dok je bio namjesnik u Kufi.
Učestvovao je sa Alijom, r.a., u bici na Džemelu, kao i u bici na Siffinu 37. godine po Hidžri, u kojoj je ubijen. Tada je imao 93 godine i sve do svoje smrti bio je vitalan, tako da je mogao jahati konja bez sedla. Pred samu bitku na Siffinu zatražio je da mu donesu čašu mlijeka. Nakon što je to popio prenio im je hadis u kojem mu je Poslanik, s.a.v.s., najavio i rekao: „Zadnje što ćeš popiti na dunjaluku biće mlijeko.“ Nakon toga je poginuo.
Taj nemili događaj sukoba između Alije i Muavije i velikog iskušenja i smutnje koja je bila posijana među muslimanima, rezultirao je ubistvom jednog broja muslimana. Poslanik, s.a.v.s., je u nekoliko pouzdanih hadisa najavio da će Ammara ubiti skupina koja nije bila u pravu. Ebu Seid, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Teško sinu Sumejjinom! Njega će ubiti nepravedna skupina, on će njih pozivati u Džennet a oni će njega zvati u Džehennem.“ Tada je Ammar rekao: -Utječem se Allahu od iskušenja!“[7]
Međutim, obzirom da je riječ o ashabima, r.a., naše vjersko pravilo je da se suzdržimo od bilo kakvih suvišnih komentara i da molimo Allaha, dž.š., za oprost grijeha i nama i njima i svim drugim muslimanima. Neka Allah bude zadovoljan sa svim ashabima i neka im podari Džennet, a nama društvo s njima u Džennetu. Na nama je da uzmemo pouku iz tih događaja i da vodimo računa da nikada svojim postupcima ne budemo razlogom da se neko posvađa ili sa nekim zamjeri.
E'ameš prenosi od Ebu Vaila da je rekao: Ebu Mejsere je u snu vidio Amra ibn Šurahbila i Ammara u predvorju Dženneta u bijelim kupolama, pa ih je upitao: -Pa zar vi niste međusobno ratovali i jedni druge ubijali? Oni odgovoriše: -Jesmo, ali smo se susreli sa Uzvišenim Allahom, Koji je najmilostiviji i On nam je oprostio.[8]
[1] Ammar ibn Jasir je rođen 57. godine prije Hidžre a poginuo je 37. godine po Hidžri u bici na Siffinu, što odgovara da je rođen 567. a poginuo 657. godine po Miladu. Pogledaj El-Ealam od Zeriklija, 5/36.
[2] Sijer e'alamin-nubela’ od Zehebija, 1/414.
[3] Sijer e'alamin-nubela’ od Zehebija, 1/410.
[4] Sijer e'alamin-nubela’ od Zehebija, 1/412.
[5] Hadis su zabilježili Tirmizi i Ahmed, 1/88.
[6] Hadis su zabilježili Ahmed, 1/89 i Hakim 3/391.
[7] Hadis su zabilježili Buhari (448) i Ahmed.
[8] Sijer e'alamin-nubela’ od Zehebija, 1/428.
Piše: Fuad Sedić (www.preporod.com)